JOŠ JEDNOM O KRAJU SVEMIRA
slika: internet
Mene su pitali kako ja zamišljam taj kraj univerzuma s obzirom na Rex-Kovač teoriju i koliko se ona razlikuje na primjer od Hawkingove slike univerzuma?
Kod Hawkinga na kraju će preostati samo zračenje i crne jame. Zbog Hawkingova zračenja i vijek crnih jama nije beskonačan pa se na kraju smatra, da bi u takvom scenariju mogla preostati tek po koja čestica i zanemarivo malo zračenja, tj. jedna velika praznina. Kada se gleda ova teorija, onda se doista čini kako je malo beznadna. Zato je potrebito obratiti se Aristotelu, jer se i on prije dvije i pol tisuće godina bavio prazninama i on kaže u svojoj “Fizici”:
“Budući mi niječemo da prazno postoji…”
(4, 217,a 10).
…i on je doveo u usku vezu taj pojam praznine sa kretanjem pa je zaključio:
“Onima koji govore, da prazno postoji kao nužno, ako će biti gibanja, razvidi li to tkogod, izlazi prije upravo suprotno, naime, da se ni jedna stvar ne može gibati, ako postoji prazno, jer kao što neki poradi sličnog kažu kako Zemlja miruje, tako je nužno da i stvari miruju u praznome budući da se nemaju gdje kretati više ili manje, naime kao prazno ono i nema nikakove razlike.”
(4, 215a)
Znači, ako postoji prazno, onda nema kretanja, nego sve miruje. To je na primjer Paul Davis shvatio na način da je jednom napisao kako sva tijela imaju tendenciju prema ''self destruction'' odnosno totalnom miru, dakle, nekretanju. Međutim mi smo vidjeli, da postoji u filozofiji i u suvremenoj fizici također i načelo neuništivosti kretanja i ono je danas definirano zakonom o održivosti količine kretanja. S obzirom na ovaj zakon, a djelovanjem privlačnih sila gravitacije, onaj naš konačni svemir koji je sastavljen od ogromnog broja magneta sažima se i skuplja u ogromno, gigantsko kozmičko jaje. Ovo kozmičko jaje se na primjer razlikuje od tzv. crnih rupa ili od gravitacijskog kolapsa po tome, da nije riječ o ogromnim masama na sasvim malom prostoru, nego sasvim suprotno da je riječ o ogromnim masama na velikom prostoru, dakle, da je riječ o gigantskom nebeskom tijelu, ali da bi se zadovoljilo načelo održivosti kretanja, ono se okreće također ogromnom brzinom kao što je na primjer slučaj kod Kulombovoga jajeta kod Nikole Tesle.
Vjerojatno bi pritisci u središtu tog jajeta bili enormni i dovoljni, da se pokrenu snažni nuklearni procesi, ali bi na rubovima tog kozmičkog jajeta vladale jake centrifugalne sile koje bi dovele do toga, da se jedan dio materijala kozmičkog jajeta izbacuje u prostor formirajući galaktozimale, manja nebeska tijela koja također rotiraju i kod kojih vladaju nuklearne reakcije i magnetne sile.
Gubitkom materijala kozmičko jaje počinje se sve brže okretati i to ima za posljedicu daljnje izbacivanje galaktozimalnog materijala dalje u kozmos formirajući tako novu kozmičku stvarnost sličnu našoj današnjoj. To je također sadržano i u ideji o vječnom povratku istog kod Nietschea. Znači, ova teorija o kojoj govorim, značajno se razlikuje od teorije Big Banga, jer nije riječ o velikom prasku i stvaranju svijeta u nekoliko sekundi, nego o dugom kozmičkom procesu u kojem ne vlada princip skokovitosti kao na primjer u kvantnoj fizici, nego princip kontinuiteta kao što na primjer on vlada kod Boškovića i kod Tesle.
Dakle, riječ je o beskonačnom stvaralačkom procesu rađanja, nastajanja i umiranja u vječnom povratku istoga. To je kod Aristotela shvaćeno kao kretanje koje u sebi sadržava svrhu i on je to nazvao također i djelatnošću. Za Aristotela svrha je uzrok tvari, a nije tvar uzrok svrhe (2, 200a, 30).
Dakle, materija i sve ono što vezujemo za nju nije moguća, ako se o njoj ne govori sa stajališta svrha. Isto vrijedi i za kretanje i onda Aristotel govori o tome što je to svrha pa kaže:
“Uz to ono poradi čega i svrha pripada istoj znanosti, a i sredstva su za to, a narav je svrha i ono poradi čega, jer ako štogod biva u neprekidnu kretanju i ima nešto posljednje, onda je to svrha i ono poradi čega. Zbog toga je pjesnik smiješno zabludio rekavši ‘ima svrhu poradi koje se rodio’. Naime, sve što je posljednje nije time i svrha, nego je ona samo ono što je najbolje.”
(2,194 a, 30)
Dakle, suprotno mišljenju Gaje Petrovića i Engelsa kako je materija vječna, ona je kod Aristotela i ono što jest i ono što nije pa Aristotel kaže:
“Jer tvar jednim načinom i nestaje i nastaje, dok drugim ne”
(1,192a, 25).
“A beskonačno i neograničeno je nespoznatljivo.”
(1,187 b , 10)
…i u tome se sastoji pogreška Petronijevića na primjer, jer je on svrhu vidio kao krajnji cilj gdje se promatrajući kozmički proces dolazi do antinomije, jer se iz eksperimentalno dokazanog postojanja energije i iz identificirane energije sa kretanjem dolazi nesumnjivo do vječnosti svjetskog procesa. Sa druge strane biće svjetskog procesa sastoji se u sve većoj entropiji energije i u neophodnom nastupanju jednoga finalnog stanja i to je onda problem uma.
Pa onda Petronijević poseže za jednom filozofskom špekulacijom o postojanju mogućih besmrtnih organizama koji će ponovno stvoriti svemir baš onakav kakav mi to želimo, jer svrha nije konačno stanje ili cilj ili tome nešto slično, nego je ono što je najbolje, a ono najbolje nije mirovanje, nego je stvaranje.
Kada je ostvarenost potpuna, kretanje je završeno i opet nastupa stanje mirovanja koje nije konačno, jer Aristotel kaže:
“A kretanje se čini, da je neka djelatnost, ali nepotpuna, čemu je uzrok što je nepotpuno ono možnokojeg je djelatnost.”
(9, 1066,20)
Dakle, riječ je o procesu u kojem se otkriva u neku ruku nepotpunost prirode, ali je riječ o procesu kojem je svrha savršenstvo svijeta, dakle, ono što je najbolje i utoliko je riječ o vječnom stvaralačkom porocesu nastajanja, života i smrti u vječnom povratku istoga.
