KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA - DR ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ by Jadranka Varga on Scribd

O Beckettu imam jako visoko mišljenje. Nisam ga čitao na engleskom jeziku pa prema tome ne znam kakav je to engleski, samo u prijevodu i to prilično rano sam ga počeo čitati, a danas mislim kako je zapravo fundamentalan u neku ruku zato, jer je njegova jezična ekspresija glavnih junaka kao i čitav dramski scenario, zapravo, unekoliko psihijatrijska klinika i ako je u prvom slučaju svagda na djelu jezična “salata”, naime, psihijatrijske misli su pri tome na smisleno nepovezane ili isprekidane misli i govor koji imaju neku dublju logičnu osnovu, u drugom slučaju čitavo društvo ili neki interijer, neki ambijent jeste zapravo kao u slučaju Malonea soba psihijatrijske klinike ili pak njeno dvorište.

Tako je očigledna komparacije ludnice i čitavog društva što je unekoliko i posve ispravno uočavanje karaktera suvremenog društva, društva u kojem caruje ludost, besmisao, suicid, fuck, otuđenje, droga, psihoze i neuroze, prema tome jako cijenim Becketta!

Mislim, da je ovdje psihijatrijski problem podignut na razinu estetičkog sadržavaja izuzetne snage tako da je danas nemoguće razmišljati o suvremenim socijalnim, političkim i estetičkim tendencijama ne uzimajući Becketta u obzir. On je obvezna literatura, ono bez čega se danas ne može.

O ovom pitanju karaktera našeg narodnog duha možda je najbolje u bivšoj Jugoslaviji pisao Krleža. Taj je Krleža kao čovjek nemirna karaktera i kao osnivač KPJ 1919. godine najposlije otputovao u Rusiju kako bi se na licu mjesta osvjedočio o pravom stanju tamo kod Rusa i to u doba kako i sam kaže jedne književne ruske marksističke periode u kojoj bijaše najvažnije pitanje monističkog pogleda na povijest i u doba neokantovske ofanzive Berdajeva i Bulgakova, jer ono što je vrijedilo za Lunacarskog kojeg je on osobno poznavao u neku ruku, vrijedilo je i za Krležu.

I on je u Lunacarskom, zapravo, vidio jedan moment u toj ruskoj idejnoj hemisferi u kojoj njegova književnost i njegov politički angažman buja tako-reći kao kvasac pa je u neku ruku njegovo bujno književno previranje refleksivno odražavanje problema europskih i zapadnjačkih. Utoliko je Lunacarski kao i Lenjin pisac koji se razvija na jednoj transferzali i ortodromi ruskog narodnjačkog pokreta koji je zapravo zapadni i Krleža kaže, da ta književnost “odrazuje” pa onda uzima pojam iz arsenala ruskog tradicionalnog boljševizma. Pa zašto? Pa baš zato, jer je slika u ogledalu često mnogo jasnija od same pojave pa je tako i rusko književno ogledalo kao i u slučaju geometrijskih problema kongruencije precizan “odraz” europskih i ruskih književnih, političkih i socijalnih problema.

I Krleža je svagda govorio “odraz”, ali ga mnogi nisu u Hrvata shvatili pa su onda smatrali kako Krleža tobože izgrađuje neku dijalektiku u kojoj je staljinističko načelo samo “devijacija” ispravnih principa. Da ti i takvi kritičari Krleže i krležijanizma nisu uopće shvatili o čemu to on zapravo govori, to je danas mnogima jasno, jer zapravo fakat što je književnost "odraz” povijesno-socijalnih tendencija, političkih i ideoloških problema koji upravo “odrazuju” svu tragiku i komiku ruskog društva i njegovog hrvatskog političkog nasljetka, to je onda moguće, da ona bude jedno tako reći političko sredstvo u našim revolucionarnim nastojanjima. Zato je ta literatura “realistična”, jer je pored ostalog i socijalna i u tom smislu Krleža se uopće ne razlikuje od Lukacsa.

Zato to inzistiranje na realističnom romanu, na realizmu literature i kao što je poznato to je inzistiranje Lukacsa jako mnogo koštalo, a i Krležu, jer se onda prirodno nadavalo da nam je literatura angažirana i da postoje zadaće “umjetnosti kao takve” kako bi to Lunacarski rekao, jer se ta literatura sada iskušava sumnjama i istinama kao što se i provjerava u jednoj odlučnoj i najodlučnijoj instanci: instanci političkog momenta.

Krleža kaže “instanci praktičnog momenta”, ali to je u mom slučaju isto i zato je ta literatura koja “odrazuje” i ta literatura koja ima zadaće i koja je realna itd. itd.itd. zapravo jedan elan vital pa nije stoga dekadencija, nego smo upravo vitalisti kao i Lunacarski i Krleža kaže, da je ovdje kod Lunacarskoga dat jedan putokaz za književnu smionost, za rizik, za hrabrost, za slobodu i za ritmički elan novog imaginarnog knjiievnog djela, ali je onda dijalektički nadodao kako smo se svi mi tome i takvom djelu nadali, ali se ono nije pojavilo.

I za Krležu Lunacarski, što je unekoliko čudno, predstavlja jednog pisca koji je uz bok Čehovu, ali ako je kod Čehova talent, to kod njega nije politički program, a ako je kod Lunacarskog politički program, to nije talent takve snage koji bi mogao biti umjetničkim formulatorom svoga programa i ja bih danas rekao, da je prava šteta što je tako!

Tada se pojavio Gorki, dok je Lunacarski ostao publicist, teoretik, propagandista dakle bez vlastitog stvaralačkog volumena, pametan i skroman, kritičan, prinicljiv, nesebičan, nikada se ne koristeći svojim položajem i svjestan sama sebe i svoje ideje proleterske umjetnosti. Ukoliko umjetnost i literatura “odrazuju” socijalne i političke tendencije i pravo duhovno stanje jednog društva i jednog naroda, onda je naravno sasvim moguće da Krleža 1935. godine kada bude razmišljao o literarnom stanju među Slavenima napiše kako nam sada ta literatura iznosi na vidjelo mutnu osjećajnost narodnosti i nacionalnosti, uspomene na regimente, na zastave, na ratove, na signale trubama, na uniforme, na davno prošle dane, na karnevale, na snove o tome kako bi na ovom svijetu moglo biti bolje i ljepše, na žene, majke, pjesme, krave, pse, livade, na materijalno stanje koje je bijedno, nepismeno, zaostalo, patrijarhalno stanje koje nam statistički dokazuje, da je sva ova lirika samo jedan teski zamaskirani “odraz” ozbiljne životne stvarnosti koja se zove bijeda, a da je tome tako najbolje govori Krleža neposredno nakon rata pozdravljajući u Akademiji Jeana Paula Sartrea riječima:

“Dragi moj Jean Paul”, jer vi ste stigli na izlet k nama u našu zemlju gdje mi izgrađujemo jedan socijalizam na 300 dinara per capita što predstavlja cijenu jednog relativno jeftinog Borsalino šešira suprotno jednoj civilizaciji u kojoj su faktori sile i dividenda još uvijek jedini principi. Vi, dragi moj Jean Paul, upravo sjedite u velikom udobnom stolcu naše Akademije kojoj je mecena bio jedan zenerozni biskup, Akademije kojoj je inteletualni fundamenat svega 17 intelektualaca koji fakat nam tvrdoglavo pokazuje naš socijalni i kulturni razvoj za kojeg svi kažu da je dinamički. Sve je ovo, dragi Jean Paul, samo simbolična slika totalne kulturne mizerije koju nije moguće usporediti sa današnjim ekonomskim i kulturnim razvojem Francuske i Amerike.”

Tako nekako je Krleža tada govorio, a tako nekako govorim danas i ja.

dr Zlatan Gavrilović Kovač

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1421

iz knjige "SUVREMENI HRVATSKI REALIZAM"

Ivana Brlić Mažuranić dolazi od velike hrvatske obitelji Mažuranića. Njena kuća nalazi se na Ilirskom Trgu na Gornjem gradu u Zagrebu, istom onom trgu na kojem su Ilirci zajedno sa Ljudevitom Gajem palili njemačke i mađarske zastave, a to bijaše negdje u 19. stoljeću. Taj je Ljudevit bio hrvatsk preporoditelj i unekoliko pisac velikog bana Jelačića i njih dvoje čine jednu cjelinu kada promatramo hrvatske prilike tog vremena preporoda i pokušaja emacipacije, kulturne i političke od stranih faktora. Ljudevitov grob se također nalazi na Mirogoju u karijatidama.

Na istoj toj kulturnoj liniji sveslavenskog pokreta koji imaše velike korjene u nas pisala je i Ivana Brlić Mažuranić te ona tako 1910. objavi knjigu prica za djecu imenom Priče iz davnine. Tim je povodom Matoš zapisao kako doista jeste velikim umijećem ta njena knjiga i kako je to jedna velika literatura koja čini svježinu u našoj domaćoj književnosti koja baš tih godina u Hrvata nekako zapade u neko mrtvilo i očaj i onda on, potaknut time, napisa radove o ruskoj duši, jer tobože da je i naša duša ruska duša, jer je slavenska i tada naznači, da ovo pitanje pripada u istraživanjima komparativne psihologije naroda, a da smo mi Hrvati prijatelji ruske književnosti, tog ogledala ruske duše.

Isto tako ovdje moram reći, da se tih godina Matoševa vremena jako mnogo u Hrvata govorilo o toj psihologiji naroda i sve bijaše obilježeno tom problematikom. Zato postojaše toliki interes u filozofiji za njemačkim piscima koji su se ponajviše bavili tom psihologijom kakav na primjer bijaše Wundt pa onda čini mi se i Spenser u neku ruku i ostali. Isto tako Matoš zapisa da je ta široka ruska natura, to će reći priroda, baš tih godina bila glavni europski problem to više što ruski, dakle slavenski tip nije još gotov, još nije našao tako reći nekog potpunog svog literarnog izraza kao i socijalnog kao ostale naprednije europske kulture, Matoš kaže “rase”, ali mu ja ne bih zamjerio pa ruska duša, kaže on, privlači još uvijek snagom paradoksa i zagonetke davši već u Dostojevskog najdubljeg psihologa modernih vremena i uopće nekako bi se moglo reći, da je u Hrvata toga doba bilo velika interesa za Ruse i rusku literaturu kako potvrđuje i slučaj biskupa Strossmayera, jer je on naime imao mnogo kontakata sa Solovljevim, ali i sa drugim ruskim piscima tog vremena tako da je ta sveslavenska ideja okupljanja svih Slavena i duhovnog i kulturnog njihovog preporoda bila jos prilično živa u tom dobu.

Tako se pisalo o seljaku, plemiću, trgovcu i inteligentu pa nam ta literatura daje objektivnu sliku suvremenog stanja cijelog ruskog odnosno hrvatskog društva tim više što se kod pisanja imalo pred očima samo prave Ruse odnosno prave Hrvate odnosno, da budem precizniji, velikoruse i velikohrvate, jer to ne može biti drugačije. Na toj liniji ideje svekolikog okupljanja cijelog slavenstva pisala je i naša Ivana Brlić Mažuranić pa nam ona dadne neku sliku hrvatskog mužika koji ne krije ili krije svoje vrline i otkriva svoje poroke. On nije nikako poštenjaćina, jer će ukrasti ono što smatra općim imetkom kao na primjer šumu. Kao u našem Zagorju. piše Matoš, naše seljačke kuće su otvorene kao i kod Rusa, a ja bih dodao kao i kod Britanaca toga doba, jer je naime ovdje u Australiji sve do nedavno bila praksa da su kuće otvorene, odnosno, da se ne zaključavaju, jer ih nitko nema namjeru orobiti. Kažem sve do nedavno, dakle, te su kuće jako slabo zabravljene kao kod naroda vrlo poštenoga.

Ruski i hrvatski seljak je manje više komunista, egalitarista kojemu je samo do pravice stalo, ali kao i svi primitivni ratari tako i naš seljak nije štedljiv pa se u našim selima tovi i živi kulak što na ruskom jeziku znači “pesnica” ili “šaka” koji baš tako pesnicom ubire seljačku lihvu pa je dakle lihvar, zelenaš i kamatnik, a gotovo u pravilu je i gostioničar koji naveliko prodaje vino i rakiju pa je otuda začetnik financijskog kapitala kod nas.

Prirođenu gostoljubivost i tobožnju dobrotu našeg mužika i našeg seljaka opisala je ta literatura pa i ta Ivana Brlić Mažuranić kao majku koju zlorabljuju pa je ona prisiljena na užasno prosjačenje, mada je snaha bogata, tako nekako. Ako je konzervativan kao svi zaostali slojevi jednog društva naš mužik ima jako razvijenu stalešku svijest, on je stvorio seljačku slogu i jaki agrarni revolucionarni pokret, ali sa staleškom sviješću, on u zločinu i zločincima ne vidi kako Matoš kaze “neščačnij”, on ne vidi zlikovca kojeg treba kazniti, nego nesretnika kojeg je Bog osudio na patnju.

Hrvat, Srbin i Rus su najveće europske pijanice koju osobinu su oni shvatili samo kao manu široke slavenske duše, ali narod kao kod Rusa pije i čaj pa su poznati tako opisi samovara gdje se loži i priprema čaj uz guščju paštetu, ali također država toči alkohol i jadni narod kupuje otrovne merzavičke, zapečaćene staklenke sa slatkom votkom i ovdje u Australiji, Australci vole votku koja je vodic od koji 50% alkohola, a možda i više. Tako se opija i staro i mlado uz svirku balalajke ili tamburice i harmonike.

Matoš kaže:

”Rus nije sistematična pijanica kao naši vajnbajseri.”

Znaci naši su nam Hrvati “sistematične pijanice“ i utoliko gori. Oni su kronični slučajevi koji danas lutaju hodnicima naših mnogih psihijatrija i ustanova za mentalno zdravlje. Nedeljama i mjesecima je solidan sve dok ga ne uhvati zapoj odnosno spiritus pa se opije do delirija. Naš je mužik nezadovoljan svagda, on je svagda očajan zbog nepravednog socijalnog poretka i segregacije u državnom školstvu i prosvjeti. Moj Matek bi rekao: “Vuci vole kad nemaš škole.” Naš je mužik svagda posebno religiozan, ali naše državno pozitivno pravoslavlje ili katoličanstvo stalno gubi sve više i više pristalica. Tako ima sve više i više formalizma, jer oni i one vole biti blizu oltaru da ih prote ili popovi vide i da ih ostali svijet vidi, ali nikada nisu vidjele ili vidjeli, a kamo li pročitali iti jedno slovo iz Svetog pisma, nego su svi ostali heretici dok je istina ono što im popovi ili prote nalože da je istina, ali kako je seosko svećenstvo slabo plaćeno, to ono mora trgovati vjerskim stvarima i tako zanemariti prave vjerske interese pa nam je stoga danas Zapad pun pravoslavnih i katoličkih ikona iz tog svijeta koje ovdje imaju dobru prođu.

Svećenstvu, dakle, ne preostaje drugo osim milostinje, ali i ostale materijalne pomoći vjernika pa se svećenstvo brine za svoje prihode od vijernika, ali i od novih državnih davanja, jer naime u novom društvu koje je nastalo na razvalinama starog socijalizma kod nas oni dobro ubiru od svih pa i od državnih davanja te imovine. Pa onda nije čudno da u Hrvata, ali i Srba ima zmajeva kojekakvih i skuptura zmajeva kao ona do Hrvatskog narodnog kazališta gdje vitez kopljem ubija zmaja, jer i kardinal Kuharić jednom za Domovinskog rata reče kako sada Hrvati idu u boj protiv “zmaja”, ali nije znao da ima onih kao što je i Matoš bio jedan od njih koji znaju, da je zmaj u Svetom pismu simbol vraga ili nečastivog. Taj je isti kardinal jednom držao predavanje u Katedrali odnosno misu pa je sve vjernike zapitao:

“Evo, dragi vjernici, astronauti su otkrili da u svemiru nešto kuca. Što to kuca? To Božje srce kuca.”

Naša porodica muzika je plodna i naš se mužik ženi mlad i ima u pravilu petoro djece. Moj je Matek imao petoro djece. Kod nas seoske djevojke plešu narodno kolo, ruske djevojke plešu horovod i kao što kod nas ima djevojčura tako u Rusa ima guljašce djevke. A odatle snahaćerstvo, ruski “snašinstvo” koje treba shvatiti u smislu, da majke ili očevi, dakle, roditelji dovode kući snahe za svoje sinove, ali su one redovito zle djevojčure, zle djevke koje su toliko zle da majkama samo jedino Stribor može pomoći.

Nasi mužici su hrabri, oni su poslušni vojnici svoga gospodara koji bi i sa trećeg kata skočili kako bi pokazali svoju odanost. Neće se među njima naći niti jedan kukavica ili izdajica, ali će klati drugu djecu u ime Krsta ili Križa i svoga novootkrivena naciona. Naš je mužik darovit, on je pronalazač kao i Tesla i svi imaju tog pronalazačkog dara i svi izmišljaju patente za vojno naoružanje, odlikuje se kao i Japanac ili Kinez rijetkim darom podražavanja i asimilacije pa mu nigdje nije teško i svugdje je domaći. Zato su naši mužici tako veliki Britanci pa Amerikanci, pa Nijemci i kao što Britanci već to dobro znaju, on nauči engleski jezik za godinu dana mada drugim nacijama trebaju godine.

Matoš opisuje na primjer da je kod nižeg plemstva kod nas takav običaj koji je doista toliko brutalan i barbarski pa onda nije rijetkost vidjeti šljivara sa prstima u zdjeli i sa nožem u ustima i sa pljuvackom na pladnju. Naši su se partizani do gola svlačili pa bi onda puzali po polju, dok su u ustima noževe imali, a onda bi upadali u neprijateljske rovove i klali, jer su i moji klali, a onda bi ostali navalili vičući glasno “Hura!”, da bi Nijemci srali cijelo vrijeme. Naša inteligencija pak reprezentira kao i svaka prava inteligencija domovinu budučnosti i misao sveopćeg napretka čovječanstva, a njen bojni poklič je danas Das ist eine ganz neue philosophische Spile i ona je pučkog porijekla, ali je mogli bismo reći i složiti se sa Matošem, autodidaktična, dosta je izolirana pa je plačljiva, sentimentalna ala Arnold, povučena i doista tužna.

Nema dana kada ja ne ronim suze niz bijelo lice, a kao takva ona je stvorila fundamente modernog liberalnog života u Europi, jer je i Petar Veliki bio prije svega europski lider velikog glasa koji je utjecao na mnoge pa i na Britance na primjer pa oni tako, što se Kraljičine garde tiče, imaju gardu koju im je upravo on preporučio. A ruski trgovac je kao i svaki trgovac najuskogrudnija i najsebičnija klasa kao i ona starica lihvarka kod Dostojevskog u Zločinu i kazni pa ako je Napolen ubio milijune, a što ja ne bih jednu staricu lihvarku. Tako je i Isus Nazarećanin šibao trgovce u hramu, jer je kod ovih trgovaca riječ o vlasti i birokratizmu u kojoj je vlast bez odgovornosti, inteligencija bez inteligencije, zakon bez zakonitosti, svijest terorizma i nihilizma, korupcije od koje sve smrdi, jer riba i inače smrdi od glave, mada u Rusa kažu upravo suprotno da riba ne smrdi od glave, jer su sve velike ideje tobože dolazile od velikih ljudi odozgo.

I onda Matoš kaže da kao što mutna voda sadržava svjetlost na površini, tako su mutni i blatni ostali društveni elementi. Dunque, ta je Ivana Brlić Mažuranić upravo pisala o ovim stvarima, ali u obliku dječje literature odnosno priča za djecu i doista je istina, da su mnogi momenti i elementi tih priča ruski, a nije niti čudno ukoliko imamo na umu ono od čega smo i krenuli u ovim nasim razmišljanjima, a to je sveslavenska ideja nacionalnog preporoda.

dr Zlatan Gavrilović Kovač

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1421

iz knjige "SUVREMENI HRVATSKI REALIZAM"

Evo baš čitam u Večernjaku, da je u 90.-toj godini preminuo veliki hrvatski intelektualac Slavko Goldstein.

Nema nikakve sumnje, da je riječ o značajnoj figuri suvremene hrvatske politike već i zbog same činjenice, da je bio jedan od rijetkih zagrebačkih Jevreja koji je u nesretnom vremenu Domovinskog rata imao po neku kritičNu riječ o naravi hrvatske politike.

Pa lijepe je godinice doživio, sasvim drugačije od moje prakse, da se već danas pitam hoće li mi uspjeti prekoračiti šezdesete, jer sam silno bolestan od tog rata na drugom kraju svijeta, prognan, usamljen, bijedan….. ali zadovoljan činjenicom, da sam još uvijek živ.

Slavko Golstein je imao u svojoj karijeri jako puno velikih riječi i kritičkih opaski koje su se odnosile na kurentne hrvatske prilike svagda sa jednom refleksijom na slične događaje iz novije europske povijesti. Tako je govorio o prisilnom radu u Hrvatskoj kao posljednjoj slamki spasa Srba od pomahnitale ustaške vlasti za vrijeme trajanja Domovinskog rata pa je onda bio poznat i po tome što je javno zatijevao abdikaciju predsjednika Tuđmana, da je Tito veliki maršal koji je uzor čitavoj osloboditeljskoj Europi, ali da je ipak bio izvan glavnih vojnih tokova u vremenu NOB-a, da nije bilo sve pod njegovom kontrolom, da je najnoviji hrvatski Ustav izmišljotina Tuđmana i njegovih bliskih suradnika koji su zamislili novu Hrvatsku kao sljedbenika stare endehazijske tvorevine, da postoji i partizanska Hrvatska i da je to njegova domovina.

……i još koješta je on rekao i mnoge stvari koje je rekao bile su na mjestu i sa njima su se mnogi slagali, ali se nisu svi slagali sa jednom politikom, da se u svakom očitovanju nacionalne svijesti kod Hrvata vidi demonstracija ustaštva. Tako nama nije bilo dovoljno da se komemoracija žrtvama u Jasenovcu odigra kako to i dolikuje, nego se to odigravalo tako da su prvo dolazili komemorirali Jevreji, pa onda državni vrh, pa na koncu antifašistički borci, s tim da je brojku žrtava toga koncentracionog logora sastavila komisija kojoj je baš Goldstein bio na čelu.

Dakle, bio je expert za pitanja holokausta, za stradanja Jevreja, Srba, Cigana i ostalih, mada nam danas nije sasvim jasno koliko je zarađeno milijuna ili milijardi na tim holokaustima. Nije nam sasvim jasno koliki su profiti bili zahvaljujući time, da je arbitar u pitanjima politike i države, da je pouzdan analitičar suvremenog nacionalnog momenta kod Hrvata, da je kritički, mjerodavni procjenitelj ideoloških zastranjenja ne samo među Hrvatima, nego općenito među balkanskim narodima za koje vrijedi, da su ispod razine historije kao nacije drugoga reda….Da čovjek pukne od smijeha!

Dakle, trebao bih sada pisati da su na holokaustu zaradili milijune i milijarde, proglasili sebe arbitrima za pitanja države i politike, mjerodavnim sucima nacionalnog ispoljavanja, expertima za vojna pitanja, a sve je zapravo bilo samo dodvoravanje trenutnim političkim akterima, jer se pošto poto htjela zadržati stara pozicija neprikosnovenih vladara iz Titova režima.

Zato se meni Hasanbegović sviđao, jer mu je rekao što misli, ali je zato proglašen ustašom i na koncu je vlada pala. Kao što je poznato, cijelu kampanju je vodila Urša Raukar, koja je u ratnom dobu pjevala sa Almom Pricom ''Lili Marlen'', da čovjek pukne od smijeha!

Znači, trebao bih pisati o Slavku Goldstainu, da je on dozivio 90 godina, a da ja razmišljam kako doći do 63 godine i da sam sretan što danas imam 58 godina i da sam sretan što sam na kraju svijeta živ! Pa to je sramota Slavka i njemu sličniima koji su uvijek lijepo živjeli u svom socijalizmu kao i u kapitalizmu, paženi i maženi na svakom koraku zahvaljujući upornosti, da sve oko sebe prikažu ustašama.

I tako se na koncu opraštamo od Slavka sa dubokim uvjerenjem, da pred Hrvatskom stoji briljantna budućnost sasvim suprotno njegovim razmišljanjima i razmišljanjima njegovih sljedbenika koji su u jugoslavenskom rasulu vidjeli jednu balkansku autopsiju, prevlast beznađa i straha.

Sasvim suprotno - mi vidimo suvremenu Hrvatsku na putu demokratskih i pluralnih političkih odnosa, kao jednu suvremenu državu koja može odgovoriti zahtjevima vremena, kao ekonomski naprednu zemlju u kojoj vladaju načela pravne nasuprot prijašnje samovolje policijske države, kao jedan izazov da se živi bolje, pravednije, solidnije, mudrije.

A kao takva, Hrvatska je poželjna, a ne ogroman teret suvremenim demokracijama kakva slika je ostavljena u naslijeđe, a na nama današnjima je zadatak, da to breme naslijeđa konačno bacimo na đubrište povijesti.

dr Zlatan Gavrilović Kovač