SLUČAJ DEANA AJDUKOVIĆA
Htio bih reći par riječi o Deanu Ajdukoviću koji se danas predstavlja vodećim hrvatskim psihologom zaslužnim za takav nagli razvitak naše psihologije kojemu su o svemu sudeći ratne prilike i posljeratna obnova u Hrvatskoj omogućile nesmetani i nagli uspon u hijerarhiji ne samo u njegovoj znanosti, nego općenito – uspon u socijalnoj hijerarhiji i promocija među našim i stranim partnerima. Tako na jednoj internet stranici doznajemo ukratko kakav je profil ovog našeg vrsnog stručnjaka pa čitamo sljedeće:
“Dr Ajdukovic has a Ph.D. in Psychology and works in the Department of Psychology, University of Zagreb, Croatia. His current professional interests include: community-based mental health interventions, trauma recovery and psychosocial assistance after organized violence; social reconstruction of war-affected communities; program development and evaluation; treatment of perpetrators of family violence. In 2006, he received the Croatian National Science Award. For ten years, Dr Ajdukovic served on the ESTSS Board of Directors. As a member of the task group he worked on building a platform that will improve the collaboration among international traumatic stress societies. For several years,he also served on the ESTSS Awards Committee. He is the past president of the European Society for Traumatic Stress Studies (ESTSS) and in that capacity have participated in ESTSS Board meetings.”
Nema nikakve sumnje kako je gospodin Dean Ajduković uspio i to tako, da mu je uručeno čak i priznanje i medalja hrvatske znanstvene zajednice, iako nikako ne bi trebalo smetnuti sa uma kako je dotični psiholog godinama bio službenim partijskim i komunističkim savjetnikom Gradskog komiteta Zagreba i Centralnog komiteta Hrvatske i to u pitanjima devijantnoga ponašanja među partijskim članovima i kao takav je bio članom Komisije Gradskog komiteta Zagreba pored dvojice svojih kolega koja je trebala donijeti svoj sud o primjerenosti ponašanja omladinske redakcije “Studentskog lista” tamo negdje koncem ’80-tih godina postavljajući pitanje, nije li možda ta redakcija i njen glavni i odgovorni urednik postao žrtva nacionalstičke i fašističke ideologije koja se naziva hrvatsko ustaštvo i konačno prema njegovim uvidima slijedilo je i stajalište, da su odgovorne osobe u toj redakciji nepopravljivo ‘’agresivne’’.
I tako sam ja, na temelju tih njegovih stručnih zapažanja, proglašen ustašom čemu su kumovali i drugi njegovi istomišljenici sa Filozofskog fakulteta, dok je autor ovih redaka netom nakon slučaja smjene ‘’hrvatske frakcije’’ doveden u Centar za mentalno zdravlje u Zagrebu gdje je prisilno dobio injekciju depo moditena i na taj način postao doživotno ovisan o psihofarmaku, a to znači doživotno osuđen na robijanje, jer su njegove teoretske teze različite od proklamiranih. Da čovjek pukne od smijeha!
A vidite, dragi čitatelji, kako je taj vrsni psiholog nastavio svoju karijeru neometan ni od koga zahvaljujući svojoj sposobnosti da u nekoliko mjeseci posve promjeni svoja prvotna politička stajališta i uvjerenja.
Oprostimo se, dakle, od Deana sa željama da njegova buduća karijera bude još uspješnija i probitačnija na svo zadoviljstvo hrvatske znanstvene zajednice koja je i ovog puta prepoznala, da je riječ o jednom vrsnom stručnjaku zaslužnom za napredak hrvatske znanosti i društva u cjelini.
Dr. Zlatan Gavrilović Kovač
