Svakako je bio jedan od najvećih u Slovenaca, njegov brat je bio Milan Vidmar i bio je poznati elektrotehnik. Ovaj pak naš Vidmar je bio politički pisac, esejist, kulturolog. Rođen je davne 1895. godine u Ljubljani gdje je i umro 1992. godine. On je, dakle, doživio jako duboku starost od 97 godina, a ja mislim da je i zavrijedio.

Bio je jedan od ustanovitelja slovenske Oslobodilne fronte 1941. godine pa onda vijećnik AVNOJ-a, a od 1952. do 1976. bio je i predsjednik Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Poznat je kod nas i među političkim ljudima svojim radom ‘’Kulturni problemi slovenstva’’, koji je nastao za vrijeme diktature Aleksandra Karađorđevića 1933. godine, koji je po mnogim elementima unekoliko blizak Kardeljevim pogledima, koje je on eksplicirao u svom radu o slovenskom nacionalnom pitanju, također, prije Drugog svjetskog rata.

Za mog vremena Vidmara se sjećam po njegovim polemičkim stajalištima prema Predragu Matvejeviću i Radi Šerbedžiji i to, možda ponajviše, taj me problem zanimao s obzirom na pitanje o tzv. socijalističkom teatru, naime, je li moguće govoriti, da postoji tako nešto kao socijalistički teatar. U moje vrijeme postojala su mišljenja, da teatar manje-više vjerno reflektira socijalnu sliku i realitet jednoga društva. Utoliko je i ovaj naš teatar također bio unekoliko odraz stvarnih društvenih strujanja pa ukoliko su proklamirana načela socijalistička, onda dakako da je i teatar samom logikom stvari socijalistički, da se dakle, socijalistička država brine za taj teatar pa odatle tobože, da postoji socijalistički samoupravni teatar itd. itd. itd.

U tom smislu se onda i govorilo, da naš teatar nije nešto krajnje novo, već jedna naslijeđena struktura od ranije, ali i da je kod nas također naslijeđen i malograđanski interes za teatar, a ne da je taj interes takoreći prirodan uvjet našeg svakodnevnog bitisanja ili pak prema nekakvim ždanovističkim receptima kao na primjer kod jednog našeg jako utjecajnoga čovjeka, Rade Šerbedžije, naš teatar ima takvu socijalnu funkciju, da sudjeluje u stvaranju duhovnog profila ljudi ili naroda. Prema ovom političkom programu, na primjer, kod nas su rađene one poznate opere ili drame kao ‘’Jalta’’ i još neke, koje su dakle imale čisto političke zadaće.

Sa druge pak strane, kod Šerbedžije je i u moje vrijeme bila primijetna jedna jako snažna tendencija prema takozvanom revolucionarnom teatru, samo što nije svatko pod time mislio isto. Odatle i interes ovog čovjeka prema teatru u Sovjetskom Savezu i onome što je on nazvao projektirana kultura, koja izvire kod Rusa, tobože iz njihove tradicije i njihove culture, a to je opet ta moć teatra, moć umjetnosti. Dakako, da ovakva stajališta Starom Vidmaru nisu odgovarala. Mnogima nisu odgovarala pa nisu niti meni i ja sam se i u svoje vrijeme slagao sa Vidmarom, da je kod Šerbedžije, Ristića i kod još nekih drugih doista na djelu kazališni banditizam, samo što je toga banditizma već u moje vrijeme bilo jako mnogo.

Danas se taj banditizam najbolje ogleda na velikom ekranu kod Kusturice, koji uskoro snima film u Mexicu, o tamošnjoj revoluciji. Odatle i postoji pitanje kako to predstava, kao ‘’Golubnjača’’, koja slavi klanja nedužnog stanovništva, čini mi se u Hercegovini početkom osamdesetih godina, može biti predmet diskusije našeg CK. Naizgled banalno pitanje, jer kakve veze ima bratoubilačko klanje sa sferom politike, a ja se pitam sa kojom sferom onda to ima neke veze?To je Šerbedžijino pitanje kao što je ono bilo pitanje i mnogih drugih.

Kod Vidmara stvari su posve jasne kao što su svima razumnima bile jasne, a to je istina da ovdje srbijanska desnica eskalira i da u bitnom dovodi u pitanje kulturnu i duhovnu osnovu zajednice, ali ne više socijalističke, nego bilo koje, jer je banditizam o koje govorimo destrukcija kulture kao takve, destrukcija kulture u cjelini. Zapravo, Vidmar ne kaže banditizam, on za Ristića, Jovanovića i Šerbedžiju kaže "kazališni terorizam".

Zašto? Pa zato, jer banditizam nije bio samo ogledan na način, da je bilo riječi o pristajanju na jednu reakcionarnu političku liniju, nego i, s obzirom na imanentne probleme teatra, a prije svega u destrukciji tradicionalnih modela realističkog prikazivanja stvarnosti, kada je riječ o našem socijalnopolitičkom kontekstu. Odatle je proizlazilo obilje novih kazališnih elemenata, koji su zapravo značili destrukciju teatra samog, jer teatar ima svoju logiku, svoj poredak, svoje vrijeme, svoj govor, svoj izgled. Teatar Ristića u bitnom ne samo, da je značio destrukciju s obzirom na politički moment, nego i imanentno s obzirom na ove elemente o kojima govorim. Naravno da se ta tedencija Vidmaru nikako nije svidala, a nije se sviđala niti meni. Oni su to nazvali “revolucionarnim teatrom” ili “avangardnim teatrom”, ali on je daleko bio od Brechta, na primjer. Odatle interes za jezik, glumački jezik, koji je prema Šerbedžiji ostao stari, a zahtijevao je revolucionarnu promjenu tako, da smo kod njega na koncu dobili krikove.

To je taj novi glumački jezik. Naravno, da se ja nisam mogao složiti kao niti Vidmar sa ovim tendencijama.
Vidmar je umro u Ljubljani 1992. godine, ali ja već godinama nisam bio prisutan na javnoj sceni Hrvatske pa ne znam što se događalo u međuvremenu, osim rata, ali mislim da je umro poštovan i cijenjen od svih, koji su ga na ovakav ili onakav način poznavali.

tekst je iz moje knjige: SLAVENSKO PITANJE



http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic26.php