Vjerojatno je nama mnogima poznat slovenski Kekec. To je jedan literarni lik iz djela velikoga Josipa Vendota, koji je živio od 1884. godine do 1944. Ovaj pisac rođen je u Kranjskoj Gori, pa je onda živio u Koruškoj, Primorskoj i Štajerskoj, a kasnije u Ljubljani. Bio je željeznički radnik i umro je kao izgnanik za vrijeme njemačkog bombardiranja Slavonskog Broda 1944. godine.

On je negdje u vremenu od 1922. do 1927., čini mi se, objavio trilogiju o Kekecu u jednom slovenskom časopisu za djecu i omladinu pod imenom ‘’Zvonček’’ i danas ima ovaj časopis u Sloveniji, a Kekec je pogumen, neustrašen in prijazen pastir, koji zajedno sa svojom slijepom prijateljicom Mojcom doživljava svakojake pustolovine u slovenskim alpskim šumama. Tako je Kekec u borbi sa jednim velikim orlom zaradio jedno njegovo pero, koje je kasnije krasilo njegov planinarski šešir.

Pa ako jedni njegovi prijatelji jesu pitomi ljudi slovenskih šuma, koji se bave skupljanjem ljekovitog bilja i pripravljanjem toplih zdravih napitaka, to su pak na drugoj strani opaki lovci i opaki ljudi od kojih se plaše mnoga djeca kao što je to bio hudobni lovec Bedanec. Već prema ovoj strukturi vidi se sva dijalektika života na slovenskim Alpama, ali niti jedna europska literatura nije sa toliko vedrine i sa toliko ljepote i zanosa opisala taj život.

I ja, doista, mogu reći, da je slovenska literatura najdražesnija i najvedrija europska literature, a i danas se u Sloveniji unekoliko pridržavaju ovoga duha, koji izvorno odgovara slovenskom narodnom karakteru.
Taj karakter otkrivamo u mnogim dječjim pričama, a jedna takva je i priča pod imenom ‘’Pravljica o zmaju’’, koja je pisana za mnoge naše drage staršje in otroke, a to je priča o gromozanskom zmaju, koji je plašio mnogu djecu. Naime, u blizini jednog slovenskog naselja postoji jezero gdje su svi otroci htjeli, da se igraju i da gledaju ribice i da se kupaju, ali to nije bilo moguće.

Zašto? Pa zato, što je pri tom istom jezeru živio jedan strašni s tremi glavami hudobni zma i zbog toga su svi mještani svake noći znali čuti grozovite stopinje i zmajevske hudobije i on je tako glasno urlao i tako glasno proizvodio buku, da su otroci trebali zadisnuti ušesa i to je trajalo neko vrijeme, dok na koncu djeca nisu odlučila, da potraže pravljico pa su stala vikati:

‘’Hoćemo pravljico! Gdo nam je uzeo pravljico?’ Al se zmaj skriva u škakljico? Če se pravljica skriva u nje?’’, pa su djeca onda povukla zmaja za rep.

Tako su dobili pravljico.

Dunque i u ovoj slovenskoj priči za djecu postoji taj socijalni momenat u smislu, da nam se potruditi oko pravde za sve, a ne u smislu, da ona pripada ovom ili pak onom, već prema stanju stvari već da je ona vlasništvo svih članova jedne zajednice prema definiciji, da je zajednica ili država sama stvar naroda, a nikako pojedinaca ili grupa i mnoge dječje priče u Sloveniji i dan danas imaju taj naglašeni socijalni moment.

Jedna takva priča je priča i o hudobnoj sraki in ubogom ptičeku, koja priča svima treba pokazati kako su Slovenci tudi zelo dobrega srca i da oni rado pomagaju drugim ljudima i to na takav način, da su nekoć znali pomagati i svakome malom ptičeku ki je padal iz gnezdeca. U tom pravcu ocrtavanja ovih karakteristika slovenskog duha i slovenskog nacionalnog karaktera, koji se razlikuje od svih ostalih južnoslavenskih naroda, postoji i priča o strašnoj sraki.

Tako je postojala jedna hudobna sraka, a u gnijezdu na jednom stablu bijaše mala ptica i njen otroček.
Međutim, ta je ptica svakodnevno morala napustiti gnijezdo kako bi nabavila hranu za sebe i svoje mlado pa se zato događalo da je pticek sam u gnijezdu na neko vrijeme, ali je svagda morao misliti na hudobnu sraku, koja bijase u blizini.

A je se ti bojis hudobne srake?

A o svim tim problemima bo ti povedala tvoja mamica in očka, ali se ti nemas cega bojati!

Tako izgledaju današnje mnoge priče za slovensku djecu, mada ima i onih posve novih i suvremenih priča o tome kako Mihec bi rad imal pravega velikega superrobota takoga ki hodi pa govori. Dok bi Neža rad dobila darila u smislu da bi bila kao kraljična pa se zelo, zelo lepa.

I doista, mnoge male djevojčice kane biti zelo, zelo lepe kao kraljične, ali ja mislim, da je to i inace model za djevojiice za dobar dio današnje Europe.

Što se pak Kekeca tiče, ova priča koja zapravo predstavlja trilogiju jeste u istoj toj ravni slovenske socijalne dječje literature kod koje zrcali taj karakter slovenskog duševnog bica nesebičnosti, ljubavi i ljupkosti, koji kao jedna fundamentalna osobina unekoliko vrijedi za čitavu slovensku literaturu. Međutim, valja nam također reći, da postoji u američkoj literaturi također jedna priča slične tematike, koja je kasnije ekranizirana i koja je zahvaljujući tome doživjela veliku popularnost.

Riječ je o poznatom radu ‘’Heidi’’, kojem je autorica njemačkog porijekla, koja je dvadesetih godina sa čitavom svojom obitelji, kao nova njemačka migracija, doselila na ovaj kontinent, ali ova činjenica ne iznenađuje, ukoliko imamo na umu istinu, da se prostor Balkana sustavno pljačkao stoljećima i to od šuma i zena do literature i muzike.

tekst je iz moje knjige: SLAVENSKO PITANJE



http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic26.php