IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§30
Klasična mehanika čiji su različiti stupnjevi razvoja signalizirani imenima Arhimeda, Galileja, Newtona, i Langrangea bila je utemeljena na idejama prostora i vremena, sile i mase, gdje je sila uvedena kao prethodnik i neovisni uzrok kretanja. Potpuni sistem činilo se, da je sasvim zadovoljavajući i da zadovoljava sve moguće zahtjeve za logičnom strogošću i iz njegovih osnovnih pojmova principi i zakoni kretanja strogo su deducirani u savršenom redu. Ipak je egazktnija kritika mogla ovdje razlučiti određene poteškoće i nekonzistentnosti koje se nisu mogle odstraniti iz sistema Te logične diskrepancije ohrabrile su pokušaj, da se provede reforma koja se pokazivala sve nužnijom ne samo s obzirom na detalje, nego i na cijeli sistem.
Istraživači su došli do drugog predstavljanja mehaničkih zbivanja koji su postavili energetiku na mjesto njutnovskog sistema. Početak je ovdje također učinjen od četiri osnovna nezavisna pojma čiji su medusobni odnosi trebali formirati sadržaj mehanike. Dva od njih, prostor i vrijeme po svom su karakteru mehanički dok su druga dva, masa i energija bili uvedeni kao fizikalni realiteti koji su prisutni u datim količinama, neuništivi i koji se ne mogu povećati. Ideja sile nije se pojavila među tim elementima, već je uvedena kao matematički artefakt i ponešto kao simplifikacija ili podređeni predmet koji nije bio nužan, iako se mogao pokazati pogodnim.
Posljednji korak u tom pravcu bio je razvoj kojeg je donijela teorija relativnosti i kvantna teorija. Opća teorija relativnosti pokazala je, da čak i hipoteze na kojima se osniva geometrija nisu fiksirane jednom zauvijek, već su u principu podložne istoj vrsti varijacija kao one koje se mogu primijeniti u aksioima fizike.
Došlo je do solidarnosti geometrijskih i fiziklalnih principa pruzajući teoriju koja se ne sastoji od odvojenih elemenata, već integriranu gdje principi međusobno prodiru jedan u drugi i ta totalna teorija može se usporediti s iskustvom i njih poduprijeti ili odbaciti.
Prije je bilo samo nužno logička mogućnost neeuklidskih geometrija koje su bile smisleno predstavljene i prema tome bez ikakve relevancije za fiziku tako da su nova geometrija i fizika bile sasvim razdvojene. Sada je ta barijera također pala sa konstrukcijom Einsteinove teorije gravitacije koja je objasnila kako sve prijašnje definicije kontinuuma prostor-vrijeme posredstvom strogih mjernih momenata, satova, zraka svjetlosti, puteva inertnih tijela, mogu zadovoljiti zakone euklidske geometrije u uskim granicama i ograničenim područjima, ali je u cjelini potrebno uspostaviti opću teoriju prostora.
Napredak kvantne teorije pokazuje isti karakteristični proces transformacije. Upravo je Bohr izrazio uvjerenje, da se opći problem kvantne teorije ne tiče modfikacije mehaničkih i elektrodinamičkih teorija koje se mogu objasniti na osnovi uobičajenih fizikalnih pojmova, već da uključuje radikalno poricanje ideja prostor-vrijeme kojima se prije opisivalo prirodne fenomene.
Atomska fizika ne može se više konstruirati „bez odbacivanja želje za osjetnim predstavljanjem.“ (Cassirer)
.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
