FRANE PETRIĆ O SVJETLOSTI
slika: digital artist
Evo, danas nam je progovoriti o velikom Frani Petriću i njegovoj ‘’Sveopćoj novoj filozofiji’’ koja predstavlja, zapravo, kamen međaš za sve daljnje prirodne filozofije u Hrvata. Isto tako mogli bismo reći, da taj interes Hrvata za vlastitu filozofiju treba što više njegovati i na tom interesu što više nastojati i tako-reći popularizirati, jer se u ovom dobu sporta i masovne kulture može izgubiti svaki uvid na ta velika pregnuća naših ljudi koji su kroz teška stoljeća nosili i gurali filozofsku misao dalje i bez čijeg udjela nije moguće razumjeti razvoj zapadne znanosti i filozofije u Europi.
Međutim, čini nam se, da danas stvari stoje drugačije i da se u domeni povijesti znanosti i filozofije javljaju mnogi imitatori, prevaranti i šarlatani koji hoće uniziti naš doprinos svjetskoj obrazovanosti i to među samim Hrvatima i to baš prema riječima:
‘’Tu sei molto attiva: d’inverno pattini sul ghiacco, in primavera giochi a tennis, poi fai parte della squadra di pallacanestro, e adesso scopriamo le tue ambizioni letterarie’’.
Onda možemo zamisliti kakve su im te literarne ambicije i koliku one vrijednost imaju i kako pogubno mogu utjecati na još nejake duše naših mladića i djevojaka kojima bi prva životna zadaća bila ovladavanje prirodnim spoznajama i znanjima kako bi postigli mir kreposna i slobodna života. Da je tome tako, najbolje nam pokazuje slučaj Petrićeve ‘’Nove sveopće filozofije”, jer se u Hrvata čekalo gotovo četiri stoljeća na objavljivanje našeg prijevoda ove filozofije te kao da nije postojao interes od ranije, da ovo djelo ugleda svjetlost dana, kada za to bijaše vrijeme, nego kako rekosmo, ostadosmo u neznanju za mnoga stoljeća i prošto vapismo za jednim relevantnim prijevodom ovog našeg učitelja u Rimu koji učaše mnoge pa i jednog Giordana Bruna koji opet Petriću duguje mnogo, ali o njemu reče sve najgore.
Naime, pošto je danas tri izdanja ovog Petrićevog djela, prvo izdanje ‘’Nove sveopće filozofije” izdano je u Ferrari godine 1591., drugo u Veneciji 1593., a treće hrvatsko izdanje u Zagrebu 1979. godine i to sa nekim manjim razlikama i ovdje valja istaknuti kako je ovo treće zagrebačko izdanje prvo izdanje ovog Petrićevog djela na jedan živi jezik i mi danas znamo koliko je doprinos Petrića europskoj filozofijskoj misli, koliko je taj doprinos velik i značajan, da nam se čini kako nas Petrić zaslužuje i više, nego što je slučaj.
Ja sam ime Frana Petrića ili latinizirano Franciscusa Patriciusa i njegovu ‘’Nuova de Universis Philosophia’’ već ranije spominjao u kontekstu spora, rasprava i polemika o tome tko je zapravo otkrivač infinitezimalnog računa, koji spor datira još od 18. stoljeća kroz spor o prvenstvu između Newtona i Leibniza. Ova, vjerojatno najslavnija kontroverzija u povijesti znanosti, može biti jedinstvena i po tome što niti Hrvati nisu nje pošteđeni i to upravo s obzirom na presudne utjecaje mislilaca talijanske renesanse među kojima i našeg Frana Petrića prema literaturi i filozofiji neoplatoničara sa Camebridge-a, a da je tome tako dovoljno, je kritički sagledati prva poglavlja takozvane Petrićeve ‘’Pancosmie’’ gdje se raspravlja o fizičkom prostoru, o matematičkom prostoru i djelovanjima među njima i beskonačnosti i u kojima knjigama ne samo što se objašnjavaju i pretresaju počela tijelesnog svijeta, nego se ona potkrepljuju i geometrijskim dokazima, a izlaze se i ustroj i tvorba cijelog tog svijeta.
Tako ovdje Petrić raspravlja o prostoru, kontinuumu, beskonačnosti, geometriji, aritmetici, simetriji, paralelnim linijama, nagibnim linijama, pravim linijama koje se doticu i još mnogim drugim pitanjima tako da danas upravo začudno djeluje kako je ovdje posrijedi jedno posve aktualno mišljenje koje kani modernim rješenjima tako, da već slobodno možemo našeg Franu Petrića shvatiti prethodnikom jednog Sakijerija, Rimana i Lobočevskog, a s obzirom na pitanje utjecaja na neoplatoničare sa Camebridge-a i prethodnikom jednog Issaca Barowa, Newtona i Leibniza, što možemo reći, da ovo Petrićevo djelo predstavlja svojevrstan reprezentativni lik znanstveno sintetičkog izraza renesansne filozofije koja nosi cijelo to bogatstvo kulturno-povijesne prošlosti na način, da otvara i nove vidike kojima će se kretati filozofski i znanstveni duh prema novovjekovnim strujanjima i nadolazeći novi rad.
Sam naslov ‘’Nuova de Universis philosophia’’ ukazuje, zapravo, na to da se radi o nečem novom u našem poimanju svijeta što i sam Petrić u predgovoru naglašava pišući, da se radi o "raspravi kakvu nitko prije njega nije sastavio", odnosno, da je riječ o djelu:
"…koje je divljenja doštojno po obilju predmeta, drevnoj novini, raznovrsnosti dokaza, istini, neobičnosti i učestalosti metoda, po sustavnom poretku, postojanosti razloga, težini sudova, sažetosti izrijeka i jasnoći riječi”.
Radi se, dakle, o jednom posve novom utemeljenju filozofije koje ide daleko dalje od njegovih prethodnika platonika poput Marsiglia Ficina ili Picca della Mirandole ili Telesija, jer je kod Petrića, za razliku od drugih kod kojih je Bog nešto nadosjetno i daleko od nas u odvojenom svijetu, Bog harmonije iz koje rezultira sva ljepota i stvaralaštvo te je prema tome Bog u cijelom svijetu nazočan i kod stvaratelja i kod stvorenog, duševna supstanca potencijalno nazočna u svemu onom najmanjem kao i najvećem, upravo apsolutno imanentan.
Jedan nepromjenjiv za svagda stvoreni svijet bio bi, prema Petrićevom mišljenju, mrtav univerzum. Živi i živući univerzum mora u svojoj unutrašnjosti predstavljati proces postojane promjenjivosti. U ideji od "jednog sve", ab uno omnia ili od "jednoga prvotna jednoca", ab uno unitas primaria, znači upravo "svejedinstvo", unomnia, stvari i oblika, materije i duha, a to će reći, jedan životni dah koji sve pokreće i prema kojem sve jest to što jest.
Ili kao što Petrić kaže:
"Prije Prvoga ništa, Poslije Prvog sve, Sve od počela, Od Jednog sve, Od dobroga sve, Od Boga jedno-trojednog sve, Bog Dobro, Jedno, Počelo, Prvo – sve je to isto, Od Jednog prvotna Jednoca, Od prvotne Jednoce sve ostale jednoce, Od jednoca biti, Od biti životi, Od života umovi, Od umova duše, Od dusa naravi, Od naravi svojstva, Od svojstava oblici, Od oblika tijela, A sve je to u prostoru, Sve je to u svijetlosti, Sve je to u toplini, S pomocu njih pripravlja se povratak Bogu, To nek bude istinski cilj i svrha ove naše Filozofije."
Bitak je jedan i očituje se u svemu bivstvujućem, a to se bivstvujuće pokreće u svesvjetlu:
"Svjetlo i svjetlost je Zoroastrov životni oganj". Panaugia - to ime jednog od četiri problematski odijeljenih područja Petrićeve Nove Sveopce filozofije nosi adekvatno grčko nazivlje, a to prvo je Panaugia i taj je pojam posuđen od Filona Aleksandrijskog, a prevodimo ga danas na hrvatski jezik riječju "svesvjetlost".
Dakle, svjetlost je ovdje mišljena kao osnovica svega što jest i postoji identitet svjetlosti, topline i svjetske duše kao identičnih faktora sveukupne zbilje.
U početku izlaganja svoje filozofije Petrić ističe po čemu se filozofska misao razlikuje od svega drugog ljudskog spoznavanja i znanja pa stoga i njen početak mora biti drugačiji, nego spoznaje nekih iskustvenih znanosti i nauka; “Philosophia, studium est sapientiae”, “Sapientia, universitatis est cognitio”, “Filozofija je učenje mudrosti”.
Mudrost je spoznaja Sveukupnosti, Sveukupnost svih stvari osniva se na poretku, Rerum universitas, constat ordine i upravo ta spoznaja sveukupnosti, ta misao cjeline našeg znanja osnovna je karakteristika svekolikog filozofskog mišljenja. Stoga Petrić kaže:
‘’Philosophia ergo, lucis, luminis, admirationis, contemplationis proles est verissima, Filozofija je, dakle, najistinskije čedo svjetla, svijetlosti, divljenja, razmišljanja.’’
pa i ova svesvjetlost ima svoj izvor u prvoj svjetlosti, lux prima ili prasvjetlosti.
Sveukupno svjetlo ima, dakle, izvorište od jednog prvotnog, bezgraničnog svjetla koje Petrić nazivlje empirej, a to je jedan drugi svijet, prvotniji, od kojeg potječe sve, sam je bestjelesan i od njega je sve tjelesno, svaka se množina rađa od Jednoće pa stoga sve proizlazi iz Jednog, a ta je jednoća prasvjetlo.
Prasvjetlo obasjava čitav svjetski prostor ili kao što Petrić kaže:
“…sve svjetlosti potječu od nebeskog svjetla, a ono se po Zoroastru naziva empirej, a po Filonu panaugia" i nešto dalje. Po mišljenju Platonova slušatelja, svjetlost biljne duše potječe od osjetne svjetlosti, a ta opet od svjetlosti uma, a ta od beskrajnog svjetla prvotnog uma.”
To se prvotno svjetlo očima ne vidi, nego tek duhom poima, a u iskustvenom svijetu vid je osnovno spoznajno izvorište, a odatle se spoznaja svjetla uzdiže do Oca sve svjetlosti od kojeg sve potječe i kojemu se sve vraća.
Vidimo ovdje, dakle, da se ovo Petrićevo mišljenje razlikuje od teorija kakve su bile razvijane u antičkoj Grčkoj, recimo kod Aristotela pa i od onih teorija kakve nalazimo kasnije kod muslimanskih mislilaca koji su radili u pravcu razvoja geometrijske optike u srednjem vijeku. Isto tako, ovo se mišljenje razlikuje od kasnije vrlo utjecajne teorije svjetlosti kakvu je formulirao Newton, na primjer, a onda dodatno preinačio Albert Einstein u 20. stoljeću, jer prema Newtonu o svjetlosti se može drugačije govoriti.
Na temelju njegovih eksperimenata refrakcije svjetla kroz staklenu prizmu on zaključuje, da se bijelo svjetlo sastoji od zraka različitog indeksa loma i da je boja svojstvo svjetla, a ne svojstvo koje dolazi od refrakcije kroz materiju pa je tako Newton svjetlo poimao kao roj čestica koje se kreću u vakumu određenom brzinom.
Kasnija je teorija Einsteina tome pridodala svoje poimanje svjetlosti u smislu paketa energije ili fotona i ta teorija danas suvereno vlada našim poimanjima prirode svjetlosti. Mi smo, međutim, još daleko od toga, da možemo dati ispravan odgovor na pitanje o svjetlosti pogotovo, ako imamo u vidu filozofije kao onu Petrićevu, jer tamo gdje prirodne znanosti, gdje znanost uopće zastaje pred stvarima i problemima i ne može više ići dalje zato što dalje od te točke ne ide ne samo njeno tumačenje, već čak niti principi njenog tumačenja, tu u stvari filozofija preuzima stvari i probleme i razmatra ih na svoj način, na način koji je sasvim različit od onog kojeg primjenjuje znanost, jer znanost objašnjava stvari u odnosu jednih prema drugima, ali svagda ostavlja nešto neobjašnjenim.
U matematici to su, na primjer, prostor i vrijeme, u fizici, mehanici i kemiji to su materija, kvalitet, prvobitne sile, prirodni zakoni, u botanici i zoologiji to su raznovrsnost vrsta i sam život, u povijesti to je ljudski rod sa svim svojim osobinama mišljenja i htijenja. Filozofiji, međutim, svojsveno je, da ništa ne pretpostavlja kao poznato, već joj je sve u istoj mjeri strano i za nju je problem ne samo odnosi pojava, već i same pojave pa i sama logična struktura zgrade znanja, dok se znanosti zadovoljavaju, da sve svedu na relacije i odnose, jer kao što rekosmo, upravo ono što znanosti pretpostavljaju, što stavljaju u temelje svojih objašnjenja i postavljaju kao svoju granicu, je pravi problem filozofije koja, prema tome, tamo počinje gdje znanosti prestaju. Tako je i u pitanju svjetlosti, jer sadržaj znanosti je svagda međusobni odnos pojava svijeta, međutim, nije pitanje ZAŠTO koje važi i znači samo na temelju ovog osnovnog načela.
Dokazi odnosa među pojavama u znanostima zove se objašnjenje. Prema tome, objašnjenje nikada ne ide dalje, ono se ograničava na to, da pokaže predstave u uzajamnom odnosu oblika. Ako je objašnjenje dotle doprlo, onda se dalje ne može pitati zašto jest dokazani odnos i to jest onda ono što se upravo i ne može drugačije predstaviti, što će reći, da je on forma svake spoznaje. Svako objašnjenje koje ne upućuje na neki odnos za koji se dalje ne može traziti nikakvo zašto, ostaje pri nekoj pretpostavljenoj biti, nečemu nejasnom na čemu mora najzad, da se zaustavi svako prirodoznanstveno objašnjenje. Ako tako promatramo stvari, onda vidimo kako ove nove i posve moderne teorije svjetlosti zapravo možemo shvatiti zabludama, kada se poričući životne sile i sile svesvjetlosti hoće objasniti pojave života i svekolikog svijeta fizikalnim i kemijskim silama ili mehaničkim djelovanjem materije, polozaja, oblika i kretanja "izmaštanih atoma". Sukladno tome, čak bi svetlost bila nekakvo mehaničko titranje ili čak gibanje imaginarnog etera koji se u tom cilju postulira i koji, kako bi to Schopenhauer rekao:
“…udara po zjenici gdje onda na primjer 483 bilijuna udaraca u sekundi daju crvenu boju, a 727 bilijuna udaraca ljubičasti itd. Onda bi, zar ne, ljudi slijepi za boje bili oni koji te udarce ne mogu da broje?’’
Takve grube, mehaničke, demokritske tupave i zaista čvornate teorije su zbilja dostojne ljudi koji, pedeset godina poslije Goetheova ‘’Učenja o bojama’’, još vjeruju neutronima homogene svjetlosti i koji se ne stide, da to kažu. No, oni će iskusiti, da ono što se djetetu, Demokritu, oprašta, da se to ne može oprostiti zrelom čovjeku. Mogli bi oni jednom i sramno završiti, ali u tom slučaju svatko se na prstima odatle udaljuje praveći se kao da tu nije ni bio.
Petrićeva se metafizika prirode suprotstavlja ovoj znanstvenoj slici i Petrić prije svega kritički raspravlja o Aristotelu. On smatra, da je neodrživa Aristotelova znanost o elementima kao jednostavnim tjelešcima. Ta jednostavna tjelešca postaju prema njegovoj Novoj filozofiji jednostavna općena svojstva koja su osnovica svim posebnim prirodnim stvarima kao svjetlo, toplina, prostor i tekućina. Međutim, o svjetlosti treba razmišljati drugačije u smislu kojeg Petrić ističe kao:
"Od svjetla i svjetlosti ni jedna stvar nije ni ljepša ni radosnija"
ili na jednom drugom mjestu:
"A cijeli je ovaj naš svijet, sudioništvom u svjetlosti, i vidljiv i lijep."
"Od svjetla, velim…”, kaže Petrić,"...koje je slika samog Boga i njegove dobrote koje obasjava sve područje iznad svijeta, sve ono što je okolo svijeta i ono što je od svijeta koje se po svemu proteže, svime se razlijeva, sve prožima. Prožimajuci sve, ono oblikuje i tvori.
Sve oživljava. Sve sadržava. Sve odrzava. Sve okuplja. Sve ujedinjuje. Sve razdvaja. Sve stvari koje jesu ili svijetle ili griju ili žive ili postaju ili se hrane ili rastu ili se usavršavaju ili se gibaju - sve njih sebi svraća. Svraćene pročišćava. Sve usavršava. Sve obnavlja. Sve uščuvava te čini, da ne iščeznu u ništa. Svih je stvari i broj i mjera.
Svjetlo je najčistije od svih stvari. Nepromijenjeno, nepromjenjivo, neizmjesano, neizmjesljivo, neukroćeno, neukrotljivo. Ničim nije oskudno. Svime je bogato. Željeno od sviju, svima poželjno. Ures nebesa. Ures svih tijela. Nakit svijeta. Ljepota svijeta. Radost svijeta. Smijeh svijeta. Od njega pogledu nije ništa milije. Ništa duši radosnije. Ništa životu pogodnije. Ništa spoznaje doličnije. Ništa korisnije za djelovanje. Bez njega bi sve počivalo u tmini, samo sebi ništetno, a nama nepoznato. Stoga, to svjetlo (lux) (jest) prvotni uzrok svega razmiđljanja."
Naš veliki Frane Petrić stoji sa svojom Novom sveopćom filozofijom na prijelazu svjetova i ušao je u europsku povijest filozofije kao osebujni i dosljedni filozof koji se suprotstavljao tradicionalnim oblicima mišljenja.
Njegova borba za slobodu individualnog mišljenja i djelovanja, njegov hrabri stav prema preživjeoj filozofskoj i znanstvenoj tradiciji osebujna je karakteristika ovog, slobodno bismo mogli reći, jednog od vodećih renesansnih mislilaca. Stoga ne iznenađuje, da u svojoj borbi sa autoritetima, a za autonomiju filozofskog znanja i slobodu mišljenja, on učenje koje se pokriva tradicijom i starim autoritetima, naziva nazoviučenjem i kao da nam ponavlja Mateja:
"Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog".
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic40.php
