PRIJATELJICI VANESSI
Vi, slavne muze današnjice,
Kaliope herojskih poema,
Vi, Muze sa visokih nebesa,
koje sjedite pored zemaljskoga globusa,
držeći kompas u svojim rukama
očima prema nebesima,
kosama okrunjene zvijezdama,
koje svirate na lirama
očima uperenim
prema zvijezdanim tminama
mir vama i svim ljudima
od milja i draga!
Smisao života nije
da se za njim traga,
on je u nama
drevno svjetlo iz voštanice bez kraja,
umorne ste od puta prašnjava i pusta
mir je konačno sa vama.
Ljubav i ufanje
nje vrijeme niti mjesto,
da se gubi nada.
Eto, rekoh i ne porekoh
par misli,
da dušu vašu i moju izliječim
od tegobnijeh riječi
i da okončam ove sumnje i raspre
o prividnome mnijenju
o filozofiji i slobodnome zrenju
A sada mi ostajte zdrave i vesele,
Vi, muze nebeske, u igri stvaranja
sa staklencima našega životnoga trajanja.
Zlatan Gavrilović Kovač
SPASIOCI U BOJU
Oj ti, spasioče naš,
što si pod zakletvom krvav bio,
spasioče doma moga,
svijetlosti sunca nebeskog,
i sve zemlje , domovine,
koja me je lišena
bivstva i jada prekomjernog,
kako da se domovini vratim
kako da ponovo postanem
poštenim građaninom,
koji će reći,
da je na svojoj domovini.
Oj, Kronide naš,
ti vladaru nad vladarima prvi,
pogledaj na smrt mojih predaka
i spasi me do branioca blijedih
od sada naprijed kletvom ih veži
niti jedan poglavar zemlje neće provalit’
svijetlost oružja i vojske cast.
Tko ovu tvoju zakletvu sada prekrši
tom ćeš smutit’ miso
teškim, groznim jadima
i na put stat’ mu očaj.
Trud , muka
zacijelo će njemu prisjest,
a onaj tko zakletvu bude držo,
saveznicima po oružju,
tom gradu bit ćeš srcem odan i sklon.
A sada, ‘’zbogom’’ kličem tebi,
ljudima grada tog,
u boju neka dušmane vješta ruka bije
s oružja spas nek’ konačno sine pobjeda
velikoga Agamemnona
što je dijete klao,
za vjetrove Egeja
Kronid je zauzvrat slao,
slavnu diku pobjede čast
sva je Troja krvlju okupana
dijete pisnu kano janje mlado
zato grada više nema
Kronidov to je gnjev,
previše bijaste, božice,
mir na zemlji smutiste,
dišem bijesom i gorčinom,
jer se dobro dobrom prima,
a čast čašću.
Sretan kraj
mogu dijelit’ samo oni,
bogovima najdraži!
Ostaj mi zdravo,
i razmisli,
nije li tvoj kraj krvavi očaj,
čudesnom svirkom zaveden mlađ,
da nije onih sretnih,
koji pobjedu su stekli,
nevini, cijeli, živi i smjeli.
Zlatan Gavrilović Kovač
CVRČAK TITON
Starost mu je smutila pamet
nije znao više pravo niti zborit' niti radit'
postao je zaboravljiv i smeten,
a sijede kose na glavi je nosio
cijelo je njegovo junaštvo
ljuto zaboravljeno.
U starosti ga više ne hrane,
nego strada kao stranac,
bacaju na njega tužbe i parnice
i mladim govornicima daju,
da se rugaju sa njim.
Nije ništa, nijem je
kao istrošena svirala,
Božje utočište jedino mu je štap,
do groba stoji i od starosti gunđa,
ne vidi ništa,
nego od Pravde magleni plašt,
a od starosti usne mu dršću
i pljuvačka niz usne curi
Kakvo je pravo starca, sijeda čovjeka,
uništenog urom svjetskom?
Mnogo se jadnik namučio
sa ruku svojih junačkih krv je oprao,
sli na sudu više nije starac starcu krezubi protivnik,
a mladiću momak brbljav,
nego je starac i sudac i tužitelj i svjedok i optuženik!
Starac neka starca,
a mladić mladića očeše,
a ne da starac svijetom vlada
kada je starac postao cvrčak onog dana
kada je Zora zavoljela mladića Titona
i učinila ga svojim mužem,
sli je zaboravila zamoliti Zeusa
za njega vječnu mladost...
Titon se od starosti osušio
i pretvorio u cvrčka.
Zlatan Gavrilović Kovač
BUKA ALEXANDROSA
Zbog buke nezahvalnih ljudi
pade Troja u užasnoj ljutnji Hektora i Herakla,
koji su u boju pokazali znanje i snagu,
jer je čast i dostojanstvo bilo kobni uzrok ratu.
Sve na ovome svijetu
čini se da je
ljutnja, zavist i mržnja
ljubomora, ljubav i opaka čuvstva.
Rat je uzrok svakome pokajanju,
a slavoljublje svakome ratu
u kojem glave lako
padnu na tratinu vlažnu.
Veliki Agamemnone,
sine Atreusa i Aerope iz Mikene,
brate Menelausov,
mužu Klitmenestre,
oče Ifigenije, Elektre, Oresta i Krisotemisa,
neprijatelju Prijamov i žene mu Hekube,
jesi li znao,
da će njihovo dijete biti
ruina trojanske zemlje?
Kako bi spriječili Božje proročanstvo,
njihov sin Alexandros,
nakon rođenja je poslan na planinu Ida,
gdje su ga pronašli i odgajali pastiri
i u njihovom društvu
proveo je najraniju mladost,
ali je svejedno svoju zemlju učinio ruinom
kada si poveo svoje vojske na Troju,
i sebe si učinio ruinom
zbog strasti za ubijanjem,
jer si ubio Artemidina jelena
pa si trebao žrtvovati svoju kćer Ifigeniju...
I tako je ona,
prinijeta kao žrtva na Artemidin oltar
i od te buke ljudi,
zbog zavisti, osvete i opakih ćudi
stradaju nevini i smjeli,
kajanje je ostalo znamenje korisno
samoprijekor,
jer smo promašili ono što je dobro.
Tko žudi za slavom,
tko žudi za slavom i poslije svoje smrti,
ne pomišlja da svatko,
tko ga se sjeća,
da će, također, umrijeti...
Pa opet, onaj tko za njim dođe,
sve dok se ne ugasi svako sjećanje o buci,
Alexandrosa, Prijama i njihovih ćudi
pokajanje grešnome je znamenje
o istini, ljubavi i lakoći
djela naših samozatajnih,
da smo rane vidali i kraste cjelivali,
da smo na sud dovedeni u besprijekornoj čistoći,
da ništa od težine nije dovedeno u pitanje,
da je bila teška noć u dubokoj tmini,
da je ostalo pokajanje zbog patnje bez nade
sve se čovjek zbog čovjeka kaje
okrutnosti, koju se ljubilo
kao ženu lijepu do boli,
da nije života,
tog najljepšega svjetlila u blaženoj samoći ,
I tako povijesna je buka ljudsko uzdignuće
da je sjećanje za budale gluhe,
pa umjesto Alexsandrosa i Prijama
ugledasmo sada neke nove povijesne ljude.
Zlatan Gavrilović Kovač
NE, NE BOJIM SE !
Ne, ne bojim se reći 'zbogom'
nakon vremena rastrojstva od neba mokroga,
milo moje, od naša spomena teška
ostade samo sjeta i pomisao nijema.
Ne, ne bojim se reći z'bogom'
nakon vremena mrkla od noći
zvijezde su ugasle u zjeni moga oka
ostade samo tama tiha
poput tvoga koraka gipka
i nisam siguran više
je li to šum lahora u noći
Iii meke tvoje haljine na podnoj plohi?
Ne, ne bojim se reći 'zbogom'
nakon vremena paklena boja,
duše su mrtve na tratini cvjetnoj
jaglac i različak duše
su pastira sa frulicama od papira.
Ne, ne bojim se reći 'zbogom'
milo moje, sada ostaje samo ovo dvoje,
ostaje ufanje i nada,
ostaj mi zbogom,
jer se bojati nisam mogo'...
Zlatan Gavrilović Kovač
