Karl Jaspers je rođen 1883. godine uOlenburgu u sjevernoj Njemačkoj, dakle, iste one godine u kojoj je umro na primjer Marx ili De Santis. 1909. kompletirao je medicinske studije i završio medicinski fakultet te zaposlio u Psihijatrijskoj bolnici Sveučilišta u Heidelbergu gdje je i studirao. Godine 1913. postao je docent za psihologiju na istom Sveučilistu. Iste godine objavljeno je prvo izdanje njegove Opće psihopatologije. Za ovu knjigu Husserl je rekao otprilike:

“Znam, znam kolega da vas zanima moje mišljenje i da vas zanima fenomenologija. Vi u ovoj knjizi upravo divno na tome radite. Samo tako nastavite.”

Bavljenje psihologijom odvelo ga je u filozofiju. Odlučna za daljnji pravac njegovog mišljenja bila je činjenica zasnovana na Aristotelovom zapažanju da je ljudska duša nešto takoreći sve. Tako jeJasper počeo da se pod psihologijom bavi svime što je moguće saznati. Bavljenje psihologijom odvelo je Jaspersa u područje psihologije razumijevanja ili na njemačkom to se izražava kao Verstehende Psychologie čijom metodom on započinje da ulazi u analizu ne samo psiholoških ili psihijatrijskih problema, nego i filozofskih. Iz ovih svojih istraživanja i razmišljanja on započinje da ispituje psihologiju velikih filozofskih pogleda na svijet i godine1919. izdaje djelo Psihologija pogleda na svijet.

Kod nas u bivšoj Jugoslaviji ova su njegova razmišljanja bila poznata kao njegove analize takvih velikih ljudi kao što su Sokrat, Buda, Isus i drugi pa je bila štampana negdje '80.-tih godina u Beogradu njegova knjiga koja je unekoliko ukratko izlagala osnovne Jaspersove ideje. Godine 1921. postaje redoviti profesor filozofije u Hajdelbergu i predaje filozofiju sve do 1937. godine kada pod pritiskom nacizma biva lišen profesorskog zvanja. Godine 1945. nakon poraza hitlerizma ponovno je profesor Sveučilišta. Iz toga perioda neposredno nakon rata poznato je da je lišio Hedeggera njegove profesure. Od rane mladosti bio je boležljiv i povučen u sebe. Patio je od insuficijencije srca i pluća. Za vrijeme nacizma živio je u stalnom strahu za svoj život i život svoje žene koja je bila židovskog porijekla teško preživljavajući duhovno stanje Njemačke tog vremena.

Često je govorio o “dubini židovske duše” vjerojatno misleći tada na Gertrudu Jaspers. Hitlerizam je za njega značio finiš Germaniae, kraj one Njemačke koja je gradila europsku kulturu. Ta Njemačka danas gradi europski nogomet. Sve je ovo čvrsto utvrdilo njegov pesimizam kojeg je snažno izrazio u svojoj filozofiji možda najbolje u opsežnoj studiji u Nietscheu koja je nastala unekoliko kao odgovor na u Njemačkoj popularno mišljenje Heideggera i njegovih istomišljenika o velikom filozofu.

Za Jaspersa Nietscheova filozofija nije ništa drugo, nego filozofija krize europske svijesti i kulture neposredno pred dva svjetska rata. Za vrijeme rata piše svoju veliku knjigu O Istini koju objavljuje 1947. godine, također objavljuje monografije o Selingu, Maxu Weberu i drugima. Prema svojim političkim uvjerenjima Jaspers je građanski liberal koji se bori protiv svih vidova totalitarizma u našem vremenu, ali koji nije posve načistu kada govori o mogućnostima riješenja krize ljudske slobode.

Budućnost, kaže Jaspers, zavisi od odgovornosti u odlučivanju i ponašanju ljudi i u krajnjoj instanci od svake individue među milijunima ljudi. Ovo pitanje odgovornosti čovjeka danas posebno je akcentuirano u nekih suvremenih njemačkih filozofa. Jedan od njih je Wiser, ali i Karl Levith. Njegova borba za slobodu čovjeka vođena je sa mnogo uvida u postojeće granice te slobode i sa odsustvom vjere, da se te granice mogu radikalno prevladati. Bio je već kao poznati svjetski filozof koji je osnivač tzv. filozofije egzistencije predložen za Predsjednika Njemačke, ali je tu funkciju morao odbaciti zbog zdravstvenih razloga. Mnogi kritičari u Njemačkoj zvali su ga NATO filozofom, ali to ne smeta generalnoj ocjeni, da je Jasper bio i ostao jedan od najvećih filozofa suvremenog vremena koji nezaobilazno ulazi u sve svjetske povijesti filozofije, u bitnome Jaspers je bio pesimist i ovaj se njegov stav može pronaći u osnovi njegovog učenja o paradoksalnosti ljudske egzistencije. Krajem 19. stoljeća filozofija je manje više sebe uglavnom doživljavala kao jednu znanost među ostalim znanostima. Bila je struka na Sveučilištima, mladi ljudi su je spominjali kao jednu mogućnost obrazovanja, vjerovalo se u napredak filozofske spoznaje. Međutim, bezgranično poštovanje19. stoljeća prema egzaktnim prirodnim iskustvenim znanostima omogućilo je jednu tendenciju, naime, tendenciju da one budu shvaćene kao uzor, ali je filozofija htjela da pred ovim tendencijama dođe do iste takve egzaknosti i da time ponovno stekne izgubljeno poštovanje.

Filozofija je tako cjelinu spoznaje učinila znanstvenim predmetom tako na primjer cjelinu spoznaje pomoću teorije spoznaje, cjelinu kosmosa pomoću metafizike koja je bila zamišljena po uzoru i analogiji sa prirodo-znanstvenim teorijama, cjelinu ljudskog ideala pomoću učenja o općevažećim vrijednostima, ali ovakav put bio je daleko od onoga kako je filozofija prvobitno zamišljena – kao ljubav spram mudrosti. Ljubav prema filozofiji na kojoj bi se zasnivao život odbacila je ovu znanstvenu filozofiju koja je doduše imponirala svojim metodičkim nastojanjima, ali koja je u svome fundamentu bila suviše slijepa za pitanja stvarnosti i pitanja života.

Tako smo krajem 19. stoljeća imali u filozofiji jednu situaciju, da su se znanosti prihvaćale kao one koje već sadrže neku filozofiju ili se pak željela znanost koja bi jasno odredila što su ciljevi života, znanost koja bi odredila vrijednosti života ili se pak, obrnuto, sumnjalo u znanost, jer ona nije davala ono što je nepoznatih promjena na mozgu obavilo se zahvaljujući upravo napuštanju te dogme. To je rezultiralo jednim realizmom u spoznaji čovjeka i njegovih pokretačkih snaga, ali i uvjerenjem da znanost može biti oslobođena vrijednosti.

Max Weber je na primjeru tom smislu osporio mogućnosti takve znanosti, jer njenim izborom problema i predmeta u potpunosti još vladaju vrijednosne ocjene koje i filozofija i znanost istovremeno mogu da prozru. Ovakva iskustva poučila su mnoge ljude da se u znanosti ne može naći ono što se i od tadašnje filozofije uzalud očekivalo - osnovu života.Tko je u znanosti tražio osnovu svoga života, vodstvo za svoje postupke, samo svoje biće – morao se razočarati. Trebalo je, zaključuje Jaspers, pronaći put povratka ka filozofiji. Naše današnje filozofiranje uvjetovano je tim iskustvom znanosti. Zato Jaspers predlaže novi put – put od razočaranja u propalu filozofiju do realnih znanosti i od znanosti do prave filozofije takav je, da odlučno mora sudjelovati u oblikovanju današnjeg načina filozofiranja. Međutim, prvo treba poći od pitanja o granicama znanosti i ove granice mogu se ukratko ovako naznačiti:

1) znanstvena spoznaja stvari nije spoznaja bića. Znanstveno znanje je partikularno usmjereno na određene predmete, a ne na samo biće,

2) znanstvena spoznaja ne može odrediti nikakve ciljeve životu,

3) znanost ne može dati odgovor na pitanje o vlastitom smislu, međutim, danas stanje stoji tako da, kada govorimo o granicama znanosti i znanstvenog mišljenja, onda zapravo moramo razjasniti i pozitivno odrediti neophodnost znanosti za filozofiju.

Jaspers kaže:

“Put znanosti neizbjezan je za filozofiju… i obrnuto filozofska jasnost neizbježna je za život i čistoću prave znanosti. Bez filozofije znanost ne razumije samu sebe.”

Prema tome, filozofija i znanost ne mogu jedna bez druge, ali filozofiranje nije identično sa znanstvenim mišljenjem, a ne može niti da mu se suprotstavlja. Isto tako, onaj tko filozofira, a ne poznaje sadašnje stanje u znanostima, jeste bez jasne spoznaje o svijetu i jest kao slijepac. I konačno, filozofiranje koje je zapravo istrazivanje i traženje istine, mora prihvatiti znanstveni stav ili znanstveni način mišljenja. Gubljenje znanstvenog stava i načina mišljenja u isti mah je gubljenje istinitosti filozofiranja. Kada je Jaspers započeo svoj znanstveni rad, psihijatrija i iskustvo psihijatrije i medicine iz kojeg su potekla ovakva njegova razmišljanja bili su sa stajališta kliničke empirije bez nekog jedinstvenog znanstvenog i filozofskog sistema. Od Griesingera važilo je stajalište da su “duševne bolesti bolesti mozga”, a od Kraepelina vršena je klasifikacija duševnih bolesti u grupu shizofrenija i u grupu manija, dok je Freud uz mnogo otpora svojom psihoanalizom osvajao prostor prema Njemačkoj i Švicarskoj. Međutim, u čitavoj psihopatologiji vladala je zbrka od anatomskih, fizioloških, nasljednih, psiholoških i socioloških teorija. Kada je Jaspers objavio svoju Opću psihopatologiju 1913. godine i to nakon, prema nekim zavidnicima “samo pet godina psihijatrijskog iskustva”, ona je ubrzo pobrala priznanja sa svih strana. Psihopatologija je tek tada bila konstituirana kao znanost. Prema tome, mogli bismo slobodno reći poučeni ovim Jaspersovim iskustvom, da je filozof samo onaj koji je i prirodnim znanosti iako o svoj doprinos i kao što znanost ne može bez filozofije i obrnuto, filozofija bez znanosti tako također psihopatologiju nije moguće odvojiti od filozofije. Otuda u šestom dijelu Opće psihopatologije pod naslovom Cjelina ljudskog bića zapisuje da:

“...filozofija djeluje u svakoj grani znanosti, bez filozofije znanost nije plodna, nije istinita već može biti samo točna.”

Jaspers je psihopatologiju shvatio kao dio psihologije koja se bavi ispoljavanjima psihe ili duše. Predmet psihologi jesu, dakle, beskonačno različite manifestacije duše. Kako međutim ovo učiniti znanstveno shvatljivim? Fenomenologijom! Kao opisna psihologija fenomenologija je u Jaspersovo vrijeme bila poznata i prakticirana i prije Husserla, iako bez metodske strogosti. Međutim od Huserla fenomenologija je prikazana kao deskriptivna psihologija pojava ili fenomena svijesti, dok je sa Jaspersom od 1912. kada je objavljen njegov rad Fenomenološki pravac istraživanja u psihopatologiji omogućen razvoj fenomenološke psihologije.

Ona nije nikakvo učenje, nikakva teorija, nikakva zatvorena znanstvena cjelina, već samo metoda koja ukazuje put kliničkim posmatranjima i istraživanjima. Ovo je u isto vrijeme razlog zašto Jaspers nije htio osnovati neku svoju znanstvenu školu. Ideal fenomenologije i fenomenološke psihopatologije jeste pregledno sređena beskrajnost nereduciranih duševnih kvaliteta čovjeka koji su idealno viđeni – čisti, a pojmovno - jasni. U istom pravcu promotreno psihoterapeut jeste i filozof. Ako je psihoterapeut razvio u sebi um i nije ostao samo na razumu koji se svagda drži prizemnoga i realnoga, a koji je u svojoj pravoj funkciji tek onda kada služi umu onda će mu um pomoći da sagleda i u duševnome bolesniku Jedno i Cjelovito, Jedinstveno i Umno. Međutim, ovo razmišljanje sasvim je drugačije od današnje prakse u medicini, a ta je da nam duševni pacijenti bivaju davateljima organa ili pak ubijani kako bi poslužili kao davatelji organa.
Čudno vrijeme! Ne znam kako bi danas Jaspers shvatio suvremenu psihijatriju.

iz moje knjige "ZNANOST I POEZIJA"