LJUBOMORA KAO SUDBINA
Ista takva stvar dogodila se i mojoj mami, ona je bila neobično lijepa žena koja nikada nije imala problema sa muškarcima, štoviše mnogi su uživali u njenoj ljepoti i to je mnoge u Dubrovniku smetalo, konačno je od ljubomore i zavisti otrovana karcinomom okončavši svoj život u 49 godini.
''dragi Zlatane...ova priča o vašem sinu dobija oblik Kafkinog nježnog ja identiteta...nazvan vječnim sinom Kafka je svoje osjećanje straha i izgubljenosti u prostor- vremenu pretakao u junake svojih knjiga...Josef K. pa Samso ....u intelektualnoj pomućenosti vaš sin gubi kontakt sa stvarnosti...a svaki doticaj s njom u njemu izaziva erupciju podsvjesti...zatomljenih emocija, zatomljenih strahova...izgubljenog identiteta...imam osjećaj da vaš sin živi u čaradaku ni na nebu ni na zemlji...na mostu između jučer i sutra na kojem se danas skrilo iza zrcala svijesti...mislim da vi kao otac imate pravo zabraniti telefonske pozive za koje ste sigurni da će uzbuditi i povrijediti vašeg sina...to je lgitmni dio terapije...onemogućavanje susreta za urocima koji ometaju proces liječenja...manijakalna strana osobnosti je opasna i za njega i za druge...stradala je stolica klaavira...ali mogao je stradati i ljudski život...žao mi je zlatane, osjećam da se nalazite u vakumu, da vam nedostaje zraka, entropija zatvorenog sustava prijeti kaosom...jedino što možete učiniti je da vjerujete stručnjacima i liječničkoj etici...sve drugo je trenutačno izvan vaše moći...da bi se Vlaho mogao vratiti normalnom životu mora prvo vođen stručnim osobljem pronaći zamak u nutrini sebe...a da bi ga pronašao terapija mora biti provedena do kraja...
od srca van želim da vlaho ozdravi
srdačan pozdrav
Dijana"
Draga Dijana, hvala Vam na ovako trezvenim i realnim riječima, a nekako mislim da nam toga svima prilično manjka, hvala Vam također na riječima podrške i razumijevanja za ovaj slučaj.
Ja, kao otac, mislim da sam u ovom slučaju učinio onako kako sam mislio da je najbolje i mislim da sam u tom pravcu dao sve što sam mogao dati, sve ostalo je bilo izvan mojih moći, izuzev da čitav slučaj ugleda svjetlost dana na hrvatskom portalu i da na takav način bude dostupan širokoj čitalačkoj publici pa sam stajao pred odlukom u tom pogledu, ali mi se činilo da je slučaj moga djeteta toliko uobičajen, da bi iznošenje istine o njemu dotaklo mnoge koji su na ovakav ili onakav način i inače bili uvučeni u slične događaje, ja se samo nadam da će čitava terapija sa Vlahom Ezrom biti privedena kraju na najbolji zadovoljavajući način i da će on i dalje nastaviti sa svojim svakodnevnim životnim obvezama.
Živim sa nadama, draga Dijana, a Vama želim sve najbolje uz velike pozdrave iz Adelaidea i uz dužno pošstovanje prema trudu kojeg ste iskazali prateći čitav slučaj o kojem je riječ,
srdačno Zlatan
draga Dijana, istina jest da je cijeli slučaj oko Vlahe unekoliko kao kod Kafkinih likova koji kroz čitav roman traže svoje suce, ne zaboravite da je Kafkinom procesu Jozef K završio zaklan na jednoj stijeni sa riječima "kao pas", mislim da je taj roman tako nekako završio, međutim, ja osobno mislim da je cijeli slučaj o kojem je riječ, nešto manje prozaičan, on više govori o ljubomori i zavisti ljudi koje gone primitivni impulsi, to nisu ljubomore grčkih bogova, takvih ljubomora više nema, jer u grčkim ljubomorama bogova slijede kazne, ali i nagrade, dočim kod ovih današnjih ljubomora slijede samo primitivna iživljavanja ljudi koje gone neke neobjašnjive spoznaje o vlastitoj ograničenosti i vlastitim limitima, jer mahom ti su ljudi ružni, glupi, neinteligentni i koji nemaju velike šanse da pronađu ženske partnere primjerene njihovim idejama.
Sasvim drugačije je bilo kod Vlahe, riječ je o lijepuškastom mladiću, nježnom i sklonom lijepim stvarima koji je uvijek imao jako lijepih dodira sa ženskim spolom i konačno koji je sa njima imao odnose, a to je mnoge smetalo, smetalo ih je to da je taj mladić radostan i da žene uživaju u njegovom društvu.
Ista stvar se dogodila njegovom ocu (odnosno meni), jer sam ja uvijek imao odnose i to je smetalo mnoge u politićkom životu Hrvatske pored toga da sam volio poeziju, literaturu, balet, glazbu, i to je smetalo, to je upravo ubadalo takve ograničene ljude kao što je bila naša politička socijalistička elita.
Ista takva stvar dogodila se i mojoj mami, ona je bila neobično lijepa žena koja nikada nije imala problema sa muškarcima, štoviše mnogi su uživali u njenoj ljepoti i to je mnoge u Dubrovniku smetalo, konačno je od ljubomore i zavisti otrovana karcinomom okončavši svoj život u 49 godini.
Mislim da se i sa Vlahom dogodila ista ili slična stvar, a mislim i inače da se takve stvari događaju ljudima koje krase neke posebne sposobnosti, jer ljudi su uglavnom ljudi prosjeka, prosječne pameti, prosječne ljepote, prosječne visine, prosječne politike, prosječne ideologije, sve što je malo drugačije, nailazi na neodobravanje i osudu, to je ja mislim glavni problem Vlahe i objašnjenje situacije u kojoj se on trenutno nalazi.
Nadam se, da će stvari za njega krenuti malo na bolje, eto sa ovim tužnim razmišljanjem srdačno Vas, draga Dijana, pozdravljam iz Adelaidea , Zlatan
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=81861
SLUČAJEVI NAŠIH LJUDI U ADELAIDEU
slika: nepoznati autor sa interneta
Stjecajem ratnih okolnosti u Adelaide je u proteklim godinama pristiglo mnogo naših ljudi sa svih strana bivše države i netko bi pomislio, da bi dužnost ove zemlje bila u tome, da se našim ljudima pomogne na neki način, kako bi što jednostavnije i što učinkovitije preboljeli ''balkanski sindrom'' zaraćenog prostora i trauma u vezi s time, međutim, to u mnogim slučajevima nije baš slučaj.
Mogli bismo reći, da ponekad traume naših ljudi australska strana i australska policija koriste kako bi namaknuli neke vlastite koristi.
Mislim da je i australska psihijatrija također u funkciji ove opće ludosti, koja je zadesila naše ljude. Najbolji primjeri za to jesu slučajevi naših ljudi koji su na neki način iskusili težinu ove države pa onda pod raznoraznim pritiscima počeli za nju lojalno raditi kao odani skrbnici kojima ne promiče niti jedna zgoda vezana za naše ljude u ovom gradu.
Tako se onda dogodi, da oni sebe predstavljaju kao jako važne faktore bez kojih djelovanje australske države uopće nije moguće. Tako preko noći postaju jako važni generali i oficiri, jako važni djelatnici australske policije i ostalih državnih službi ili se ponekad dogodi, da sebe shvate kao veliki kulturni radnici, kao veliki pisci ili čak kao Nobelovci, iako to nitko ne zna, osim njih i ja osobno mislim, da odgovornost za ovu opću ludost u Adelaideu snose neki vrlo važni australski ljudi koji od naše nevolje čine veliki biznis pored nekih jako interesantnih informacija koje dobivaju na taj način.
Ne treba, također, smetnuti s uma, da najbolji među njima bivaju adekvatno plaćeni za taj svoj posao pa se onda hvale svojim autima, svojim kućama i svojim promocijama, a zapravo je riječ o jako teškom našem problemu, da velika većina naših ljudi pati od velikih ideja i od manija veličine koja ih ponekad dovede do sasvim beznadnih situacija, jer na koncu ispadaju velike budale.
Tako je na primjer, moja bivša žena došla na ideju, da je ona general s obzirom na ratno iskustvo koje je imala iz Hrvatske i Bosne za vrijeme trajanja balkanskog sukoba i ona je, doista, svoj posao jako lijepo obavljala, dok nije poludjela od manije veličine kao što je redovito slučaj sa sličnim slučajevima tako da je na koncu i svoje vlastito dijete stavila pod okrilje adelaidske psihijatrije, iako je ono bilo sasvim nedužno i sasvim zdrave pameti.
Eto, vidite do kuda naša ludost može ići!!!!!!!!
odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
SAV
sav satkan sam od snova
kao fina čipka od konca bijela
sav satkan sam od iluzija
kao mreža paukova nježna
sav satkan sam od fantazija
kao kesteni duž bolničkih perivoja
sav satkan sam od imaginacija
kao babuška u poretku epoha
sva je stvarnost kao orahova ljuska
na nemirnom moru gorkog života
pjesma iz moje zbirke poezije "Bijela golubica"
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic12.php
http://www.webstilus.net/content/view/28971/128/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=117550
PRIČA O LJUBAVI I PLEMENITOSTI - PRIČA O MAURICEU LESLIE VECKERSU
Na farmi u Mont Barkeru nadomak Adelaidea živi obitelj Mauricea Vickersa. On je prije par dana preminuo u dobi od 85 godinai i sahranjen je na mjesnom Minge groblju u Mont Barkeru.
Priča ne bi bila ništa posebno, da nije riječ o osobi koja je zahvaljujući polio oboljenju bila trajno paralizirana od svoje 25 godine. To je, zapravo, priča o ljudima britanskog subjekta u Australiji koji imaju osobinu, da se nikada ne predaju, nego prihvaćaju udarce sudbine i životne nedaće sa mnogo stoičke hrabrosti i to je sigurno jedna fundamentalna osobina ovog naroda za kojeg svakako možemo reći, da je veliki, a veliki je upravo zbog spoznaje kako je individualnom predanošću radu i samoprijegorom te ustrajnošću moguće polučiti izuzetne uspjehe, bez obzira na mnoštvo životnih prepreka i privremenog gubitka snage.
Priča je poučna također i za one naše filozofe i filozofkinje koji pokušavaju pronaći odgovore na temeljna pitanja današnjice na tragu suvremenog feminizma, jer i u ovom slučaju vrijedi životno pravilo, da se odanošću bliskoj osobi, samopožrtvovanjem i razumijevanjem između bračnih supružnika mogu polučiti veliki filozofski dometi koji trajno ostaju u sjećanju ljudi.
Na vizit karti povodom smrti Mauricea stoji ime njegove supruge Sadie kojoj je on bio muž punih 60 godina, ime njegovih kćerki Cindy i Tracy te imena sedmoro njegovih unuka: Kate, Kelly, Kimberley, Mikayla, Liam, Cameron i Lachlan. Ta vizit karta na posljednjoj strani ima zajedničku fotografiju obitelji sa sentencijom:
“Život nije mjerljiv godinama koje ste proživjeli, nego ljubavlju koju ste dali i stvarima koje ste učinili.”
Posljednje dvije godine svog života Maurice je proveo u staračkom domu Lerwin Nursin Home, jer je sa vremenom počeo patiti od demencije, ali je umro bez velike patnje tako da je preminuo u snu i to točno jedan dan nakon obiteljske proslave 60 godišnjic braka pa mogli bismo reći, da je umro sa punim smislom svoga života okružen ljubavlju svojih najmilijih.
A sve je počelo davno:
Na farmi, zajedno sa svojom ženom Sadie, on je održavao imanje, ali je zbog polio oboljenja ostao trajno paraliziran sa svojih 25 godina. Međutim, on se nije predavao, već je prihvatio udarce sudbine tako da je i dalje nastavio sa brigom oko farme, ali sada malo drugačije. On je uz pomoć ruku nosio svoje obamrlo tijelo na kolicima pa bi se prebacio na traktor i nastavio voziti traktor i tako je obavljao većinu svojih farmerskih poslova.
Njegova žena Sadie nije ga napustila, nego je i dalje ostala sa njim, ali nisu mogli imati djece pa su na koncu odlučili usvojiti dvoje malodobne djece i da na taj način oforme svoju obitelj. Ta su djeca godinama rasla i ostala su uz njih do posljednjih Mauriceovih dana, a onda i sama osnovala svoje obitelji tako da su ostali u bliskim odnosima sa svojim roditeljima. Maurice je, dakle, umro ostavljajući iza sebe jednu prosperitenu farmu i sedmoro svoje unučadi.
Nema nikakve sumnje u to, da je riječ o jako poučnoj priči koja se vjerojatno ne sviđa onima koji sa prvim životnim nedaćama napuštaju svoje supružnike ne znajući pri tome, da smisao našeg života nije u trenutnim lakoćama i sitnom zadovoljstvu, nego upravo u količini ljubavi koju smo utkali u naše odnose sa drugim ljudima i po toj svojoj osnovnoj poruci priča o Mauriceu i Sadie zaslužuju, da bude predstavljena hrvatskome čitateljstvu.
Isto tako ostajemo u uvjerenju, da je ovom pričom barem donekle dovedena u sumnju lakrdijaška filozofija koja bi u odanosti supružnika htjela vidjeti srednji vijek kako se to kod nas često predstavlja, a upravo je riječ o suprotnom, da se od našeg života učini trajno zdanje kojeg će se ljudi sjećati i koje će ljudi znati cijeniti zbog svoje plemenitosti i ljubavi.
Dr. Zlatan Gavrilović Kovač
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=126411
