Pa to su vrlo interesantne priče koje puno govore ne samo o nama nego i o ljudima kojima smo okruženi. Da je taj odnos i meduodnos jako složen sa time se svi slažu. Također se svi slažu da on može imati karikaturalne osobine. Pa onda to postaje predmet ironije koju najbolje izražavamo u literaturi. Ja ću ovom prilikom navesti nekoliko primjera iz kojih se najbolje vidi koliko su mene ljudi zapravo cijenili samo nije točno poznato koji su ih razlozi i povodi vodili u ocjenjivanju, procjenjivanju i utvrđivanju valjanosti praktičkih sudova.

ISTI KO BODO

Bila je jedna bosanska porodica, majka , kći i njeno dijete i njih troje je živjelo manje-više zajedno. Kažem manje-više jer su majka i kći bile u stalnoj zavadi ali su isto tako bile upućene jedna na drugu iz čisto praktičkih razloga. I to je nekada stvaralo nesnosnu atmosferu kada ste prisiljeni biti uz nekoga a to ne možete. Pa onda nije čudno da su u toj kući stalno bile svađe od kojih je najviše stradavalo dijete. I ja sam tu kčerku upoznao na radiju gdje sam radio kao novinar, pa malo sim malo tam i ja se nekako spetljam sa njom. Kasnije su neki govorili da sam jako dobro prošao jer je bila 10 godina mlađa a ja već u docnijoj dobi kada je jako teško ostvariti nova prijateljstva. Elem, tako bih ja sa njom pričao o raznoraznim stvarima od newtonovih zakona do ferhad đamije i banjalučkih efendija. I ona bi znala završiti te razgovore riječima: ''Ma znaš ti si isti ko Bodo, pljunuti Bodo.'' A Bodo je opeta bio jedan njen bliski prijatelj iz Banja Luke sa kojim se ona fiktivno udala kako bi u ratnim uvjetima spasila porodično imanje. I tako bi ona više puta rekla. I ja se jedared zamislim jer mi bijahu čudnovate te komparacije pa je zapitam: '' Pa dobro kakav je taj Bodo bio čovjek'' jer htjedoh saznati kako me ona onda doživljava. A ona mi veli: '' Ma znaš on je bio kronični alkoholičar'' I ja se opeta zamislim jer mi bijaše čudno da me se uspoređuje sa takvim volumenom. I tako saznadoh koliko je ta žena sa kojom sam dvije godine dijelio postelju, dakle koliko je ona mene zapravo cijenila. Cijenila me kao bosanskoga alkoholičara.

KANTA ZA SMEĆE

A bijaše ovdje u Adelaideu i jedna židovska porodica koja je bila doselila iz Južne Afrike jer tamo bijaše nesigurno i neizvjesno. A tobože su prilike u Australiji bolje. A kako je on bio socijalni radnik to ja kao novi migrant koji se netom razveo od žene neposredno nakon useljenja padnem u neku ruku njemu na brigu. Tako mi on pronađe novi smještaj i bijah nekoliko puta pozvan kod njih na ručak. I sve se činilo da je riječ o dubokom razumijevanju mojih problema i velikoj empatiji sa njegove strane. Ali mi se čini da sve to propadne kada me on jedared zapita da li bih ja možda poslušao neku glazbu. I ja velim da mi se neobično sviđa Wagner. Jer Wagner je za ortodoksne Židove jako loša persona s obzirom da sa njime otpočinje uzlet njemačkoga iracionalizma i mita o epohalnom mjestu njemačkoga naroda i njegovoj epopeji na putu do apsolutne slobode u jednoj univerzalnoj europskoj kulturi koja plamti žarom velikoga nihilizma. Dakle do tada sam mogao nekako proći ali od sada nikako. I ja mislim da se on malo i ohladio iz tih razloga. A sa njime onda i cijela porodica. Ali bi on svejedno često navraćao kod mene pa bi koristio tu priliku da preostatak svoga smeća baci u moju kantu za smeće. I meni je to bilo normalno, da mu se izađe u susret kada je on već imao toliko obzira prema meni. Jer je ta porodica imala još i svoj mali kućni obrt pa je bilo dosta ostataka za koje je trebala dodatna kanta smeća. I svaki put je on dolazio kod mene dok ja na koncu nisam shvatio da on dolazi ne zato da me obiđe, niti da me zapita kako mi je, i kako se osjećam, nego zato da svoje smeće baci u moju kantu za smeće. I sada se ja pitam koliko je taj čovjek mene cijenio. Manje od moje kante za smeće.

PRIMJER ZAGREBAČKE LIJEČNICE

A postojala je i još postoji jedna zagrebačka liječnica koja se dugo vremena predstavljala mojim obožavateljem. Jer sam ja tobože pisao o jako interesantnim temama a kako je ona verzirana u znanstvena pitanja to je onda bilo i razumljivo da pokloni pažnju mojim umotvorinama. I kako sam pomislio da je riječ o pristaloj osobi to ja nju zamolim jedared da napiše par riječi o mojoj kozmologiji pretpostavljajući da ću od nje dobiti mjerodavni sud o ovome svome djelu . I ja se još pohvalim da mi se čini da se od vremena Marijana Cipre u filozofiji u Hrvata nije bolje filozofiralo pa da je moguće tu moju kozmologiju staviti uz bok Ciprinim Metamorfozama metafizike. I doista ona pristane i odvoji vrijeme pa napiše jedan duži osvrt na ovo moje djelo. I ona je to djelo analizirala kako je već znala i umjela i na koncu zaključila da to djelo kao što uostalom misle i neki splitski emeritusi ne zavređuje veću pažnju jer se ona kao i taj emeritus ne slaže sa niti jednom mojom tezom iz toga djela, da je djelo puno besmislica i da je bolje da se bavim poezijom jer mi to tobože bolje ide. I ja se potužim da sam iznenađen tim njenim sudom jer bijaše i onih osvrta koji su u tom djelu vidjeli veliku vrijednost koja zaslužuje svaku pažnju da bih na kraju saznao da njoj ne samo da nije upitno to moje djelo nego i čitava moja biografija, sve moje titule, svi moji činovi i ordenja, svo moje obrazovanje, sva moja profesija. I ja se onda zapitam kako je ta osoba mene doživjela. Pa doživjela me kao apsolutnu ništicu vjerojatno na isti onaj način na koji ona procjenjuje i svoje pacijente kojima dijeli duševne ekspertize jer ona bijaše svojom strukom bliska, da čovjek puke od smijeha, psihijatriji. A kako sam ja nitko i ništa, i uz to čovjek bez ikakva imutka, nesposoban za opstanak , bez ikakve solidne finacijske podloge, to onda ona i nije moga donijeti drugačiji sud tako da to završiti obostranim denuncijacijama
I proklinjanjima. I ja sada također mislim kako je ta osoba mene toliko visoko cijenila.
Da čovjek pukne od smijeha.

Zlatan Gavrilović-Kovač