BOŽJI ZAKON ISPISAN U SRCIMA
Radi se kod Leibniza o tome, da se utvrdi je li duša sama po sebi poput ploče na kojoj još ništa nije ispisano (tabula rasa) kao što to smatra Aristotel ili je pak drugačije. Naime, da je ono što je na njoj zapisano proisteklo iz jedinstene vatre spoznaje i iskustva, odnosno da duša izvorno sadrži načela mnogobrojnih pojmova i učenja koja pobuđuju vanjski predmeti kao što to vjeruje Platon, onda skolastičari, a i svi oni drugi koji u tom smislu tumače ono mjesto svetog Pavla u “Poslanici Rimljanima” gdje ovaj kaže, da je Božji zakon ispisan u srcima:
‘’Oni činom dokazuju, da ono što propisuje Zakon, stoji upisano u njihovim srcima o čemu zajedno sa tim daje svjedočanstvo njihova savjest, nutarnji sudovi koji ih medusobno optužuju ili brane....u dan koji će Bog , prema mojem Evandelju, suditi ljudske tajne po Isusu Kristu”
(Poslanica Rimljanima, 2, 15-16).
Ta su načela stoičari nazivali zajedničkim pojmovima, prolepses, osnovnim pretpostavkama ili pak onim što se uzima kao unaprijed dato, matematičari ih zovu opći pojmovi, a neki su ih zvali semina aeternitatis ili živa vatra, odnosno, svjetleće zrake koje su sakrivene u nama, a kada se susretnu s osjetilima, onda izgledaju kao iskre, tako da nije bez temelja ono što se u Leibnizovo vrijeme vjerovalo, naime, da te iskre označavju nešto božansko i vječno, a što se naročito javlja u nužnim istinama.
Odatle je onda Leibniz postavio pitanje ovise li sve istine od iskustva, tj. indukcije i provjeravanja na primjerima ili ima i takvih koje počivaju i na nečem drugom pa je onda zaključio, da bez obzira koliko bili brojni primjeri koji potvrđuju neku opću istinu, oni nisu dovoljni da ustanove i univerzalnu važnost te istine, jer iz toga što se dogodilo ne slijedi da će se to ponoviti na isti način.
Onda je ipak zaključio:
‘’Pa bi se varao onaj koji bi pomislio, da je barem što se tiče naše klime, to je jedna nužna i vječna istina koja će uvijek trajati, jer valja dopustiti da ni Zemlja ni samo Sunce ne postoje na nužan način i da će možda doći vrijeme kada ova lijepa zvijezda, barem u sadašnjem obliku, više neće postojati zajedno sa sustavom u kojem se nalazi.’’
(Novi ogledi o ljudskom razumu, str.7)
A odatle slijedi, da nužne istine, one istine koje susrećemo u čistoj matematici, a naročito u aritmetici i geometriji, moraju počivati na načelima čiji dokaz uopće ne zavisi od primjera pa sljedeno tome niti od osjetnih podataka.
Dakle, čovjek ne treba zamišljati kako je te vječne zakone uma moguće pročitati iz duše kao iz otvorene knjige naravno bez truda i istraživanja, alio dovoljno je to što ih možemo otkriti u nama samima.
