Ovaj stih, iz naslova, uzela sam iz Thompsonove pjesme koju obožavam...Sinoć je bio njegov koncert u Virovitici, povodom Dana grada (Rokova)...Mogu reć da sam se iskreno iznenadila vidjevši toliki broj ljudi, kamera, auta (razne registarske oznake)...I tako, dok smo se mi pokušavale progurat bliže, njegove riječi su odzvanjale gradom. Da budem iskrena, nisam se namjeravala zadržat na koncertu (bez obzira što znam svaku njegovu pjesmu), ali onda...Uspjele smo se progurat do drugog red (shvatile smo kako dalje ne ćemo moć)...Prve njegove riječi, koje su mi zapele za uho, bile su: "Mir s vama, braćo i sestre." Pogledala sam to mnoštvo, zastave, uzbuđena lica...On je nastavio s pričom...Pozdravljao je sve redom; od branitelja, svećenika, redovnica, pa sve do gradonačelnika...U njegovom glasu osjetila se neka toplina, nešto predivno...Kada je završio s uvodom nastavio je s pjesmama, a meni se po glavi samo jedno motalo...Ustaša...Teška je to riječ, ružno je to nekome reći...Pored nas su stale rtl-ove kamere i snimale su svaki pokret, ono što je bilo njima zanimljivo...Pitala sam se zašto nisu snimili onaj njegov pozdrav, kako se obratio mnoštvu...Pjesme su se redale, a ja sam samo gledala ljude, kako se ponašaju, gledala izraze njihovih lica, kako ga s divljenjem gledaju...Kako netko za takvu osobu može reći da je ustaša? Jesu li ti ljudi u svome životu poslušali barem jednu njegovu pjesmu, jesu li shvatili o čemu on pjeva?!?! TUŽNO JE KAKO DIJETE, OD 15 GODINA, TO SHVAĆA A ONI NE! Oni ne shvaćaju, a borili su se za svoju domovinu, a sada pljuju po tome...Pitala sam se kako je sada onoj djeci kojima su bližnji poginuli u ratu (kada je svirala pjesma Ratnici). Pogledala sam u Lelu, vidjela sam da i ona o tome razmišlja...Potekle su nam suze...Nama, koje imamo 15 godina, koje smo prije 2 mjeseca u školi učile o Domovinskom ratu, gledale sve te užasne filmove...U meni je raslo ono nešto...Ona ljubav prema domovini...Tog trena sam shvatila kakva je tek onda njegova ljubav (Thompsonova prema domovini). Ne znam što da više kažem, osim da je žalosno što se takvog pjevača napada ni za što, a još je žalosnije što on samo šuti...Ali neka...Oni koji ga slušaju znaju o čemu pjeva i zašto pjeva...Zahvaljuje Bogu i braniteljima na slobodnoj državi...A i zna se kome to smeta...
Toliko o tome.
(uzela sam pretešku temu za post...ali jednostavno...Od sinoć volim svoju domovinu više nego ikada...ČOVJEK NIJE ZASLUŽIO DA GA SE ZOVE USTAŠOM ,NEGO PRAVIM DOMOLJUBOM!!!!!!!)
Kazite mi, jeste li se umorili
jesu li nas prevarili
je l' nas vrijeme pregazilo
kazite mi, pjevate li pjesme stare
kao nekad uzdignute glave
da l' ste isti kao nekada
prijatelji, cesto mislim na vas
---> Masa koja ga je slušala...
Ne postoji bol tako duboka
da slomi moju dušu na pola...
Ja idem dalje tvrdoglavo, iz prkosa..
Ja idem dalje kao ranjen vučica...
(...)
ŽIVOT JE LJUBAV, TO SE NE BACA PRED STOPALA,
ja to dobro znam...jednom sam probala...
Ne, ne odustajem...Shvatila sam da je život prekratak da bih ga potrošila samo na želje.. Od danas se borim za ono što želim i volim, za ono što trebam! Koliko god me slomili, koliko god me boljele neke riječi, NE ODUSTAJEM! Ono nešto u meni se borilo cijelo ovo vrijeme, sada je nadjačalo taj strah...Više me ništa ne može slomit, samo rasplakat...Ispada kako bježim (zbog mijenjanja adrese)...Ne, jednostavno, ne želim da neki ljudi imaju pristup mom blogu, da čitaju moje misli, a poslije to lijepo ismijavaju...Bilo je jako teško promijeniti link (godinu i pol sam ga imala)...No, nema smisla drobit o tome...Samo želim napomenut da ne bježim, da samo želim biti sigurna koji su ljudi pored mene...Uporna sam, i bit ću! Jedino me može slomit da me jedna osoba napusti...Da mi i ona slomi krila.....
[Shvatila sam da se za neke stvari vrijedi borit, a za neke ne...Shvatila sam da ljubav nije prolazna, da se smo može smanjit žar te ljubavi...Shvatila sam da ne možeš svakome vjerovat, da su ljudi dvolični i okrutni...No, još jedan uspjeh za mene..Shvatila sam što trebam izbjegavat i kome ne trebam vjerovat...]
Zahvaljujem Bogu na ovako divnim blogerima, mojim ljepoticama i jednom anđelu..
SADA ZNAM DA ANĐELI DOLAZE IZNENADA!!
...Mislila sam da je kraj svijeta, da nema dalje..Onda su se pored mene stvorile one i on...Hvala im najljepša!
Hvala svima na predivnim komentarima..Ne znam kako vam zahvaliti na svim onim lijepim riječima, savjetima...
Jednostavno, ZAHVALJUJUĆI VAMA SAM OVAKVA! TVRDOGLAVA, UPORNA, I BORIM SE ZA ONO ŠTO VOLIM!
[...Hvala vam, od srca!!!...]
---> Moja staza koja vodi ka sreći
Ako odem prijatelji
na grobu mi pjevajte vi...
O ovom tužnom životu
o nesretnoj ljubavi...
Pitam se ima li smisla moliti, vjerovati, nadati se...Ima li smisla željeti nešto...Kada, duboko u sebi, znaš da to nešto ne ćeš dobiti...Ima li onda smisla dati sve od sebe, uložiti svoje srce u spašavanje/borbu za to nešto?! Ima li?! Kažu da je bitno biti uporan, da se isplati, da ćeš kad-tad dobiti to nešto za što si se borio...Ne, nije istina...To je samo glupa rečenica koja ima zadaću da utješi čovjeka kada ne vidi izlaz iz boli...Ima li smisla ponovno podariti nekome svoje povjerenje, KADA SI PROŠLI PUT NAUČIO DA SVE ŠTO DOBIJEŠ POSLIJE SVEGA JE SAMO BOL!? Ima li smisla vjerovati u bolje kada se svaki put razočaraš? Kada iza svakog novog ugla čeka novi poraz, čeka samo na tebe..Kako zanemariti sve te poraze i krenuti dalje? Vjerovati u ljude, kada ti svakog dana priušte samo suze? KAKO?? Ima li smisla nadati se uopće i najmanjoj sitnici...Da je netko na ovome svijetu stvoren za tebe...I da će zauvijek biti pored tebe...Ima li smisla nakon svega?!
[iskreno se nadam da će mi bar netko od blogera, ako tko uopće i čita ovo što pišem...dati barem jedan odgovor na sva ova pitanja...da će barem netko shvatiti o čemu pričam....]
*__Moja bol je prevelika__*
Želim zahvaliti Ivani
na predivnom postu...Na svim lijepim riječima, komentarima...Hvala ti!
Također zahvaljujem i Ani, Marieli, Nini i svim ostalim blogerima za predivne komentare i podršku...
{,,,Hvala mojim anđelima...}
