ESTETIKA I TELEOLOGIJA
Već iz samog naslova vidimo kamo se smjera, a smjera se prema pitanjima kojima su predmet dijelom ono što je lijepo, a dijelom ono što je organski život. Razum, to je sfera znanosti i uma, a to je sfera slobode, imaju dva različita zakonodavstva na jednom i istom tlu iskustva pri čemu prema Kantu jedno zakonodavstvo ne smije nanositi štetu drugom, jer kao što pojam prirode ne utječa na zakonodavstvo zasnovano na pojmu slobode, isto tako niti pojam slobode ne smeta zakonodavstvu prirode.
Kritika čistog uma je upravo dokazala mogućnost koegzistiranja oba ova zakonodavstva. Istina, utvrđena je jedna nepregledna provalija između područja pojma prirode kao onoga što je osjetno i područja pojma slobode kao onoga što je nadosjetno, ali ipak ovaj drugi dakle nadosjetni svijet ima navodno izvjestan utjecaj na osjetni svijet, naime, pojam slobode ostvaruje u osjetnom svijetu pojam svrhe. Dakle, priroda se može zamisliti kao ono mjesto gdje se podudara sa svrhama koje se ostvaruju prema zakonima slobode. Prema tome, to je dvostruki odnos prelaženja sa načina mišljenja sukladno principima prirode na način mišljenja shodno principima slobode i obrnuto.
Postoje, dakle, dva proizvoda: tvorevine umjetnosti i tvorevine organske prirode u kojima se pokazuje jedinstvo njih oboje, a to se jedinstvo ostvaruje prema Kantu u reflektirajućoj moći suđenja. To je ono što je u suvremenoj filozofiji nazvano filozofskom refleksijom. Ova reflektirajuća moć suđenja ima ideju jedne zakonske nužnosti koja je u isto vrijeme slobodna ili ideju neke slobode koja je sa svojim sadržajem neposredno istovjetna. Dakle, ona zamišlja prirodne procese kao estetske. Drugim riječima, naš kozmos nije i ne može biti samo predmet prirodnih znanosti kao što je astronomija, na primjer. On u sebi također sadrži i estetsku stranu odnosno može biti promotren kao estetički objekat, a ono što označava stvarnost jednog prirodnog objekta je svrha odnosno svrhovitost njegove forme. Odatle dvostruka stvrhovitost koju imamo u filozofskoj refleksiji i koja se ocjenjuje kao estetička i teleološka.
I dok je prva subjektivna svrhovitost, ova druga je logička svrhovitost. Odatle nije moguće redudirati transcedentalnu problematiku na problem transcendentalne logike, jer je nemoguće prirodni fenomen reducirati na logičko matematički aspect, budući je jedan oblik naše moći suđenja ono što je LIJEPO. Kant kaže da nju karakterizira SKLAD. Dakle, lijep je samo onaj predmet, čija se forma ocjenjuje na temelju zadovoljstva kojega taj predmet izaziva. Znači ono osjetno, ono što je priroda, je jedan moment lijepog, tj. naš je kosmos lijep pa kao takav predmet estetičke refleksije i ne samo to: on je UZVIŠEN, a to znači da je neprikladan, da je nemoguće njegovo poimanje pomoću onog što je osjetno i što je predmet znanosti.
Dakle, organska bića su takva bića u kojima se mehanizam prirode i svrha, odnosno mehanizam njihove duše, nalazi u jedinstvu. U organskim tvorevinama prirode mi imamo neposrednu spoznaju o neposrednom jedinstvu pojma i realiteta, život, duša i ono što je opće i egzistencija su identični. Dakle, kao što je naš kosmos također i predmet estetičke refleksije, tako bismo mogli reći, da naš individualni život zavisi od našeg dosega slobode, odnosno, da nema smisla ukoliko nije estetika.
