PRIVID
današnji moj dan
čini mi se kao da je vječnost
i kao da sam sva vremena ujedno
i prije svih vremena kao da postojim samo ja
i nikada nije postojalo neko vrijeme
kada nije bilo vremena
mrtvo Risovo polje na kojem čamim
i gledam visoko prema surovoj strani
da moje vrijeme utisne kao pečat
u dušu moju ranjenu i jadnu
goleme kužne biljege sramne
grcam i posrćem u blaženoj tami
a angel dobri vuče me i prema nebu mami
šapatom stidljivim što u krvi mi žari
tako postadoh beskonačna maloča
da je i gubica pseća
od moga tijela veća
pusta maloča spram beskonačnosti svijeta
u prostoru i vremenu sati, dana i godina
odatle slijedit' staze jedna moja
velika briga i nesigurnost cijela
da je domovina ova gradila posmrtna opijela
ljudima odanima posvema
koji Kozmosom ljubavlju kitili su čela
vijencem od svježa cvijeća
da u trenutku vesele spoznaje
od čitavog beskonačnog Kozmosa mjera
postane klonuće i pregnuće od bdijenja
u Kozmosu mi smo plovili u neizvjesnost
i sve nam je izmicalo u bijegu bez kraja
tako smo iščezavali kao efemerni
mikrokozmos mali
jer je u moći Kozmosa vječnog u tami
drugačiji zakon
i vlast koja bijaše od ljudi postrani
hladno vrijeme i velike zime
vihori i oluje
a hladna je i ravnodušna uzročnost
povezivala ljudske duše
i iščeznu slučaj
nego sve što se događalo
i što je prividno bilo nepovezano
bilo je duboko nužno
i golema stranost vladala je kužno
da je ova silna snaga realiteta sila neka
spram koje stoji jedno realno stanje čovjeka
po analogiji za koju kažemo da je privid
trenutak u tom Kozmosu
i jedno proizilaženje iz njega
koje je bilo ništeće proizilaženje
gdje sam u Kozmosu posvema izgubljen
osjećajući njegove beskonačne moći
i kao da me mišljenje ljudi stvarno
depotenciralo do beskonačne maloče
pa čovjek stade da drži Kozmos
kao crni barjak težak i malena čast
koja čovjeka ništi
a koji je čovjek sam.
target=_blank>http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=66873
TOLIKO BIH TI TOGA HTIO REĆI
poezija je nastala prije nekoliko godina, a ja sam je u zadnje vrijeme samo nešto dotjeravao kako sam znao i umio.
Inače ona imaginira moj susret sa Nadeždom nakon 25 godina distancie koja je postojala među nama.
Toliko bih ti toga htio reći,
a ne znam da li imati ću snage
za ove riječi važne,
jer bi na rubovima mojih riječi
trebalo ostati nešto od onoga
što još uvijek biva u meni
pa se više neće gubiti
u kovitlacima magle,
nego će biti objavljeno Tebi,
Ljubavi moja.
A toliko bih ti toga htio reći,
a ne znam da li ću imati snage
za Istine te vječne,
da nužna je Slava,
Vjera duše tople, koja spava,
spavati, sanjati, sanjati, sanjati
ili nožićem učini mi kraj!
Toliko bih ti toga htio reći
dakle, neće se gubiti,
nego će Tebi biti objavljeno
slovo mog beskonačnog trajanja,
jer vidim upravo kako se stvaram,
kako padam i nanovo kako Sunce
učini Svjetlo dana,
jer kada svi zaboraviše
ja hoću da ispjevam pjesmu
kako je Istina ta smjela,
obasjana veličanstvom lica Božjega
i moja mana od kamena,
doživljava ponovno blistavo Svjetlo dana...
A toliko bih ti toga htio reći
pa ne znam,
da li ću za to imati dovoljno snage,
za te riječi snažne
da time, što mi je Bog dao,
steknem onaj svijet,
ali da ne zaboravim ni svoj udio
u ovome svijetu
i da činim dobro ljudima,
jer se desilo nešto ružno među narodima
kao što se događa i među ljubavnicima,
ali ja nisam siguran
da li sam potpuno čist,
zato, ljubavi,
ne znam da li ću imati snage
za te riječi važne...?!
Da li sam čist?!
Da li sam dovoljno jak?!
Da li me Istina učini dovoljno jakim
ili je sve, naprosto, neka zabluda
pa sam onda biće nesretno
i okaljane duše svoje?!
Veliki naš Bože,
ne kazni nas,
ako zaboravimo ili pogriješimo
ne zaduži nas
teretom preteškim za nas
i oprosti mi, Bože,
i smiluj se i osnaži me!
A htio bih ti toliko toga reći,
a ne znam
da li ima ikakvog smisla
rastavljati to svjetlo,
koje je od svijeta
i koje sve prožima i tvori,
koje sve obasjava i sve uščuvava,
jer bi inače sve počivalo u tami,
samo sebi ništetno,
a nama nepoznato.
Zato, ljubavi, oprosti,
ali ja nemam više snage
za te Istine,
koje su tako važne...
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=63704
SLUČAJ DEANA AJDUKOVIĆA
Htio bih reći par riječi o Deanu Ajdukoviću koji se danas predstavlja vodećim hrvatskim psihologom zaslužnim za takav nagli razvitak naše psihologije kojemu su o svemu sudeći ratne prilike i posljeratna obnova u Hrvatskoj omogućile nesmetani i nagli uspon u hijerarhiji ne samo u njegovoj znanosti, nego općenito – uspon u socijalnoj hijerarhiji i promocija među našim i stranim partnerima. Tako na jednoj internet stranici doznajemo ukratko kakav je profil ovog našeg vrsnog stručnjaka pa čitamo sljedeće:
“Dr Ajdukovic has a Ph.D. in Psychology and works in the Department of Psychology, University of Zagreb, Croatia. His current professional interests include: community-based mental health interventions, trauma recovery and psychosocial assistance after organized violence; social reconstruction of war-affected communities; program development and evaluation; treatment of perpetrators of family violence. In 2006, he received the Croatian National Science Award. For ten years, Dr Ajdukovic served on the ESTSS Board of Directors. As a member of the task group he worked on building a platform that will improve the collaboration among international traumatic stress societies. For several years,he also served on the ESTSS Awards Committee. He is the past president of the European Society for Traumatic Stress Studies (ESTSS) and in that capacity have participated in ESTSS Board meetings.”
Nema nikakve sumnje kako je gospodin Dean Ajduković uspio i to tako, da mu je uručeno čak i priznanje i medalja hrvatske znanstvene zajednice, iako nikako ne bi trebalo smetnuti sa uma kako je dotični psiholog godinama bio službenim partijskim i komunističkim savjetnikom Gradskog komiteta Zagreba i Centralnog komiteta Hrvatske i to u pitanjima devijantnoga ponašanja među partijskim članovima i kao takav je bio članom Komisije Gradskog komiteta Zagreba pored dvojice svojih kolega koja je trebala donijeti svoj sud o primjerenosti ponašanja omladinske redakcije “Studentskog lista” tamo negdje koncem ’80-tih godina postavljajući pitanje, nije li možda ta redakcija i njen glavni i odgovorni urednik postao žrtva nacionalstičke i fašističke ideologije koja se naziva hrvatsko ustaštvo i konačno prema njegovim uvidima slijedilo je i stajalište, da su odgovorne osobe u toj redakciji nepopravljivo ‘’agresivne’’.
I tako sam ja, na temelju tih njegovih stručnih zapažanja, proglašen ustašom čemu su kumovali i drugi njegovi istomišljenici sa Filozofskog fakulteta, dok je autor ovih redaka netom nakon slučaja smjene ‘’hrvatske frakcije’’ doveden u Centar za mentalno zdravlje u Zagrebu gdje je prisilno dobio injekciju depo moditena i na taj način postao doživotno ovisan o psihofarmaku, a to znači doživotno osuđen na robijanje, jer su njegove teoretske teze različite od proklamiranih. Da čovjek pukne od smijeha!
A vidite, dragi čitatelji, kako je taj vrsni psiholog nastavio svoju karijeru neometan ni od koga zahvaljujući svojoj sposobnosti da u nekoliko mjeseci posve promjeni svoja prvotna politička stajališta i uvjerenja.
Oprostimo se, dakle, od Deana sa željama da njegova buduća karijera bude još uspješnija i probitačnija na svo zadoviljstvo hrvatske znanstvene zajednice koja je i ovog puta prepoznala, da je riječ o jednom vrsnom stručnjaku zaslužnom za napredak hrvatske znanosti i društva u cjelini.
Dr. Zlatan Gavrilović Kovač
JACOB I CHARMAIN MAO!
A jednom je došao Jacob kod mene pa mi stadsmo pričati o njegovom novom motoru.
"A moj Jacob’’, otpočnem ja, ‘’…pa nije baš sve loše u toj tvojoj odluci da sada staneš vozati motor".
‘’Jeste, Zlatan’’, veli on, ‘’…motor je mnogo ekonomičniji, manje benzina troši i jednostaniji su popravci, a uostalom, i pola naše planete vozi motore kao recimo u Kini. Oni su prvo vozili bicikle, a danas je moda motora upravo iz tih razloga jeftinijeg, a bržeg transporta."
"Pa jeste tako i uopće na Istoku su ljudi puno oprezniji sa svim ovim našim tehnološkim čudima tako da i ta vožnja motorima, za koju svi kažu da je danas tako popularna, kod njih je u neku ruku i najracionalnija opcija" dometnem ja, "samo, Jacob, moraš se pazit i da te brza vožnja motorom ne opčini, a to će reći da bi trebao biti oprezan, da ti se ne dogodi gubitak glave sada na početku tvoje mladosti i tvoje karijere."
"Ne, Zlatan, nikako... uostalom i ti sam znaš koliko iskustava imam kada je riječ o udesima."
"Pa jeste’’, nastavim ja, ‘’…samo ja isto tako imam iskustava sa mladim ljudima iz Hrvatske, dok bijah tvojih godina."
"Kako to misliš, Zlatan?" upita me Jacob.
"Pa mislim sada isto što i prije, da mnogi mladi gube glave kao mravi pa tako vožnja na motorima za mnoge i jeste kao kada mrave poprskaš otrovnim sprejom, eto tolike su žrtve među mladim naraštajem, jer ne misle dovoljno svojom glavom."
"A, Zlatan, ja sam malo drugačiji, ja sam oprezan svagda bio tako, da bi se za mene prije moglo reći da sam mravojed, nego da sam mrav."
"A eto hvala dragome Bogu, da i među mladom generacijom ima danas trijeznih" zaključim ja.
"Nego, Zlatan’’, nastavi Jacob, ‘’…stvarno je istina da u Kini jako puno voze motore i istina je da ljudi na Istoku mnogo pažnje posvećuju najracionalnijim rješenjima, ali to je, unekoliko, u njihovoj tradiciji."
"Pa jeste,’’ odgovorim ja, ‘’….to su prilično skromni narodi za razliku od nas ovdje na Zapadu, koji grcamo u obilju."
"Jesu skromni narodi’’, nadoda Jacob, ‘’…evo, baš sam čitao neke događaje tamo u Kini, jer da navodno tamo samo piju čaj, a o tome je pisao i veliki Konfucije, samo je on puno pisao o vladi i načinu njena upravljanja pa onda o odgoju djece, odnosu djece prema svojim roditeljima i sve u smislu velikog moraliteta."
"Kako to misliš, Jacob, da oni samo piju čaj?" upitam Jacoba.
"Zlatan, kako ću ti reći, oni samo piju čaj i onda pričaju. Tako nađe se njih nekoliko pa se onda u tišini svi slože pa samo piju čaj i pričaju o smislu života."
"Pa jeste, i u doba Mao Ce Tunga samo su pričali o smislu života."
"A znaš, Zlatan,’’ nadoda Jacob, ‘’…on je bio mudrac."
"Jeste, Jacob, bio je mudrac i veliki pjesnik, evo, na primjer, ima jedna njegova pjesma, ide otprilike: "Vidim oblake i planine moga rodnog Secuana", a kasnije su isti njegovi kadrovi ispjevali pjesme otprilike sličnog sadrzaja kao: "Evo vidim oblake i kišu sa moga Tjen Nan Mena''."
"A Zlatan, vremena se mijenjaju, zar nije onaj jedan njihov lider rekao da nije važno je li mačka crna ili bijela, nego lovi li dobro miševe."
"Pa jeste, samo danas to više nisu niti crne niti bijele mačke, nego su što-više, pantere, pume i tigrovi, tako da je nastao lijepi zoološki vrt opasnih zvijeri, ali kao što ti reče, vremena se mijenjaju.
Tako na primjer u staro kinesko doba postojala je misao "Put je jedan, a kola je mnogo" dok je danas na djelu misao "Puteva je mnogo, a kola su jedna" tako da se oni u Kini uputiše jednim takvim strmim putem pa se ta kola strmoglavljuju vremenom sve brže."
"A Zlatan, i sa svima drugima je isto tako pa danas više nema te velike ideološke razlike među nacijama i narodima kao što to do nedavno bijaše slučaj", zaključi Jacob i nastavi:
"Evo, vidiš na primjer, ja! Ja, kao i svi drugi moram raditi u kompaniji, koja me plaća pa makar se sa tim poslom samo naganjao, ali takva nam je sudbina danas, dok osjetljivi ljudi, ljudi skloni maštanju i unekoliko umjetnici, taj svijet ne mogu podnijeti, nego samo na način kako to ti radiš, a to je da se posve shizofreno povuku iz svijeta i da sami nastoje biti kreativni u svom području interesa i umjetnosti.
A ja, posve suprotno, tako svakodnevno stanem za svoj telefon Optusa i odgovaram na pitanja: koji broj biste željeli, onda potražim taj broj i na koncu se zahvalim: ''hvala vam što se zvali Optusov broj 124937'' i zaželim im ugodan dan i tako non stop i znaš što mi se događa, znaš što? Sanjam, da razgovaram sa ljudima i da im se zahvaljujem što su nazvali Optusov broj 124937."
"Dragi moj Jacob’’, nastavim ja, ‘’…bolje je i to sanjati, nego ono što sanjam ja pa makar to bila i umjetnost, kako ti kažeš, jer nije lako svake noći sanjati smak svijeta što bijaše moja stvarnost za mnoge godine, ali kao što kažeš, danas su male razlike među nacijama tako da su i snovi ljudi danas manje-više svima isti, a nama koji smo umjetnici, preostaje još jedino da u miru ovozemaljskog života kojeg nam omogući ova država i ova vlast, dočekamo i izdržimo do sudnjeg dana kako to dragi naš Bog hoće.
Nego, Jacob, bi li ti sada, kako to ranije rekosmo na primjeru starih Kineza, sada htio jedan čaj pa da nastavimo sa našim pitanjima o smislu života?"
odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=65230
TRUD
Sve na svijetu jest po trudu i po muci
i kada pauk plete svoju mrežu,
ono je po trudu,
koji je otrpljen kao tegoba
kao mučenje iz dana u dan.
Sav je trud teško stanje i neminovnost
prema kojem se mjeri ljudskost...
čovjek, to je rob sapet u vlastitu slobodu,
kojom je postao gospodar nebeske vatre,
a opet rob, kojem je ljudsko obitavanje
trud bez odmora i počinka,
samouvjeravanje, koje nikada ne stiže do kraja.
U trudu osjećamo tvrdoću,
teret i muku svakodnevnoga života...
to je iskustvo koje tišti,
koje je patnja..
trud nikada nije blaženost lišena patnje,
nego je žalost i u njoj svijetli zvijezda u noći,
koja je naša buduća sreća,
jer je u toj mogućoj budućoj sreći
veličina prostora naše vlastite bijede.
Trud nije blagodat niti prokletstvo,
nego je oboje...
tegoba i sreća postignuća
istodobno ropstvo i gospodstvo.
Osuđeni smo na to
da jedemo u licu znoja svoga,
da obrađujemo njivu,
koja prije donese čičak i draču,
nego klasje i život pun smisla i ponosa.
Sve sa čovjekom stoji u nevoljama,
trudom izaziva na nevolju
glad, žeđ, rat, bolest, smrt, cijela priroda,
Velika Majka, koja nam je protivnik
ili maćeha koja nas okružuje,
bili mi u cvjetnom polju ili pustari,
na samotnoj visoravni ili u gradu prepunom naroda,
ona nam svagda pokazuje svoje zagonetno lice
i u tome nam se pokazuje beskrajno prisna
i duboko neprijateljska,
svakim našim dahom
vezujemo se za njene grudi,
svaki naš pogled sjedinjuje nas sa svjetlošću
njene božanske vatre,
dok konačno ne odahnemo
na njenim skutima sa djelima,
koja nisu izgubljena
u vremenu našega trajanja.
dr. Zlatan Gavrilović Kovač
AMIRA GERINA I KUĆA U MOONTI
Ja sam Amiru upoznao u Adelaideu preko jedne naše zajedničke prijateljice sa kojom ja radih na bosanskom radiju, njeno ime bijaše Aziza, ali je svi zvasmo Ziza.
Ona je opet bila iz stare bosanske obitelji i njoj je ta činjenica bila neobično važna kao i svakoj staroj Bosanki.
Tako bi ona svaki svoj govor najavila riječima: "Ja sam Aziza Hadžikadić", jer naime to njeno prezime je sadržavalo dva jako značajna momenta: da su neki njeni bili hadžije, ali da su bili i kadije, međutim, meni to nije bilo važno, jer je doba turske vladavine u Bosni daleko za nama.
Elem, ja sam drugovao na neki izvjesni način sa Amirom pa možda i 2,5 godine i bijaše to jedno jako lijepo prijateljstvo, a i rastadosmo se kao prijatelji.
Radili smo zajedno na bosanskom radiju ovdje u Adelaideu i naše programe, svi Bosanci i Bosanke, jako lijepo primiše i Amira stekne veliki glas kod naroda i veliki ugled, jer ona i bijaše jedna pametna cura koja je voljela knjige ponajviše, ali je imala jako puno bubica u glavi.
Jedna takva bubica bijaše, da se Amira svako malo zaljubljivala u nekoga i dok je bila sa mnom, bilo joj je lijepo, barem se nadam, ali bi svako malo iskazivala svoje sumnje prema meni, jer da ja nisam unekoliko njen "tip", a da je njen "tip" dva metra visoka muškarčina sa pola veli….!
I ona je imala vezu sa jednim takvim mladićem, kojem je ime bilo Nedžad, a bijaše borcem bosanske vojske i sa njim je imala i još uvijek ima svog Edina, kojeg jako voli, ali je to dijete malo neobično i unekoliko teško i naporno, iako sklono lijepim stvarima kao na primjer glazbi.
To je dijete bilo meni toliko teško, da bih ga ja najradije puknuo, ali ne imadoh srca, jer je istovremeno bilo jako osjetljivo i ranjivo dijete.
Pokušao sam, koliko sam mogao, sa tim djetetom ostvariti kontakt, ali to nikada ne ostvarih zahvaljujući pored svega ostalog i njegovoj majci koja je bila jako ljubomorna na našu zajedničku sreću.
I mi smo tako radili na tom radiju pa jednog dana kaže meni Amira: "Zlatane, hajdemo graditi kuću. Svi imaju kuće pa što ne bismo i mi."
A ja joj odgovorim: "Istina, Amira, hajdemo graditi kuću u Moonti, tamo su cijene povoljne." i ona se složi.
Nakon nekog vremena isposlujmo od vlade niti manje niti više, nego dva granta u visini od 14.000 dolara i od toga novca kupimo zemlju nadomak Moonte prema istoimenom zaljevu, a onda velikom štednjom naših penzija damo depozit za jedan osrednji stambeni kredit.
I sve u svemu bijaše jako povoljan aranžman i mi tako stanemo graditi malu montažnu kuću, ali je uredismo tako da cijela obitelj, sa njenom majkom također, mogaše lijepo živjeti u njoj.
Ta je gradnja trajala možda i prilično mjeseci, radovi dođose do samoga kraja i ja znam da se Amira jako namuči sa tom kućom, ali bijaše jako zadovoljna.
Međutim, se zgodi da jedne večeri u našu emisiju (jer mi smo nastavili sa našim programima) dođe jedan visoki, pristali suradnik, otprilike dva metra visok i sa pola kila ku.... baš onakav tip kakvog je ona meni opisivala kao svoj idealni tip.
I prođe neko vrijeme, oni se sprijatelje i ja ništa nisam imao protiv toga, naprotiv, vjerovao sam da su nam potrebne mlade snage kako bi nastavile sa programom onda kada mi prestanemo.
Istovremeno kuća bijaše dovršena i ja utanačim prijevoz te kuće do našeg lota u Moonti, međutim, se Amira stane čudno ponašati i ja je upitam:
"Dobro, Amira, srećo, što je sada posrijedi kada nam se kuća seli na naš lot u Moonti?"
"Pa znaš, Zlatane, ja sam se zaljubila."
"Pa u koga si se zaljubila, jesi li se konačno zaljubila u mene?" zapitam je ja.
"Ne, nego u Sulejmana našeg novog suradnika" odgovori ona.
"Pa jesi li se sada našla zaljubiti u Sulejmana kada nam se naša zajednička kuća seli na naš lot? Pa zar ne znaš da nam sutra kuća seli iz Adelaidea u Moontu i da mi moramo osigurati pratnju."
"Znam, ali šta ću!"
"Dobro, Amira, radi kako znaš" odgovorim ja ljutito i odem.
Sutradan se kuća selila iz Adelaidea u Moontu bez naše pratnje, i kako to onda obično biva, radnici zaduženi za prijevoz i montažu kuće na zemljištu u Moonti pogriješe lot i čitavu kuću nasade na posve drugi lot, koji je stjecajem okolnosti isto bio u našoj ulici i isto tako prazan, ali pripravan za gradnju.
I kuća tako ostade....taj dan kasno uvečer zovne mene Amira na telefon pa mi reče:
"Znaš što, Zlatane, ja sutra idem u Moontu sama, da vidim kako su nam postavili kuću."
A ja kažem: "Dobro".
I ona sutradan ujutro krene prema Moonti, a ja baš pripravljah talijanske kobasice na žaru sa bosanskim sudžukom, kada mi zvoni telefon kad ono Amira:
"Znaš što, Zlatane, nema naše kuće".
"Pa kako nema nase kuće?"
"Nema nam kuće, kukala mi majka, a toliko sam se trudila"
"Pusti sada to, Amira, ja ću vidjeti kako ta stvar stoji" kažem ja njoj "nego se vrati u Adelaide pa otpočini u miru."
I ja razvidim sve poteškoće i ponovno se sastave radnici pa ponovno prebace cijelu kuću sa jednog lota na drugi lot,
tako je naša kuća selila nekoliko puta.
I ja se konačno obratim Amiri:
"Eto vidiš, kako smo prošli zahvaljujući tvome dva metra visokom tipu sa veli....".
Međutim, radnici su nam rekli, da nikakvih strukturalnih oštećenja na kući nema i tako završi ta epizoda sa našom kućom.
odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=65192
