IMMANUEL KANT I KRAJ SVIJETA
Immanuel Kant (slika: internet)
Pa obično se kaže, da je Kantova filozofija kritička i ona je kritička u cjelini, a ovo razlikovanje kritičke i pretkritičke njegove faze samo je jedna pedagoška pogreška koja unosi zbrku u naše razumijevanje njegove filozofije. Toj bi, tobože predkritičkoj fazi, pripadala njegova “Teorija neba” iz 1755. godine, dok bi se kritička faza odnosila na njegove tri kritike: “Kritiku čistoga uma”, “Kritiku praktičnog uma” i “Kritiku moći suđenja”, ali to nije sasvim točno imamo li na umu, da se tematika koja se pojavljuje u “Teoriji neba”, na primjer, podjednako kasnije pojavljuje u “Kritici čistoga uma” kroz problem antinomija uma u drugoj knjizi transcedentalne dijalektike, dok se u trećoj kritici dakle “Kritici moći suđenja” svijet poima kao jedan sistem svrha pa se Kant tako vraća na one kozmološke probleme sa kojima je i počeo u svojoj “Teoriji neba”.
Ta je “Teorija neba” trebala odgovoriti na pitanja postanka našeg sunčevoga sistema na način, da se upotrijebe spoznaje Newtonove mehanike pa je tako nastala teorija koja je danas poznata kao Kant-Laplaceova hipoteza. Međutim, ona je također postavila i neka pitanja moći naše spoznaje. Zato se kaže, da je Kantova filozofija kritička, jer se njena svrha sastoji prije svega u tome da, kao što sam Kant kaže, predstavlja kritiku moći naše spoznaje.
Prije spoznaje mora se proučiti moć spoznaje. To je za ljudski razum prihvatljivo. Spoznaja se zamišlja kao neki instrument kao način na koji mi želimo ovladati istinom. Dakle, prije nego smo u stanju doprijeti do istine, moramo upoznati prirodu našeg instrumenta, njegovu vrstu. Taj je instrument djelatan, moramo vidjeti je li on sposoban uspjeti u onome što se od njega zahtijeva, naime, da se dokopa svog predmeta. To dakle znači: proučavanje moći naše spoznaje tako, da se nju samu spoznaje. Ta je problematika zajedno sa pitanjima opstojnosti Boga koja je postavljena u “Teoriji neba” proslijeđena kasnije u “Kritici čistoga uma” i vi, kada gledate strukturu te “Kritike”, onda vidite da su kozmološka pitanja centralna, dok su ostala izvedena.
Druga knjiga transcedentalne dijelaktike bavi se antinomijama čistog uma i sustavom kozmologijskih ideja i tu Kant kaže:
‘’Imamo dva izraza: svijet i priroda koji katkada zamjenjuju. Prvi znači matematičku cjelinu svih pojava i totalitet njihove sinteze u velikome kao i u malom, tj isto tako u njezinu toku sastavljanjem kao dijeljenjem. No, isti se taj svijet naziva prirodom, ukoliko se smatra kao dinamička cjelina i ukoliko se ne gleda na agregaciju u prostoru i vremenu, da bi se on ostvario kao veličina, nego ukoliko se gleda na jedinstvo u opstojnosti pojava. Tu se onda uvjet onome što se zbiva zove uzrok, a neuvjetovani kauzalitet uzroka u pojavi sloboda, uvjetovani se naprotiv u užem smislu zove prirodni uzrok. Ono uvjetovano u opstojnosti uopće zove se slučajno, a ono neuvjetovano zove se nužno. Bezuvjetna nužnost pojava može se zvati prirodna nužnost.’’ (str.206)
I onda slijede antinomije transcedentalnih ideja: svijet ima početak u vremenu, a s obzirom na prostor također je ograničen granicama, dok je antiteza: svijet nema početka i granica u prostoru, nego je beskonačan kako u pogledu vremena tako i prostora.
Drugi spor je: svaka složena supstanca na svijetu sastoji se od jednostavnih dijelova i ne egzistira uopće ništa, osim jednostavnog ili onog što je od njega složeno, dok je antiteza: ni jedna se stvar na svijetu ne sastoji od jednostavnih dijelova i ne egzistira uopće ništa jednostavno u njemu Treći spor je: kauzelitet prema zakonima prirode nije jedini iz kojeg se mogu izvesti cjelokupne pojave svijeta. Nužno je, da se za njihovo objašnjenje prihvati još jedan kauzalitet pomoću slobode, dok bi antiteza bila: nema slobode, nego se sve na svijetu događa samo prema zakonima prirode.
I konačno, četvrta antinomija bila bi: svijetu pripada nešto što je ili kao njegov dio ili kao njegov uzrok upravo nužno biće, dok bi antiteza bila: ni u svijetu ni izvan njega ne egzistira biće koje je upravo nužno kao njegov urok.
Onda Kant govori o transcedentalnom idealizmu kao ključu za rješenje kozmologijske dijalektike. Pa se onda pozabavio problematkom nemogućnosti kozmologijskog dokaza za opstojnost Boga i zaključio:
‘’Mnoge sile prirode koje svoju opstojnost očituju u određenim dijelovima ostaju za nas neobjašnjene, jer ih opažanjem ne možemo dovoljno duboko ispitati. Transcedentalni objekt koji je osnova pojavama, a sa njima i razlog zašto naša osjetilnost ima mnogo više ove, nego druge vrhovne uvjete, jesu i ostaju za nas neobjašnjeni, iako je uostalom sama stvar dana, iako nije spoznata.’’ (str.281)
Tako Kantova filozofija prirode predstavlja izlaganje općih pojmova prirode. Materija posjeduje kretanje, osim toga privlačnu i odbojnu silu, ali Kant kao što je pokazao u svojoj knjzi “Osnove prirodne znanosti” zahtijeva, da se materija konstituira iz sila, djelatnosti, energije, a ne iz atoma.
Onda Hegel kaže u svojoj “Povijesti filozofije”, da je i Šeling stajao potpuno na ovome stajalištu:
‘’Kant je pokušao odrediti osnovne pojmove ove znanosti i njene osnovne principe i dao je poticaj za osnivanje tzv. dinamičkog shvaćanje prirode.’’ (III, str.459), dok su pak u u trećoj kritici, dakle “Kritici moći suđenja” svijet i priroda viđeni kao sistem svrha.
Već je Aristotel promatrao prirodu kao da je svrhovita u samoj sebi, tj. kao prirodu po sebi u kojoj postoji nus, razum, ono što je opće, tako da u nerazdvojnom jedinstvu jedno jest moment drugoga. Svrha je pojam koji je imanentan, ne vanjska forma i apstrakcija, već je pojam koji prožima tako da je sve što je posebno određeno samim tim općim. Ovaj princip reflektirajuće moći suđenja predstavlja dvostruku svrhovitost, estetičku i teleološku.
I Kant kaže:
‘’Predmet ima samo utoliko svrhovitosti, ukoliko je njegova predstava neposredno spojena s osjećajem zadovoljstva i to je jedna estetička predstava’’.
Jedan je oblik, dakle, estetičke moći suđenje ono što je LIJEPO. Zašto? Pa zato jer je naš kozmos lijep, zato što je naše zvjezdano nebo lijepo baš onako kako su to i stari Grci govorili kada su odredili ovaj pojam kao red, poredak, ljepotu odnosno kozmetiku. Međutim, Kant je bio svjestan, da iz naše slobode ili pak iz slobode samog Boga taj čitav svijet može biti rastvoren u ništavilo te iz tog fundamentalnog pitanja i iz tog fundamentalnog straha, iz te fundamentalne brige nastaje cjelokupno zdanje Kantove filozofije, dakle, onda kad pred uvidima u svjetske procese i prirodnu nužnost postaje svjestan istine koju je iznio u svojoj “Teoriji neba” citirajući britanske pjesnike Popea i von Hallera:
“When then a second night will bury this world,
when from everything nothing remains but the place,
when still many other heavens bright with other stars
will have completed their course,
you will be as young as now, just as far from death
as eternally alive as now.”
(von Haller)
