SLUČAJEVI NAŠIH LJUDI U ADELAIDEU
slika: nepoznati autor sa interneta
Stjecajem ratnih okolnosti u Adelaide je u proteklim godinama pristiglo mnogo naših ljudi sa svih strana bivše države i netko bi pomislio, da bi dužnost ove zemlje bila u tome, da se našim ljudima pomogne na neki način, kako bi što jednostavnije i što učinkovitije preboljeli ''balkanski sindrom'' zaraćenog prostora i trauma u vezi s time, međutim, to u mnogim slučajevima nije baš slučaj.
Mogli bismo reći, da ponekad traume naših ljudi australska strana i australska policija koriste kako bi namaknuli neke vlastite koristi.
Mislim da je i australska psihijatrija također u funkciji ove opće ludosti, koja je zadesila naše ljude. Najbolji primjeri za to jesu slučajevi naših ljudi koji su na neki način iskusili težinu ove države pa onda pod raznoraznim pritiscima počeli za nju lojalno raditi kao odani skrbnici kojima ne promiče niti jedna zgoda vezana za naše ljude u ovom gradu.
Tako se onda dogodi, da oni sebe predstavljaju kao jako važne faktore bez kojih djelovanje australske države uopće nije moguće. Tako preko noći postaju jako važni generali i oficiri, jako važni djelatnici australske policije i ostalih državnih službi ili se ponekad dogodi, da sebe shvate kao veliki kulturni radnici, kao veliki pisci ili čak kao Nobelovci, iako to nitko ne zna, osim njih i ja osobno mislim, da odgovornost za ovu opću ludost u Adelaideu snose neki vrlo važni australski ljudi koji od naše nevolje čine veliki biznis pored nekih jako interesantnih informacija koje dobivaju na taj način.
Ne treba, također, smetnuti s uma, da najbolji među njima bivaju adekvatno plaćeni za taj svoj posao pa se onda hvale svojim autima, svojim kućama i svojim promocijama, a zapravo je riječ o jako teškom našem problemu, da velika većina naših ljudi pati od velikih ideja i od manija veličine koja ih ponekad dovede do sasvim beznadnih situacija, jer na koncu ispadaju velike budale.
Tako je na primjer, moja bivša žena došla na ideju, da je ona general s obzirom na ratno iskustvo koje je imala iz Hrvatske i Bosne za vrijeme trajanja balkanskog sukoba i ona je, doista, svoj posao jako lijepo obavljala, dok nije poludjela od manije veličine kao što je redovito slučaj sa sličnim slučajevima tako da je na koncu i svoje vlastito dijete stavila pod okrilje adelaidske psihijatrije, iako je ono bilo sasvim nedužno i sasvim zdrave pameti.
Eto, vidite do kuda naša ludost može ići!!!!!!!!
odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
