Znanstveni i formalni um se pokazao snažnim kada je trebalo objasniti svijet logičkih i kvantitativno određenih oblika, ali se danas pokazuje nemoćnim kada valja pitati o životu. Pa čak i u suvremenoj biologiji te su njegove granice spoznate, ako je naime prema racionalističkoj paradigmi sve moguće svesti na fiziku, a onda i sve znanosti podvesti pod tu ‘’fundamentalnu’’ disciplinu duha. Za suvremenu biološku znanost nema ništa problematičnije od same ideje racionalnosti, jer je spoznat ograničavajući njen moment koji više ne odgovara današnjim domašajima naše spoznaje niti kognitivnim potrebama suvremenog čovjeka. Brojna biološka objašnjenja, danas posebno u evolucionoj biologiji, odstupila su od kriterija vrijednosti koje prihvaća važeća znanstvena racionalnost u okviru fizikalističkog modela.

Moderna biologija, posebno evoluciona biologija, vremenom je pokazala neadekvatnost fizikalističkog modela spoznaje. Nasuprot tome, fenomen živog u svom razvoju može biti okarakteriziran inherentnom nejasnoćom. Kako možemo shvatiti adekvatno fluidnost i nejesnoću života, ako imamo na raspolaganju oštro razgraničene koncepte?

Znanstveni duh pokušava elimirati svaki trag Boga i teologije iz područja spoznaje i našeg života do te mjere, da je to postala nova teologija, antibožja teologija. To je vrlo često prisutno u biologiji. Tako česte rasprave o prirodi svojstava živih stanica i organizama koje objašnjavaju njihovu evoluciju odvodile su na pogrešne rasprave o porijeklu života. Skoro bez izuzetka pod takvim okolnostima pozitivisti su se nalazili na svom visokom konju antimetafizike i antiteologije denuncirajući svaki trag stare teologije - Glavnog plana ili teleologije svijeta kojeg su nalazili u bezazlenim postulatima evolucionista koji su jednostavno smatrali, da u živom ima nečeg više, osim fizike. Neimenovavši sebe u odbor za budnost, oni pokušavaju zahvatiti i spriječiti svako odstupanje od gledišta superiornog, svjetovnog, znanstvenog svijeta. Pretpostavke takvih gledišta niti su tolerantne niti stvarno znanstvene u područjima koja su izvan jurisdikcije znanosti.

To, da je moguće cijeli problem živoga svesti na fizikalno kemijske termine, pokazuje se danas spornim mišljenjem u kojem se biološka znanost više ne snalazi i kojeg ona danas poima kao jedan beznadan cilj za veliki dio biologije i izvor brojnih igri riječi i obmana. Isto vrijedi i za molekularnu biologiju koja je dugo bila pojmljena kraljicom bioloških znanosti i temelj na kojem druge biološke znanosti (uključujući i humane) tragaju za okončanjem svojih rasprava. Zadatak pokazivanja uloge ideologije u skoro svim fizikalno kemijskim aspektima biologije u principu je isto što i ideološka kritika osnovne paradigme cjelokupne znanosti poslije sedamnaestog stoljeća.

Jedan izlaz iz te situacije mi vidimo, na primjer, povratku i na one teorije koje su bile aktualne daleko ranije kao što je na primjer biologija Gerta von Natzmera koji je 1942. u Berlinu objavio knjigu “Lebendige Natur” koji se život shvatio kozmičkim događajem, ali se mi razlikujemo od njega po tome što ne mislimo, da je sam život rijetkost u pojavama kozmosu . Sasvim suprotno, mi tvrdimo da je naš kozmos pun elektriciteta i da vrvi životom na sve strane bez obzira, da li se radilo o visokim ili niskim temperaturama, dok su munje ili električna pražnjenja bitna upravo stoga što pokreću teleološki proces pa se život razvija od jednostavnih jedinjenja prema složenim cjelinama.

Život je svagda u vremenu. Sav život i život pojedinih bića i život super individualnih životnih jedinica protječe u vremenu. Vrijeme ga međutim ne nosi sa sobom kao struja neko strano tijelo, već vremenska ograničenost sačinjava njegovo biće. Iz vlastitih iskustava poznajemo hod tog živog vremena. U njemu osjećamo ritam našeg vlastitog života.

Ono unutarnje protjecanje vremena jedva da ima, osim imena, nešto više zajedničko sa hodom fizikalnog vremena kojeg su jedinica mjerila dana i godina i kojeg žurno protjecanje pokazuju naši satovi. Kao što je kuckanje sata i svaki zamah njegova njihala tek što smo ga spazili već zauvijek ušlo u prošlost, tako i fizikalno vrijeme niže jednu prošlost za drugom koja se nikada ne vraća. Vrijeme korača ravnim putem, na njegovoj stazi nekadašnji ‘’sada’’ redaju se u lanac koji nema ni početka ni kraja.

Posve je drugačije proživljeno vrijeme. Tom vremenu pripada ono što nazivamo trajanje. U njemu ostaje prošlost doduše izmjenjena, ali sačuvana na tajanstveni način. To vrijeme živi dalje u sokovima i u tkivu tijela te prožima naš duševno duhovni organizam. Time što nas je oblikovalo ono i dalje djeluje u nama kao neka stvaralačka sila. Ono je isto tako neposredno nazočno i u životu viših životnih jedinica, vrsta, rodova i plemena organizama. Sve sudbine koje su te organizme zadesile u dalekim epohama povijesti naše zemlje i čitavog kozmosa, svako prilagođavanje koje je ikada provedeno, još i danas pokazuje put novom stvaranju; ono mu istodobno određuje i granice. Na ravni duhovnog života ulazi prošlost u sadašnjost kao sjećanje i to ne kao neka bijedna sjena onog što je nekoć bilo, već kao stvarnost koja u odlučnoj mjeri određuje naš život i naše čine i sada i u svoj budućnosti.