Kako u lječilištu nije bilo frižidera, pacijentići na odjelu za suzbijanje alkoholizma ostavljali su špek, kobase, razne salame i ostalu kvarljivu robu na prozoru umotanu u vrečice,ali i na podu sobe, ispod kreveta.
Namirnice su na tajanstven način nestajale i nitko nije mogao krvoločnom zlikovcu ući u trag.Držale su se mrtve straže,specijalni istražitelji oformljeni od strane terapijske zajednice, obilazili su prostorije u strogoj diskreciji, ne bi li zlotvora koji nemilosrdno krade sirotinju priveli ruci pravde. Danima su jadnici skrivali posljednje zalogaje koje su držali uvjek na dohvat ruke,čak po đepovima proljetnih jakni, a i dežurni je pomno pratio svaki sumnjivi pokret u sobi, ne skidajući pogleda sa prozorske police.
Netko je primjetio da su mačke pretile i da se nekako usporeno kreću po dvorišću i hodnicima, zbrojio dva i dva i ogavni gnjusni tat je bio otkriven.
Oštečena strana ove priće odlučila se na naj bezobzirniju osvetu ikad viđenu na ovim prostorima,te su počeli otkidati od vlastitih usta, praksitene i ostale anti depresive stavljajući ih u komadiće mesa i salame.
Nakon par dana dogodilo se čudo. Mačke su kao u kakvoj bajci spavale po svuda oko bolnice, a krađe su prestale. Sestre u smjeni su to primjetile i prva tačka dnevnog reda terapijske zajednice toga dana bila je u kino sali napisana na ploču. (Teme dnevnog reda odabire predsjednik TZ. izabran od strane ostalih pacijenata na odjelu.)
Pisalo je; 1. ZAŠTO SU MAČKE PALE
2. RAZNO
Ova tužna prića i neizmjerna briga bolničkog osoblja za život obične, domaće mačke dirnula je moje prevrtljivo srce pa sam rekao Šjoru; Daj nastavi kormilariti, mene lagano hvata drijemež, pa ću malo odspavati, a ti pazi na zavoje...
