O tome kako je Krleža razumijevao pitanje žene i njen položaj u suvremenom društvu, nitko kod nas nije pisao. Istina, postojao je jedan rad na tu temu gospođe Zlate Kovač, objavljen u časopisu ‘’Pitanja’’ 1985. godine, broj 3.-4., pod naslovom ‘’Legende njima samima’’ i to je, uglavnom, sve što je o tome rečeno. Pa nije se kod nas o tome pisalo, jer je naša stvarnost bila opterećena muško-ženskim relacijama, ali i iz drugih razloga.

Jedan je sigurno taj, da se o ženskom pitanju nije moglo ništa drugo reći od proklamiranih načela ili od onoga što je vrijedilo kao službena ideologija, koju su tumačile Marija Bakarić i Ankica Tuđman, pozivajući se na zasade Klare Zetkin iz perioda prije Drugog svjetskog rata. Pa onda nije se moglo govoriti o ovoj tematici pozivajući se na Novi Zavjet i na poimanje Isusa i Marije u ‘’Legendama’’ s obzirom, da je religija bila shvaćena kod nas opijum naroda i neprijateljem socijalističkog razvoja.

Tako je sve do nedavno ova tema kod Krleže ostala neobrađena očekujući nove obrađivače. Krležine ‘’Legende’’ otkrivaju čovjeka u njegovom odnosu prema Društvu i Prirodi u cjelini. To podrazumijeva, štoviše pretpostavlja i njegov odnos prema sebi, koji se u slučajevima iznimne samosvijesti pretvara u odnos čovjeka prema Bogu.

Čovjek stvaralac je u ‘’Legendama’’ trolik. On je propovjednik umijeća življenja kao ljubavi za bližnjega - bližnjega (Marija), kojega mu samome nije dano ljubiti. On je umjetnik naprosto, ali umjetnik, koji se potvrđuje tek poštujući norme i konvencije, koje mu se gade i ponižavaju ga.On je stvaratelj Novog svijeta, stvaratelj za kojega nema sedmog dana počinka. U borbi sa društvom, čovjek neminovno gubi. Isus je izdan i bit će razapet, Michelangelo je ponižen i klečat će, a Kolumba prkosnog prikovat će o jarbol.

U sve tri legende slike su iste.

Druga je mogućnost odnosa pojednica i društva u Maskerati, Kraljevu te Adamu i Evi. U Adamu i Evi postoji istina čovjek i žena, ali su oni kao i njihov raj smjesteni na petom katu velegradskoga hotela gdje u sobi zeleno rasvijetljenoj, banalnoj i prljavoj, proždiru jedno drugo do novog pakla.

Sva se ta tri groteskna, fantazmagorična, uprazno zarotirana svijeta obrću oko žene, kao ženke, reduciravši prvotno društvo na opsjednutost suprotnim spolom.
Treća mogućnost ili dijalektičko pomirenje pojedinca i društva dano je na krajnje zanimljiv način tek u Salomi.

Nakon tri muška pokušaja (Krista, Michelangela i Kolumba) da ovladaju okolnim svijetom te nakon tri varijacije na temu muško-ženskoga vegetiranja, kojim je zamijenjeno sukobljavanje pojedinca i društva, dolazi Saloma i uspijeva. Uspijeva, jer vlada društvom u njemu samome. Ona mu nije suprotstavljena ni onako naivno, ni onako tegobno, ni onako radikalno kao Krist, Michelangelo ili Kolumbo, ona mu uopće i nije suprotstavljena. Ona se ne osjeća pozvanom da svijet mijenja, štoviše ona je spremna podrediti se onome, koji to može, no izostane li, ona se smatra pozvanom, da ga kazni i ponizi, jer se osjeća prevarenom.

U svijetu, u kojem se život sastoji od spletki i podvala, može se opstati samo njegovim sredstvima tako, naime, da se bude vrhunski spletkar. Njezin je, dakle, uspjeh sveden na preživljavanje u najgorem od svih mogućih svijetova, svijetu u kojem nema mogućnosti izbora. Izbor je samo gaziti ili biti gažen. Cijeli će krug napraviti Krleža od Isusovog nemuštog, nemuževnog i blijedog odnosa prema Mariji i nespretnog spoja dviju tragično različitih ljubavi, preko Michelangelovih hrvanja sa kurvama i Beatricama do Kolumbove ničeanske, ni prezira dostojne ženke, no ni u kojem od tih randiozno zamišljenih svjetova, za čije će protagoniste Krleža reći, da su rasplinuti kao oblaci - neće biti mjesta za ženu.

Za Isusa ona je obmana i laž, pred Michelangelom ona će se pretvarati kao čista žena, žena koja vjeruje, žena koja skida teret, koja ga ljubi, ali i za njega će to biti obmana, koja se mora prokazati, ako se želi ići svojim putem, a pred Kolumbom, ona se ni ne pojavljuje. Na nju tek ironijom podsjeća Nepoznati, kao na biće sa kojim se nekada davno nešto pokušalo, ali je ona svoju priliku propustila.

Saloma je, sa druge strane, fatalna žena, fatalna i moćna, koja sudi i kažnjava. Lukavstvom svog uma, svojim porijeklom i nadasve svojim tijelom, Saloma vlada, ona je ženski princip na vlasti. Odluka, da Proroku smakne glavu i time ispuni proročanstvo, da će biti žena svom poočimu, uslijedila je nakon što je muškarca imala, nakon što ga je vidjela ponižena.

Visoko mišljenje što ga je imala o moralnom uvjerenju toga mladića, splasnulo je onoga trena, kad se pretvorio u pijanog glupana što tamo hrče pod oleandrom. Od tog trenutka, on je za nju samo moralna protuha, koja je zatajila sve svoje ideale i sve svoje bogove, iz kojega je odmah zatim progovorila gruba, primitivna seljačina: moja žena, moja djeca, moj krov, moj život, moji interesi.

Napokon, u prvim trima legendama tematiziranog saveza volje i uma odvojenih od osjetilnosti preostat će, da se u slijedećim trima razmotri uspon bezumne osjetilnosti te da se u posljednjoj prikaže um, voljom do četveronožnosti upregnut u službu osjetilnosti i putovanje će od gigantskih visina iz ‘’Legende’’, Michelangela ili Kolumba, preko prosječnih kreatura u ‘’Maskerati’’ i patuljastih karikatura u ‘’Kraljevu’’ te ‘’Adamu i Evi’’ do najbanalnije zemlje u ‘’Salomi’’ biti završeno.

Proistječe, dakle, kako su čovjeku pojedincu mogućnosti ipak ograničene. Izlaz Krleža ne vidi u obiteljskom životu, u prenošenju iskustva sa koljena na koljeno, u življenju za dijete, tijelo svoga tijela.

U ‘’Legendama’’ čovjek je promotren ili kao sisavac, koji ne zna vladati svojim mesom ili kao neponovljiva jedinka, koja se neprestano suočava sa sobom i drugima. Tek će moralnim, umjetničkim i revolucionarnim djelovanjem čovjek može potrajati.

tekst je iz moje knjige: SLAVENSKO PITANJE



http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic26.php