U razdoblju nakon Prvog svjetskog rata Georg Lukacs je bio prvi europski kontinentalni mislilac koji je na situaciji primjeren način postavio ključna pitanja. Ta pitanja za Lukacsa nisu bila samo znanstvena, a niti akademska pitanja: to su bila pitanja partijskog rada, revolucionarne prakse, klasne borbe i funkcije klasne svijesti u samoj klasnoj borbi. Lukacseve teze i pitanja svratile su pozornost ne samo sociologa, nego isto tako i drugih teoretičara, znanstvenika i filozofa, kako građanskih tako i onih marksističkih. Lukacsu pripada stoga to istaknuto mjesto, što više najistaknutije mjesto među modernim teoretičarima. Kada je riječ o odnosu društvenog bitka i svijesti Lukacsev način postavljanja pitanja i njegova analiza postavljenih pitanja osigurali su mu najistaknutije mjesto među kontinentalnim filozofima njegova doba i modernog vremena, a njegovi ga rezultati u tom pogledu izdvajaju kao najplodnijeg i najznačajnijeg među modernim marksistima pogotovo kada se ti rezultati usporede s onim što su o spomenutim problemima rekli marksisti prije njega, od Marxa nadalje.

Lukacs razvija svoje teze u kontrapoziciji spram pozitivistickog usmjerenja znanosti kako građanske tako i one marksističke, naime, marksističkog znanstvenog materijalizma Druge Internacionale. Lukacseva je nakana staviti u centar svojih razmišljanja prije svega samo Marxovo djelo. No, kod Lukacsa je riječ o hegelijanskoj interpretaciji Marxa na kojoj se onda temelji i način postavljanja pitanja i sagledavaju odgovori na tako postavljena pitanja. Pri ovome prije svega mislimo na Lukacsevu interpretaciju izvedenu u njegovom poznatom radu “Povijest i klasna svijest, Studije o marksistickoj dijalektici.”

Naša analiza polazi, dakle, od spomenutog Lukacsevog rada, posebno eseja o klasnoj svijesti. Međutim, ova analiza koja slijedi nema tu ambiciju da bude svebuhvatna odnosno, da zahvati sve aspekte ovog djela koji su toliko dugo stimulirali brojne rasprave u podrucjima filozofije, sociologije, političke teorije itd. Ona se ograničava samo na pitanje u čcemu je značaj ”Povijesti i klasne svijesti” u pogledu same znanosti. Lukacseva “Povijest i klasna svijest”, kao što već rekosmo, reinterpretacija je Marxa u duhu Hegelove dijalektike. O smislu i značenju te reinterpretacije ne bi bilo uputno suditi na temelju Lukacsevih uvodnih napomena i objašnjenja o esejima u toj knjizi.

O esejima u kojima je izveo reinterpretaciju Marxa autor piše kao o “prigodnim radovima” koji su nastali “usred partijskog rada “ kao pokušaj, da se teoretska pitanja revolucionarnog pokreta objasne piscu samom kao i čitatelju. Lukacs napominje, da njegova izvođenja nemaju “veće pretenzije, nego da budu jedna interpretacija, izlaganje Marxova nauka u Marxovu smislu”. Riječ je, dakle, o naizgled vrlo skromnom zadatku što ga Lukacs ovdje postavlja, ali u nakani da izvede “izlaganje Marxova nauka u Marxovu smislu” sadržana je implicite jedna važna ocjena tadašnjih marksističkih interpretacija, odnosno, da one nisu izvedene u “Marxovu smislu”, jer da su one takve ne bi bilo onda potrebe da sam Lukacs na sebe preuzme taj težak zadatak.

U tom se sastoji onda sav smisao Lukacseve odluke o izlaganju Marxove nauke u Marxovu smislu. Odbacivanje službenog marksizma socijaldemokracije koja je marksizam protumačila kao “znanstveni materijalizam” inspirirana je bila optimističkim nadama u “pogledu trajanja i tempa revolucije” jednim apokaliptičnim revolucionarnim idealizmom koji je zahtijevao zauzimanje drugačijeg stava prema aktualnim problemima društva i života. Zato Lukacseva reinterpretacija Marxa hoće zauzeti “jedan stvarno sadržajan stav prema aktualnim suvremenim problemima.“

U zauzimanje tog stava “spisi i govori Lenjinovi bivaju metodički odlučni”, jer Lenjin je “praktičku bit marksizma podigao na jedan nikada prije dostignuti stupanj jasnoće i koherencije, što je on taj moment izbavio gotovo od potpuna zaborava i tim nam teoretskim činom opet dao u ruke ključ za ispravno razumijevanje marksističke metode”.

Oslanjajući se na Lenjinov savjet, da dobri marksisti moraju stvoriti “neku vrstu društva materijalistričkih prijatelja Hegelove dijalektike” Lukacs u centar svoje reinterpretacije Marxa, nasuprot “znanstvenom materijalizmu” socijaldemokracije, stavlja dijalektiku u kojoj je sadržana bit Marxove metode koja se potpuno izgubila u scijentističkim interpretacijama Marxa. Na mjesto dijalektike, tog centra Marxove misli, stupio je mehanicistički materijalizam koji je svijest reducirao na “odraz”, na puku “nadgradnju” materijalne baze društva. Svijest, međutim, smatra Lukacs, valja razumjeti na posve drugačiji način. U naznačenom kontekstu ovdje valja nam spomenuti, da pitanja klasne svijesti za Lukacsa nisu samo teoretska pitanja nego prije svega praktična pitanja borbe revolucionarnog proleterijata.” Povijest i klasna svijest,” iako su naizgled zbroj teoretskih rasprava, prelaze granice teorije i iskazuju se kao politička polemika koja nastoji osigurati pouzdaniji temelj za revolucionarnu strategiju i taktiku proleterijata.

Lukacsev antiscijentizam ima svoje korijene u autorovom misaonom razvitku i njegovom pogledu na pitanja revolucionarne akcije radničke klase. Lukacseva hegelovska interpretacija Marxa ne polazi samo od Hegelove dijelektike, ona je impregnirana teoretskim uvidima koje je Lukacs u svom misaonom i teoretskom razvitku dobio iz drugih izvora. Među njima na prvom mjestu treba spomenuti Simmelovu i Weberovu sociologiju. O tome govori sam Lukacs u predgovoru novom izdanju u radu “Povijest i klasna svijest.” Kada je pisao “Povijest razvitka moderne drame” proučavao je Lukacs Marxov Kapital kako bi našao sociološko utemeljenje toga rada:

“Moj je interes naime tada bio usmjeren na Marxa sociologa gledanog kroz metodološke naočale na koje su obimno utjecali Simmel i Max Weber.”

Na utjecaj “suvremenih predstavnika duhovnih znanosti” u toku Prvog svjetskog rata nadovezao se Hegelov utjecaj u čijem će duhu Lukacs razumjeti i protumačiti Marxa ne oslobodivši se ranijih utjecaja. Utjecaj neokantovstva prisutan je u svim djelima mladog Lukacsa uključujući i “Povijest i klasnu svijest”. Stavljanje težišta na spoznajno-teoretska pitanja, karakteristično za neokantovstvo, zapaža se i kod Lukacsa. Stoga razlikovanje humanističkih znanosti od onih prirodnih, implicirano je antiscijentističkim i antipozitivističkim stavom i tome izgleda, da je prilično doprinio i utjecaj Diltheya koji se u duhovnim znanostima zalagao za metodu razumijevanja naspram kauzalnog objašnjenja karakterističnog za prirodne znanosti.

Weber je, kao što je poznato, razvio veoma utjecajnu metodu razumijevajuće sociologije i iz te sociologije potječu neke bitne Lukacseve kategorije koje dobivaju posebno značenje u okvirima hegelovske reinterpretacije Marxa. Kategorije “postvarenja” koju Lukacs nalazi u Marxovim radovima i analizama fetiškog karaktera robe u Kapitalu prisutna je i u Weberovim radovima. Weberova kategorija “objektivne mogućnosti” u svezi je sa kategorijom “moguće” ili “pripisane” svijesti, a one imaju izuzetno značenje u ovom radu kojeg spominjemo, naime, u “Povijesti i klasnoj svijesti”. Lukacs i klasnu svijest određuje više u smislu kategorije razumijevanja totaliteta društvene zbilje, nego u smislu objašnjenja društvenih okvira u kojima se ona javlja i djeluje. Osim spomenutih utjecaja, mogli bi se ovdje spomenuti i drugi, međutim detaljnije razmatranje tog pitanja prelazi granice ovog našeg priloga, stoga ćemo se mi ovdje zadovoljiti ukazivanjem na teoretske momente koji u glavnim pitanjima olakšavaju razumijevanje Lukacsevih teza iz “Povijesti i klasne svijesti.”

Sinteza raznorodnih teoretskih izvora i poticaja izvedena je u Lukacsa u njegovoj reinterpretaciji Marxa u kojoj je centralna relacija relacija Marx-Hegel. Zatim i svi spomenuti teoretski momenti što ih sadrži Lukacseva misao dobijaju novo značenje i smisao koji se može razumjeti samo razumijevajem cjeline Lukacseva djela. Perspektiva sagledavanja smisla te sinteze bila bi preuska, ako bi ona obuhvatila samo njezine teoretske aspekte. Lukacseva sinteza može se razumijeti samo tada, ako nam perspektiva u kojoj sagledavamo tu sintezu uz teoretske momente otkriva i političke teznje autora, a te su težnje u svoj biti bile revolucionarno utopijske. Njihov korijen bilo je njegovo uvjerenje o “brzo nadolazećoj svjetskoj revoluciji”. Iz tog uvjerenja proizašao je i Lukacsev ekstremno lijevi radikalizam. Taj radikalizam koji je u početku formiran pod utjecajem Sorela imao je svoj razvitak od “mesijanskog sektaštva” preko oscilacija između Rose Luxemburg i Lenjina, da bi konačno u lenjinizmu i lenjinskoj komunističkoj partiji našao ključ za “ispravno razumijevanje marksističke metodologije”. Ipak, prihvaćanje lenjinizma nije uklonilo “mesijanski utopizam tadašnjeg lijevog komunizma”, a on je upravo odlučujući za razumijevanje glavnih ideja Lukacseve knjige posebno njegovih teza o klasnoj svijesti.

PRINCIP ZNANOSTI I PITANJE REVOLUCIONARNE PRAKSE

Politička procjena situacije, očekivanje svjetske revolucije kao totalnog obrata starog svijeta, povezuje se u Lukacsa s metodološkim utemeljenjem spoznaje odnosno pristupom proučavanju i odredenju klasne svijesti kao subjekta i objekta spoznaje. Ideja totalnog obrata dovodi njega do kategorije “totaliteta” kao osnovnog metodologijskog principa otkrivanja postvarenja, fetišizma građanske znanosti i karakteristika klasne svijesti i “objektivne mogućnosti” te svijesti u spoznaji društvene cjeline. Kategorija totaliteta u kontekstu očekivane svjetske revolucije ispunjena je dinamičkim nabojem revolucionarnog zanosa. Ona je stoga i definirana u znanstvenoj i praktično-političkoj relaciji koje su međusobno povezane.

“Vladavina kategorije totaliteta nosilac je revolucionarnog principa znanosti … Samo je u Marxa Hegelova dijalektika…postala doista algebra revolucije … Dijalektička metoda u Marxa ide na spoznaju društva kao totaliteta. Dok građanska znanost onim – za pojedinačne znanosti metodološki nužnim i korisnim - apstrakcijama što nastaju sa jedne strane uslijed stvarnog izdvajanja objekta istraživanja, a sa druge strane uslijed znanstvene podjele rada i specijaliziranja, pripisuje ili naivno realistički jednu “zbilju” ili kritički “autonomiju”, dotle marksizam ukida ova izdvajanja time što ih uzdiže i svodi na dijalektičke momente … Za marksizam, dakle, na kraju krajeva, ne postoji nikakva samostalna pravna znanost, nacionalna ekonomija, historija itd. nego samo jedna, jedinstvena, povijesno-dijalektička znanost o razvitku društva kao totaliteta”.

Totalitet se ovdje shvaća kao princip znanosti koji joj metodologijski osigurava spoznaju društva kao totaliteta. Taj je znanstveni princip revolucionaran ne samo stoga što omogućuje revoluciju u znanosti, nego i stoga što je temelj revolucionarne promjene društva.

“Jer time što u svakoj ekonomskoj kategoriji dolazi na vidjelo jedan određeni odnos među ljudima…što on postaje svjestan i sveden na svoj pojam, može se tek shvatiti kretanje samog ljudskog društva u njegovoj unutrašnjoj zakonitosti istovremeno kao proizvod ljudi i sila što su nastale iz njihovih odnosa i otele se od njihove kontrole…to jest proizvodnja i reprodukcija jednog određenog ekonomskog totaliteta kojeg spoznaja jest zadatak znanosti, preokreće se nužno – transcendirajući dakako čistu ekonomiju…u proces produkcije i reprodukcije jednog određenog cjelokupnog društva.”

Ako se ne shvati ova dvostruka revolucionarnost kategorije totaliteta i dijalektičke metode koja se na njoj temelji ne može se razumjeti pravi njezin smisao. Ako kategoriju totaliteta lociramo i lokaliziramo u znanosti i ne protegnemo je na njezinu pravu funkciju revolucionarnog obrata društvene zbilje, tada ne samo da ne shvaćamo ispravno dijalektičku metodu, nego je pretvaramo u apologiju postojećeg građanskog društva. Odvajanje dijalektike kao metode “kao kretanja mišljenja od dijalektike bitka” odvajanje dijalektike kao “jednog dijela pozitivne znanosti” i dijalektike kao revolucionarnog zbivanja, pretvara dijalektiku u prvom aspektu u objektivno opisivanje postojeće zbilje čime se “gubi spoznatljivost povijesti”, dok njezino brisanje iz povijesne zbilje briše time i njezinu prevratničku funkciju u odnosu na tu zbilju. “Konkretni je totalitet dakle prava kategorija zbilje”. Redukcionizam u poimanju dijalektičke metode u vulgarnom marksizmu srozava taj marksizam na razinu građanske društvene znanosti. Lukacs će snažno naglasiti razliku između te znanosti i “povijesno-dijalektičke znanosti” o društvu kao totalitetu.

“Metode prirodnih znanosti, metodički ideal svake refleksivne znanosti i svakog revizionizma ne poznaju nikakova proturječja ni antagonizme u svojem mišljenju. Teorije za koje se smatra da međusobno proturječe moraju na tim proturječnostima sagledati svoje granice, moraju se prema tome preinačiti, supsumirati pod općenitije teorije u kojima tada proturječja konacno iščezavaju.”

Međutim, ako teorija “…kao spoznaja totaliteta pokazuje put za prevladavanje tih proturječja za njihovo ukidanje ona to čini ukoliko ukazuje na one realne tendencije procesa društvenog razvitka koje su pozvane, da ta proturječja ukinu u društvenoj zbilji u toku društvenog razvitka.”

Opreku između dijalektičke i vulgarne materijalističke metode sa tog stajališta Lukacs ocjenjuje kao “društveni problem”, a ne samo znanstveni problem. Uklapanje dijalektičke metode u ideal prirodnih znanosti, a to upravo čini vulgarni marksizam, dovodi do toga da se ekonomske kategorije određenog društva jednako kao i u klasičnoj ekonomiji “oblikuju u bezvremene važeće kategorije”. Ta se “struktura građanskog društva fiksira kao opći oblik društva.”

Lukacs teoriju koja iskazuje “razrješenje dosadašnjeg svjetskog poretka” povezuje sa revolucijom. Budući da ta Marxova dijalektička teorija “nije ništa drugo do fiksiranje i svijest nužnog koraka, pretvara se istovremeno u nužnu pretpostavku budućeg najbržeg koraka”. S tog stajališta Lukacs i kritizira Engelsov Anti-Duhring, jer njegovim izvođnjem dijalektike “mora se ipak primijetiti da mu upravo nedostaje taj moment”.

Engels “opisuje oblikovanje pojmova dijalektičke metode u suprotnosti spram metafizičke, on sa velikom oštrinom naglašava da se u dijalektici stvara i ukida krutost pojmova (i njima odgovarajućih predmeta), da je dijalektika stvarni proces tekućeg prijelaza iz jednog određenja u drugo, neprekidno ukidanje i prevladavanje suprotnosti, njihovo prelaženje iz jedne u drugu, da se prema tome jednostrani i kruti kauzalitet mora zamijeniti uzajamnim djelovanjem. Ali najbitnije uzajamno djelovanje: dijalektički odnos subjekta i objekta u povijesnom procesu ne spominje se nijednom, a kamoli da bi se stavio u središte metafizičkog razmatranja koje mu pripada. Bez tog određenja prestaje dijalektička metoda, da bude jedna revolucionarna metoda usprkos svom tom na kraju krajeva dakako samo providnom zadržavanju tekućih pojmova.”

Poznato je, da je Engelsov Anti-Duhring bio u neku ruku Biblija dijalektike marksizma socijaldemokracije. Kritika toga Engelsova djela uklapa se u Lukacsevu idejnu borbu protiv vulgarnog marksizma, jer ako se ne uzme u obzir dijalektički odnos, tj. uzajamno djelovanje subjekta i objekta u povijesnom procesu, tada se razlika spram metafizike ne traži “više u tome što u svakom metafizičkom promatranju objekt, predmet promatranja mora da i dalje ostane nedirnut, nepromijenjen i da stoga samo promatranje ostaje naprosto kontemplativno i ne postaje praktično, dok je za dijalektičku metodu mijenjanje zbilje centralni problem.”

Lukacs izvodi krajnje konzekvence iz stava koji razdvaja subjekt i objekt, metodu i zbilju, mišljenje i bitak. On na primjeru Bernsteinova “oslobađanja metode od dijalektičkih zamki hegelovstva” pokazuje kako odstranjivanjem dijalektike iz metode povijesnog materijalizma nastaje “teorija oportunizma” revolucije lišene razvoja, uraštanja u socijalizam bez borbe.

“Totalitet predmeta može se postaviti samo onda, ako je subjekt koji postavlja sam jedan totalitet, ako je on stoga, da bi samog sebe mislio, primoran da misli predmet kao totalitet. Ovo gledište totaliteta kao subjekta predstavljaju u modernom društvu jedino i isključivo klase.”

Budući da samo “klasa može prožeti društvenu zbilju i promijeniti je u njezinu totalitetu”, kritika koja se vrši sa tog stajališta pretpostavlja dijalektičko jedinstvo teorije i prakse.

“Ako, dakle, za marksizam spoznaja povijesne uvjetovanosti kapitalizma postaje životno pitanje, to postaje zato, jer se samo u toj vezi u jedinstvu teorije i prakse javlja kao utemeljena nužnost socijalne revolucije, totalnog preobražaja totaliteta društva. Samo u tom slučaju, ako se i sama spoznatljivost i spoznaja ove veze može shvatiti kao proizvod procesa, može se zatvoriti krug dijalektičke metode.”
Proleterijat prema Lukacsu djeluje “kad je spoznao svoj položaj”, a on “spoznaje svoje stanje u društvu u trenutku kada se bori protiv neprijatelja”. U tom procesu javlja se partija kao “lik proleterske klasne svijesti” kao “nosilac klasne svijesti proleterijata, svijest njegove povijesne misije.”

Ostavljajući po strani razmatranje Lukacsevih teza o partiji usredotočit ćemo se na momente eksplikacije Lukacseve teorijske pozicije koji su relevantni za problem koji nas zanima. Teza o jedinstvu teorije i prakse kako je ona izvedena u Lukacsa, pretpostavlja društvenu i povijesnu zbilju kao medij u kojem se to jedinstvo zbiva. Polazeći od Marxove teze da “ne određuje svijest ljudi njihov bitak, nego obrnuto, njihov društveni bitak određuje njihovu svijest”, Lukacs zaključuje, da se to pitanje odnosa svijesti i bitka “može uzdići iznad čiste teorije i pretvoriti u pitanje prakse”, jer tek ovdje gdje se srž bitka razotkriva kao društveno događanje, može se bitak pojaviti kao proizvod ljudske djelatnosti, a ova djelatnost opet kao odlučni moment preobražaja bitka.” Iz toga proizlazi potreba razmatranja Lukacseva određenja drustva i društvenog bitka, a ovo je ključno za utvrđivanje značenja njegovih teza.

TOTALITET I ČINJENICE

Bitak je za Lukacsa svagda i jedino “društveni bitak”, a drustveni bitak je društvena zbilja u njezinu totalitetu. Taj totalitet društvene zbilje postoji samo kao povijest u svom dijalektičkom dinamizmu, u procesu posredovanja objekta i subjekta, u interakciji “dijelova”, u dijalektickom povijesnom dogadanju. Dijalektička metoda otkriva društvenu zbilju kao “konkretni totalitet”, a ona je “metodičko vladanje totaliteta nad pojedinačnim momentima”. U totalitetu dijelovi nalaze svoj pojam i svoju istinu. Zato se zbiljska razlika “u stupnjevima društvenog razvitka ispoljava…daleko manje jasno i jednoznačno u onim promjenama kojima su podvrgnuti ovi pojedinačni izolirani djelomični momenti, nego u promjenama koje pretrpi njihova funkcija u cjelokupnom povijesnom procesu …” Određeni predmet, dio totaliteta ne može se spoznati kakav je on po sebi jer on takav niti ne postoji. Spoznaja predmeta koja pretpostavlja njegovu samostalnost, neovisnost o drugim predmetima i cjelini u kojoj postoji nemoguća je. To bi bila pogrešna spoznaja. Odredeni predmet može se spoznati samo iz njegove funkcije u određenom totalitetu. Na tim spoznajama temelji se Lukacsev antiempirizam i antipozitivizam koji jednako pogađa građansku znanost i vulgarni ”znanstveni materijalizam” to revizionisticko “ideolopoklonstvo” cinjenicama. Što su uopće te cinjenice i “koja to datost zivota i u kojoj metodickoj vezi zasluzuje, da se uzme u razmatranje kao činjenica relevantna za spoznaju?”

“Bornirani empirizam naravno osporava, da činjenice samo u jednom takvom-prema spoznajnom cilju različitom-metodičkom obradivanju uopće tek postaju činjenicama. On vjeruje da može u svakoj datosti, u svakom statistickom broju, u svakom factum brutumu ekonomskog zivota naći jednu za njega značajnu činjenicu. Pri tome on previda da i najjednostavnije nabrajanje ili uzastopno nizanje činjenica.. nije drugo, već jedna “interpretacija”…”

Lukacs,analizom kapitalističkog drustva, utvrđuje takvu tendenciju u tom društvu i konstantira, da su te činjenice “upravo u strukturi svoje predmetnosti – proizvodi određene epohe povijesti kapitalizma.” Potrebno je utvrditi povijesni karakter činjenica, podvrgnuti ih upravo dijalektičkom ispitivanju, one se moraju uklopiti u društveni totalitet, istražiti ne u njihovoj pojavnosti, nego u njihovoj biti, ne u njihovoj datosti, nego upravo u povijesnom procesu i mijeni. Vulgarni materijalizam, međutim, ostaje pri pukoj reprodukciji činjenica što ima dalekosežne ne samo znanstvene, nego i praktično političke implikacije na planu revolucionarnog pokreta. Tako se Lukacseva kritika empirizma i pozitivizma okreće u kritiku kapitalističkog sistema i znanosti tog sistema kao i njezinih predstavnika. Ta kritika, kako smo pokazali, pogađa i vulgarni materijalizam. Tako Lukacsevo istraživanje razotkriva znanost o društvu kao ideologiju građanskog društva.

Društvo kao cjelina centralna je i dominantna kategorija Lukacseve metode. Dijelovi se ne smiju izvoditi i shvatiti kao samostalni, nad dijelovima dominira “cjelina” od koje i u okviru koje oni dobivaju svoj smisao i značenje.
Predmeti, dijelovi te cjeline, nisu materijalni u prirodo-znanstvenom smislu. Oni imaju društveno-ljudsko značenje, oni su socijalni odnos. Svi materijalni momenti cjeline bivaju tako društveni. Društvo u povijesnom procesu jedina je prava realnost. U kontekstu tih teza valja shvatiti i smisao “ekonomskog” momenta o kojima je bilo najviše nesporazuma u marksizmu i u svezi sa marksizmom. Ekonomski moment je za Lukacsa samo moment društva, društvenog totaliteta. Pozivajući se na Engelsa, Lukacs naglašava, da ekonomija ne raspravlja o stvarima, nego o odnosima među ljudima i u posljednjoj instanci i među klasama, ovi su odnosi, međutim, stalno vezani za stvari i pojavljuju se kao stvari. Zato i ekonomske kategorije treba shvatiti kao “nastale iz ljudskih odnosa” kao kategorije “koje funkcioniraju u procesu preobrazaja ljudskih odnosa“ tako da u “njihovu uzajamnom odnosu spram zbiljskih supstrata njihove djelotvornosti postaje vidljiv sam tok razvitka”. Ta Lukacseva razmatranja dovela su ga do poznate i radikalne formulacije u pogledu mjesta i uloge ekonomije.

“Nije odlučna razlika između marksizma i građanske znanosti prevlast ekonomskih motiva u objašnjavanju povijesti, nego gledište totaliteta.”

To gledište totaliteta odnosno dijalektička metoda kako ju je Lukacs definirao, pojmilo je kategoriju totaliteta u njezinu dvostrukom značenju: totalitet kao “društveni bitak”, kao cjelinu društvenih odnosa, kao socijalnu zbilju u procesu nastajanja i mijenjanja, samorazvitka, kao društvenu praksu itd, dakle totalitet u svom društveno-povijesnom određenju i, konačno, totalitet kao metodologijsku pretpostavku spoznaje, kao klasu koja jedino može spoznati totalitet, jer je i sama totalitet (a to je uvijet spoznaje), kao “klasnu svijest” odnosno klasnu svijest proleterijata, jer je on “ona točka sa koje postaje vidljiva cjelina društva” itd, dakle, totalitet u svom spoznajnom određenju.

PROBLEM SPOZNAJE

Iz horizonta naznačena uvida na specifičan se način u Lukacsa postavlja i problem spoznaje. U uvjetima društvene i klasne određenosti i omeđenosti spoznaje u principu spoznaja je naravno moguća. Lukacs prihvaća tezu o socijalnoj i klasnoj ukorijenjenosti svijesti i ostaje pri toj tezi sa svim njenim konzekvencama i utoliko je njegova pozicija superiorna u odnosu na pozitivizam i u odnosu na relativizam i sve pokušaje, da se on izbjegne napustanjem polazne teze. Lukacsu nije trebala niti Mannheimova “slobodno lebdeca inteligencija” niti “slobodan pojedinac” njegova učenika Luciena Goldmanna.
Lukacs je u radikalnom i konzekvetnom provođenju svoje teze izveo i najradikalniji moguci zaključak, da se kod spoznaje ne radi o znanosti, nego o klasnoj svijesti i njezinim spoznajnim mogućnostima. Tu su primjetna kolebanja, jer o svoj metodi govori kao o “povijesno-dijalektičkoj znanosti”. Osim toga, iako o toj znanosti govori kao o “jednoj jedinoj” on dopušta mogućnost pojedinačnih i posebnih znanosti priznajući im znanstvenost pod uvjetom, da pri istraživanju posebnog aspekta zbilje uspostave odnos između dijela i cjeline društva. Na fundamentu toga može se onda reći, da Lukacs pri suprotstavljanju klasne svijesti samoj znanosti ima na umu gradansku znanost koju kritizira kao “krivu svijest” i ideologiju. Ipak, spoznaja socijalnog totaliteta, njezina istinitost, njezin karakter i doseg tijesno su povezani sa mogućnostima klasne svijesti.

Uvijek je za njega odlučujuće pitanje: kakve mogućnosti daje određena klasna pozicija i klasni interes u spoznavanju cjeline društva? Odgovor je relativan. Vladajuća klasa je u spoznaji društva ograničena vlastitim polozajem u procesu proizvodnje i vlastitim interesom koji uvjetuje “tragičan moment” njezine svijesti upravo u njenoj slabosti, da sagleda društvo u njegovu totalitetu. Takva spoznaja dovela bi u pitanje njezin položaj, njezin interes i socijalni sistem kojeg je ona nositelj. Otuda njezina svijest postaje “kriva svijest”, upravo ideologija. U tome nema ničega psiholoskog, subjektivnog, proizvoljnog, nego je naprosto objektivna posljedica ekonomske strukture društva. Istina je pak ta, da je upravo proleterijat “pobjedonosno oružje”. To ne znači, da je klasna svijest vladajućih upravo kao ideologija bez svake spoznajne perspektive i da je proleterijat svagda u posjedu istine. Klasna svijest vladajućih dovodi do spoznaje pojedinačnih činjenica koje su na liniji njezinih interesa. Za nju je samo spoznaja cjeline fatalna i zato, do te spoznaje ona ne dopire. Sa druge pak strane “intencija na točnost” u krivoj svijesti proleterijata pretvara se u zbiljski točnu spoznaju koja je svagda prisutna upravo kao mogućnost.

Tu mogućnost otvaraju socijalno-ekonomski položaj proleterijata, njegov odnos spram cjeline socijalne zbilje i što je najvažnije, njegova težnja prema besklasnom društvu. Koherentnost Lukacsevoj koncepciji mi ne možemo poreći, ali ona ipak izaziva nekoliko pitanja. No prije, nego naznačimo to pitanje, treba se prisjetiti Lukacseve teze prema kojoj, strogo teoretski uzevši, čovjek ne misli kao pojedinac, on misli kao pripadnik određene klase, na način svoje klase s obzirom na određenje njeno socijalnim i ekonomskim položajem. Tim položajem određena je i klasna svijest. Idealno zamišljenoj i definiranoj klasnoj svijesti približava se psihologijska svijest.

Njihovo razlikovanje, iako prema Lukacsu vrlo značajno u teoretskom i prakticko politickom pogledu, ne utječe na njegovo temeljno određenje klasne svijesti u smislu metafizičkog klasnog entiteta. Stoga njegovu tezu valja razumjeti doslovno: nije pojedinac onaj tko misli, nego svagda kroz njega misli upravo njegova klasa. Razlikovanje faktinee i metafizicki shvaćene svijesti, “psihologijske” i “pripisane” svijesti što je ljudi imaju i što bi je morali imati o svom položaju i svojim interesima dovodi Lukacsa do centralnog problema čije je rješenje odlučno i za pitanje same spoznaje. To pitanje u njegovim bitnim aspektima on ipak zaobilazi, jer njega prije svega zanima “pripisana svijest”, a ne faktična, dakle, svijest koju bi klasa morala imati o svom položaju i svojim interesima, a ne ona koju doista u određenom vremenu ima. Lukacs cijelu svoju analizu problema klasne svijesti izvodi u znaku jednostrano naglašene poznate Marxove teze iz “Svete obitelji” koju uzima za moto svoje studije o klasnoj svijesti:
“Nije riječ o tome što ovaj ili onaj proleter ili čak cijeli proleterijat u datom trenutku zamislja kao svoj cilj. Riječ je o tome što on jest i što će shodno svome bitku biti povijesno prinuđen učiniti”.

Prema tome i klasnu svijest u njezinom bitnom određenju Lukacs shvaća kao svijest koju pripadnici klase moraju imati s obzirom na njihov objektivni položaj. U grozničavoj situaciji izostale revolucije kada je faktička svijest proleterijeta zaostala iza pripisane svijesti, Lukacs iz perspektive svojeg revolucionarnog htijenja i teoretskih načela inspiriranih tim htijenjem govori o klasnoj svijesti kao “jednoj klasno određenoj nesvjesnosti o vlastitom društveno povijesnom ekonomskom položaju.”

Nije li tako Lukacs razvijajući svoju tezu do krajnjih konzekvencija dopro i sam do ideologije koju je upravo on razotkrivao i razobličavao u klasnoj svijesti vladajućih. Nije li upravo u njega klasna svijest kao klasna nesvjesnost o socijalno-ekonomskom položaju klase i njezinim interesima, makar i implicirala objektivnu mogućnost dohvaćanja tog položaja i interesa, znak zamjene klasne svijesti i ideologije o toj svijesti, odnosno upravo zamjeni faktične klasne svijesti i zelja i htijenja vezanih za tu svijest i ideologijskih uvjerenja o njezinoj zbiljnosti? Kako s obzirom na to pitanje stvar stoji onda sa pitanjima same istine i same spoznaje?

Lukacs je smatrao, da je realni svijet u svojoj neposrednosti isti i za vladajuće klase i za one proleterske. Taj svijet tim klasama postaje različit, jer ga one tumače na različite načine s obzirom na različitost klasnih pozicija. Transcendiranje neposrednosti jest “zbiljsko proizvođenje objekta”.
“To pak već ovdje pretpostavlja, da oni oblici posredovanja u kojima i pomoću kojih se prelazi na neposrednost opstanka danih predmeta budu pokazani kao strukturni principi ustrojstva i realne pokretne tendencije samih predmeta, da se dakle, misaona i povijesna geneza - prema principu poklapaju”.

Te mogućnosti Lukacs povezuje sa djelatno revolucionarnim i spoznajnim mogućnostima proleterijata koje suprotstavlja ogranicenim mogućnostima građanskog mišljenja što zastaje pri apstraktnim oblicima neposredne danosti svijeta, ovjekovječuje njegovu strukturu kao nužan uvjet mogućnosti građanskog shvaćanja svijeta. Međutim, “izlaženje nad neposrednost empirije i njezinih podjednako zgoljnih neposrednih racionalističkih odraza ne smije prerasti u neki pokušaj, da se prekorači imanencija (društvenog) bitka, ako to lažno transcendiranje neće, da tu neposrednost empirije sa svim svojim nerjesenim pitanjima još jednom fiksira i ovjekovječi na neki filozofski sublimirani način”.

Zato Lukacs zaključuje:
“Prevladavanje empirije, naprotiv, može značiti samo toliko, da sami predmeti empirije bivaju shvaćeni i razumljivi kao momenti totaliteta tj. kao momenti cijelog društva koje se povijesno prevraća. Kategorija posredovanja kao metodička poluga za prevladavanje čiste neposrednosti empirije nije, dakle, ništa što bi izvana (subjektivno) unosilo u predmete, nije nikakav vrijednosni sud ili trebanje što bi se suprotstavljalo njihovu bitku, nego je očitovanje njihove prave, objektivne, predmetne strukture same”.

Djelatno revolucionarno i spoznajno dohvaćanje te strukture u naznačenom smislu može, međutim, uslijediti tek “nakon napustanja lažnog stava građanskog mišljenja” koje zastaje u neposrednosti, dok je proleterijat nadilazi. Mogućnost tog nadilaženja neposrednosti korjeni se u socijalnom polozaju proleterijata i njegovu klasnom interesu. Ta mogućnost može doći do svijesti proleterijata. Lukacs jasno naglašava, da je ograda neposrednosti “za proleterijat postala unutrašnjom preprekom na svakom koraku kako“ misaonog poimanja zbiljnosti tako i na svakom praktično-povijesnom koraku. Unatoč spomenutim tezama, Lukacs ne ispituje stupnjeve uklanjanja tih prepreka pa stoga ne može doći niti do uvida u faktičko stanje klasne svijesti proleterijata i njegova misaonog shvaćanja zbiljnosti. Zato su u njegovim analizama stalno prisutne nejasnoće o tome što je klasna svijest, a što je teorija o toj klasnoj svijesti. Stalno zanemarivanje tih pojmova u kojem zanemarivanju je, kako smo vjerojatno ovdje pokazali, sadržana opasnost, da i Lukacs ostane u ideologiji i čini se da je njega to dovelo do toga, da on tu opasnost nije izbjegao.

Ovaj esej nastao je u Hrvatskoj prije možda 25 godina, dok je autor bio aktivni sudionik i kreator na hrvatskoj i jugoslavenskoj političkoj sceni u kojem eseju razmatra neka centralna pitanja revolucionarne borbe radničke klase kojeg je Komunistička partija Jugoslavije, kao i u slučaju mnogih drugih autorovih radova, smatrala upravo “nepoželjnim” i zbog kojih radova je autor bio proganjan, sankcioniran i do kranjeg ponižavan kao subverzivni element jedne socijalističke zajednice koji zaslužuje svaki prijezir.

Osuđen na dugogodišnje tamnovanje i konačno protjeran iz zemlje koju on, istina, i nije doživljavao svojom domovinom, spašavajući sebe i svoju obitelj iz brodoloma bivše Jugoslavije bijaše, napokon, valom izbjeglištva izbačen na obalu Južne Australije vjerujući sada, da barem jedan dio njegovih manuskripata može ugledati svjetlost dana i da australska kritička javnost na jednom primjeru može biti upoznata sa opsegom zločina koji se desetljećima protezao prostorima bivše Jugoslavije.

iz moje knjige "ZNANOST I POEZIJA"