MA, TO SA TERENCE PARSONSOM
Ma, to sa tim novim teorijama percepcije jest malo čudesno, jer se čini da je riječ o ponavljanjima starih problema koji su u filozofiji prisutni već stoljećima. Odatle mi se čine nejasnima teze koje je na primjer izložila Gabriela Bašić iz Splita raspravljajući o suvremenoj sense data teoriji percepcije, a pri tome imamo na umu njeno izlaganje uz 300. obljetnicu Boškovićeva rođenja na simpozijumu Mediteranski korijeni filozofije u ogranizaciji Hrvatskog filozofskog društva.
‘’Sense-data teorija percepcije jest teorija prema kojoj izravni predmeti opažanja nisu od uma nezavisni predmeti, već predmeti čije postojanje u potpunosti ovisi o subjektovu umu. Ti se predmeti uvriježeno nazivaju sense-data. Ovu su teoriju percepcije zastupali mnogi autori u povijesti zapadne filozofije, pri čemu njezino prihvaćanje nisu uvijek temeljili na eksplicitnoj argumentaciji. U svojemu ću izlaganju analizirati tri najpoznatija argumenta u prilog sense-data teoriji percepcije: argument iz perceptualne relativnosti (izravni predmet opažanja stalno mijenja svoja svojstva, što nije slučaj s fizičkim predmetom), argument iz vremenskoga razmaka (subjektovo percipiranje određenoga predmeta ne događa se u istome trenutku u kojemu je predmet onakav kakav ga subjekt percipira) i argument iz halucinacije (stanje u kojemu nema fizičkoga predmeta koji bi se mogao opaziti jest subjektivno nerazlučivo od veridičke percepcije). Pokušat ću pokazati da pomnije razmatranje tih argumenata ne opravdava pristanak uz sense-data teoriju percepcije u onoj mjeri u kojoj se to često smatralo opravdanim’’.
Tako je gospođa Bašić ukratko predstavila svoj rad, a mi smo se pri tome sjetili Kanta i neokantovskog pokreta u 20. stoljeću i teze, da su samim mišljenjem dati i njegovi objekti te da je zadaća filozofije upravo spoznajna obrada konačno datog predmeta koji je kao korelat sintetičkog jedinstva razuma čisto logički određen predmet . Stav da sve jest mišljenje i da iskustvo jest mišljenje i da baš mišljenje stvara i omogućuje iskustvo i same predmete, naime, da je u subjektu sve na logički način strukturirano, imalo je dalekosežne posljedice u razvoju filozofije, a taj je generalni stav danas gotovo riječju vodiljom onih teoretičara koji se bave nestandardnim logikama i ontološkim pitanjima matematike.
Jedan od njih je i Terence Parsons koji je ukazao da ima i “nepostojećih objekata”. Ako se, naime, slijede Quineova razmatranja koja ustanovljavaju da ima ‘’fizičkih objekata’’ i da ‘’skupljajući zajedno raštrkane osjetne događaje i smatrajući ih za opažanje jednog predmeta mi svodimo složenost našeg toka iskustva na pojmovnu jednostavnost kojom možemo vladati’’, onda je legitimno pretpostaviti, da ima ‘’fizičkih objekata’’, jer ova pretpostavka u mnogome pojednostavljuje ‘’izvještaje o našemu iskustvu’’.
‘’Tvrdim da je legitimno pretpostaviti da ima nepostojećih objekata iz upravo istoga razloga- on pojednostavljuje izvještaje o našem iskustvu iz upravo istoga razloga.’’
Tako je slobodna logika Terence Parsonsa pokazala, da bi svaki san čovjeka mogao biti ozbiljan informativan izvještaj smislenog iskustva. Zajednička pretpostavka, da ima nešto o čemu sam sanjao, govori nam onoliko o mojem iskustvu sna koliko i pretpostavka, da postoje fizički objekti dok saopćavam svoje budno iskustvo i tako se čini kako je ta diskusija primjerena vremenu, ali je ona također bila predmetom interesa na primjer i Spinozi koji je u svojoj “Etici” posebno razmatrao pitanja prirode i porijekla čovjekovog duha pa je tako zapazio, da ideje koje imamo o izvanjskim predmetima više pokazuju stanje našeg tijela, nego samu prirodu izvanjskih tijela i on kaže u jednom izvedenom stavu postavke 12:
‘’Duh može vanjska tijela od kojih je čovjekovo tijelo jednom bilo aficirano, čak i onda kada ne postoje i kada nisu prisutna, ipak promatrati kao da su prisutna.’’
I Spinoza kaže kako je moguće, da ono što ne postoji promatramo kao prisutno, kao što se često događa:
‘’…mi ćemo afekcije čovjekovog tijela čije nam ideje vanjska tijela predstavljaju kao da su nam prisutna nazvati predstavama stvari…’’
… i ta je sposobnost predstavljanja duha ‘’slobodna’’.
Pa sada, kad uspoređujemo ove teze i Parsonsa i Spinoze, onda vidimo da njih dijeli više od tri stoljeća, ali da su one manje više iste ili slične pa je onda teško povjerovati, da slobodna logika nije otišla niti pedalj dalje u ovim posljednjih nekoliko stoljeća.
Tu je i dalje zadržana relativna samostalnost metafizičke problematike pa je onda i za očekivati, da se pri analizama koje poduzimamo vodimo uvidima u povijesno oblikovanje problema kako nam se ne bi dogodilo da suvremenim smatramo one ideje koje su prisutne već milenijumima.
