IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§29
Ova je filozofija nastala iz jednog fundamentalnog uzroka filozofske i znanstvene situacije. Taj uzrok bile su same znanosti koje su zapale u bezizlazne krize. Te krize znanosti bile su zapravo problemi znanstvene obrade tematike koja se zaplela u velike unutrašnje kontroverze i poteškoće. Antinomije u samim znanostima bile su rezultat tadašnjeg stanja u kojem se sama znanost našla u izvjesnim poteškoćama, jer su njenu znanstvenu građu pratili stari metodološki principi.
Znanosti posebno matematičke prirodne znanosti sa mnoštvom nove građe nisu bile dorasle njenoj obradi bez novih načela i prošireni znanstveni sadržaji postali su problemi kojima je upravo filozofija dorasla. Neokantovski filozofi nisu samo dobivali svoje prvotne poticaje u Kantovoj filozofiji, posebno njegovoj Kritici čistog uma koja je ovdje bila pojmljena isključivo kao teorija spoznaje, nego i u samim problemima znanosti te je to onda značilo i stanovitu obnovu pretkantovske filozofije.
Svim je neokantovskim školama zajedničko naglašavanje uloge mišljenja za spoznavanje na svim sektorima traženja istine. Svijest se više nije poimala naprosto kao rezultat determinacionih faktora svijeta u kojem bi ona imala tek neko sekundarno značenje. Prioritet svijesti već su Descartes pa onda Kant uočili u svim odnosima svijesti i svijeta pa su tako neokantovski filozofi upravo s ovoga polazišta krenuli u rješavanje fundamentalnih problema znanosti i filozofije.
Ovdje je značajna tendencija naglašavanja apriornih, formalnih, logičnih elemenata spozanje. Racionalna spoznaja se jedino može nazvati spoznajom. Stoga je logičnost jedina oznaka znanstevnosti, a jedini tip znanosti dat je u egzaktnim matematikim prirodnim znanostima. Filozofija se mora približiti ovom tipu znanosti te je njen posebni zadatak otkriti i ustanoviti apsolutno logične fundamente u svim primjenama i putovima specijalnih znanosti. Filozofija kao spoznajna teorija mora se obratiti matematici i na njoj izgrađenim znanostima, fizici posebno. Zato i jest kod Cassirera rečeno, da niti jedna znanost nije povezana s općim problemom spozanje i nijedna nije imala tako jako i dugotrajno djelovanje na povijesni razvoj spoznajnih problema kao matematička fizika.
Između teoretske fizike i epistemologije postoji ne samo stalan reciprocitet i neprekinuta suradnja, nego i neka vrsta duhovnog zajedništva. Od renesanse nadalje gotovo svi veliki znanstvenici na području istraživanja prirode imali su visoko mišljenje o toj fundamentalnoj bliskosti. Tako je Cassirer naveo Galileja, jer je ovaj bio vođen novom definicijom znanstvene spoznaje, a filozofsko je poimanje istine otvorilo njime put uspostavljanju nove prirodne znanosti i reformi kozmologije. Filozofija je vezana za napore znanosti, ona pokušava predstaviti njihove rezultate sistematski i zatim kritički ih opravdati.
Zato se onda vjerovalo, da je Kantova Kritika čistog uma rezultanta ovih znanstvenih nastojanja. Ona je pokušala utvrditi jedinstvo matematike i filozofije koje postoji još od renesanse. Cijelo vrijeme ovoj je filozofiji svojstveno problematiziranje matematike i matematičkih prirodnih znanosti isto kao što se u matematici traži logički i spoznajno-teoretski element u okviru većih sistemskih radnji i to stoga što se kani upravo ta matematička narav iznaći i u samoj filozofiji. Stoga je onda i razumljiv interes za probleme matematike i matematičkih prirodnih znanosti kao i na upućivanje, da je logika kao fundamentalna disciplina filozofije premalo preuzela iz pojmovnog inventara matematike.
Objektivni moment spoznaje nikada nije dat, već je on produkt logično matematičkog mišljenja. Spoznaja nije jednostavno kopiranje neke realnosti već formiranje u svemu što postoji. Dakle, moderna fizika ne radi ni sa kakvim fizikalnim predmetima iz iskustva, već se svi njeni zakoni odnose baš na ono što nikako ne može biti predmet iskustva. Odatle je matematika i novija matematička kemija na primjer jedno područje čistih spoznaja.
Tek u ovom svjetlu napretka fizike moguće je pojmiti neokantovski stav, da je predmet filozofije upravo po tome beskonačan, jer on postaje u samom mišljenju te da iskustvo ne daje predmete, već da njih stvara samo mišljenje o tom iskustvu. Tako je tu rečeno da samo mišljenjem postaju predmeti te da je ono čisto produktivna funkcija koja stvara predmete. Egzistira samo ono što misaono logično egzistira, a neke druge realistične egzistencije ne može biti.
Filozofija ima posla sa predmetima ukoliko oni trebaju biti a priori mogući. Sve što je empirijsko, ukoliko već nije prošlo kroz medium matematičkog formiranja pojma, ukoliko nije određeno sagledavanjem prostora i vremena, kao i pojmovima broja, ekstenzivne ili intenzivne veličine ne ubraja se u oblik spoznaje, nego ostaje u odnosu na nju samo tvar, ostaje puka materija.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
