CHRISTOPHER COLUMBO
slika: digital artist
nema nikakve sumnje, da je ova moja poezija nastala pod impresijom veličine i dubine Miroslava Krleže koji u “Legendama” ima dramu o Kristoforu Kolumbu. Njega je posada prikovala za jarbol kada je otkrila Novi svijet i izgleda, da je ljudska sudbina svagda takva kada gledamo na Nova kopna i kad nas vješti moreplovci vode nepoznatim beskrajima. Onda svagda završi cijela ta priča prilično tragično
Evo, ljudi moje, istine,
tako ti Boga Svedržitelja,
pribijate me o moj jarbol,
jer sam vas vodio u Novo
vas robove, mornare
i admiralsku falangu
ne vjerujući da vodim gusare
koji misle da je ovo Novo
samo plijen.
Dobri ljudi, evo moje istine,
da su u ovim morima
nove struje i novi kurenti
koji se ne vraćaju
u sitne ljudske zavisti i gluposti,
ali sada znadem da je to nemoguće
ljudi dobri, evo,
ovdje su nove zvjezdane konstelacije,
ovdje su novi vjetrovi
to nije više ono isto kopno
koje smo napustili pri odlasku,
mi ostvarujemo san,
Novo kopno
mi ne pretvaramo san u laž,
mi ne pretvaramo san u obmanu,
u preživjele svetinje
u neku krilatu lađu,
naš je brod čvrst,
jedra su snažna
naši jarboli su kao planine
naše domovine,
blago onima koji tuguju,
jer će se utješiti,
blago onima krotkima,
jer će zemlju baštiniti,
blago onima žednima i gladnima pravednosti,
jer će se nasititi,
blago milosrdnicima,
jer će postići milosrđe,
blago onima koja su čista srca,
jer će Boga gledati,
blago mirotvorcima,
jer će se zvati sinovi Božji,
blago progonjenima zbog pravednosti,
jer je njihovo kraljevstvo nebesko,
blago sužnju Božjemu
koji je ljudima otkrio Novi svijet,
jer je njegovo carstvo nebesko.
Krenimo,
sada krenimo,
ja u smrt,
a vi dalje kroz život
tko ide boljim putem,
to nitko ne zna,
jedino Bog!
