Sanjala sam da razgovaram s Bogom...
Dakle, ti bi željela razgovarati sa mnom, reče Bog.
Ako imaš vremena, rekoh...
Bog se nasmiješi...
Moje je vrijeme vječnost...
Šta si me htjela pitati?
Šta te najviše iznenađuje kod ljudi?
Bog odgovori:
Što im je djetinjstvo dosadno,
zure da odrastu,
a potom bi opet željeli da postanu djeca...
Što troše zdravlje da bi stekli novac,
pa potom troše novac da bi vratili zdravlje...
Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti,
zaboravljajući sadašnjost...
Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti...
Što žive kao da nikada neće umrijeti,
a onda umiru kao da nikada nisu živjeli...
Zatim upitah:
Kao roditelj,
koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?
Osmjehujući se, Bog odgovori:
Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli...
Mogu samo voljeti...
Da nauče da nije najvrednije ono sto posjeduju, nego ko su u svom životu...
Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima...
Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba...
Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povredi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi...
Da nauče opraštati tako da sami opraštaju...
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju reci niti pokazati...
Da nauče da se novcem može kupiti sve...Osim sreće...
Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito...
Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima...a ipak ih voli...
Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste,
Moraju i sami sebi opraštati...
Ljudi ce zaboraviti sta si rekao.
Ljudi ce zaboraviti sta si učinio.
Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio...
za početak...ovo sam kopirala sa bloga jedne gimnazijalke....pogledajte njen blog, usput...jako mi se svidjelo...sad upravo slušam pjesmu Saše Matića "kralj izgubljenih stvari"...nadam se da ste nešto shvatili iz tog teksta. evo moje malo razmišljanje...najvažnije je to da smo svi različiti, da imamo različit pogled na život...različita stajališta..ali svi mi bi trebali biti jednaki po jednoj stvari....trebali bi znati opraštati...ponekad je to jako teško...ponekad se zapitamo kako nekome opet pokloniti svoje povjerenje kad ga je jednom već uništio? hoće li to učiniti opet? na to vam mogu odgovoriti; ako je toj osobi iskreno žao, ako se pokaje, ako joj vi oprostite, mislim da ne će...da će znati cijeniti to što je dobila novu priliku da ispravi ono u čemu je pogriješila bit je taj da živimo sadašnjost, ne prošlost niti budućnost. sve što želimo reći nekome, napraviti nešto, trebamo to odmah učiniti, a ne čekati...jer ovaj svijet je nepredvidljiv...trebamo shvatiti da neki ljudi različito pokazuju svoje osjećaje...neki ih se boje iskazati jer su bili povrijeđeni u prošlosti. ali, to je bilo prije...trebamo to sve loše zaboraviti i krenuti dalje...trebamo shvatiti da ne možeš nikoga natjerati da te zavoli..ako te ta osoba ne voli takvu kakva jesi, nije potrebno da se mijenjaš....jer trebaš cijenit čovjekove mane, a ne samo vrline...to se tiče najviše ljubavi...kada jednom upoznate takvu osobu, dajte joj ono isto što je ona i vama dala; samo ljubav i poštovanje...a što je sreća na ovom svijetu? sreću čine sve te sitnice....sreću se ne može kupiti...iskrenu sreću se ne može kupiti...sreća nije dobiti mobitel, sreća je imati krov nad glavom, svako jutro jest..za nas je to uobičajeno, ali kad pogledaš okolo, shvatiš da smo mi ljudi zapravo gomila nesretnih stvorenja koji teže za nečime što ne mogu dobiti...zato, dragi moji, pazite što radite...jer, kako bi naslov rekao; sve ono loše što nekome napravite, uvijek vam se vrati za kaznu...
žao mi je, al ovaj post je šrot...eto...nemam više tema za neke pametne postove, al za drugi će bit bolje...
dragi moji...evo mene...kao prvo, hvala vam na divnim komentarima....i samo jedno, nemojte mi brojeve ostavljat, jer to ne volim...
hvala na svim pohvalama za dizajn i blog općenito....sve vas jako volim...
pod prvo:
~danas sam malo učila svirat gitaru. moj dragi Mario (Blažević) se mučio sat vremena da mi objasni položaj prstiju za A-mol. i shvatila ja..i onda sam se još nabola na žicu pa mi je krv curila. zamjenjivala sam vanesu na zvonu pa mi on društvo pravio. sve u svemu, bilo je odlično. hvala mu brdo što je imo živaca…
~danas smo imali roditeljski. tata mi je sinoć obećao da će i on ić sa mamom, ali nije, pa sam se brdo naljutila. imam samo dvije četvorke i 18 petica =) bravo, ja...samo da tako bude i do kraja.
~ovaj tjedan nas brdo toga pitaju i brdo toga pišemo. svađamo se sa nastavnicima, i planiramo izlet u Zagreb (gledat operu, u kino, muzeje i to sve)..i jedva čekam to sve...
~ stalno me boli glava i jako sam nervozna i živčana.
pod drugo; nemam neš pametno za pisat, mislim ima toga brdo...puno razmišljam u zadnje vrijeme a sva razmišljanja se svode samo na jedno: ŽIVOT JE SAMO JEDAN!! al zato ću bolje o nečem drugom. za početak, arny srce moje, malo kupim iz tvog posta, al žao mi je... ovako, raska mi je dala zadatak da napišem, za naš Hlapić, dobre i loše strane blogova. i sad si ja razmišljam....i dođem na jedno...tj. na više toga...
pod prvo, pitanje je jesu li ljudi iskreni na tim blogovima, ili rade blogove iz zezancije. npr. imala sam prigodu vidjet neki blog, neke plavuše koja je vrijeđala sve, od svog oca pa na dalje i to zato što joj nije kupio neke skupe cipele od 1000 kuna...i na kraju se saznalo da su to pisale neke cure iz fore..al ajde...po meni...blog je kao neki dnevnik. naravno, ne moraš ti sad tu sve svoje stvari iznosti, ali po blogu se vidi tvoj napredak u razmišljanju i shvaćanju nekih stvari. ja često čitam svoje prijašnje postove, i sram me onda...te sve gluposti..ne mogu vjerovat da sam to ja pisala...al eto..bit je da po blogu vidiš svoj napredak u razmišljanju. a loše stvari?? ima ih brdooo...
počevši od onih vrijeđanja pa do gorih stvari...
ne znam što da više pišem...boli me glava i to jaaako..idem sad...pozz svima...
dragi moji...ja ne znam što je meni...non-stop filozofiram...zanimaju me samo one stvari o kojima nitko ne voli pričati...zanimaju me pitanja na koje nitko nema odgovore...želim znati ono što nitko ne zna...taj pubertet...ako ne prolupam sad, ne ću nikad...jutros smo imali vjeronauk u župi, za pripravu Svete potvrde..ne znam...uživam slušajući župnika kako govori o ozbiljnim temama...o tome što mi očekujemo od sebe..što očekujemo od drugih...zar možeš od nekoga očekivati nešto više? možeš ako ćeš i ti dati povoda tim osobama da očekuju nešto više od tebe...sve je ovo komplicirano...ne shvaćam zašto sve ovo imamo, na ovome svijetu, kada smo ovdje samo u prolazu...kako bi moja draga Matejica rekla: "Bog nas je stvorio savršenima, ali se mi sami uništavamo"...zar je moguće da se čovjek sam upropasti? je, moguće je..ali je veća mogućnost da će te društvo upropastit...jer s kim si, takav si...kada treba napravit neku glupost, svi su za...ali kad treba nešto dobro napraviti, velika većina odustane...
sada me puklo da napišem ono "priznajem" brdo puta..sve dok ne budem imala što priznat...
~PRIZNAJEM da se bojim miševa, kukaca i svega toga.
PRIZNAJEM da se mrzim rano dizat.
PRIZNAJEM da volim hodati noću sama.
PRIZNAJEM da volim kišu.
PRIZNAJEM da mogu brdo toga pojest.
PRIZNAJEM da sam svaku drugu sekundu tužna.
PRIZNAJEM da često plačem.
PRIZNAJEM da se bojim budućnosti.
PRIZNAJEM da sam pesimist.
PRIZNAJEM da sam do prije 4 dana živjela od danas do sutra.
PRIZNAJEM da stalno razmišljam o smrti.
PRIZNAJEM da već samu sebe živciram sa time.
PRIZNAJEM da želim saznati sve o tome.
PRIZNAJEM da već 5 dana samo slušam Tošine pjesme.
PRIZNAJEM da se na svaku rasplačem.
PRIZNAJEM da zaplačem kada vidim da netko, meni drag, plače.
PRIZNAJEM da volim sve svoje prijatelje. i to jako.
PRIZNAJEM da ne znam što bih bez njih.
PRIZNAJEM da sam ih brdo puta povrijedila i iznevjerila.
PRIZNAJEM da se jako kajem zbog toga.
PRIZNAJEM da to pokušavam popravit.
PRIZNAJEM da obožavam sate vjeronauka.
PRIZNAJEM da svaku nedjelju idem na misu.
PRIZNAJEM da mi nedjelja bez mise ne bi bila nedjelja.
PRIZNAJEM da uvijek pod misom u prvom redu sjedim.
PRIZNAJEM da sam se jako promijenila.
PRIZNAJEM da to činim radi svog dobrog.
PRIZNAJEM da ne volim kada se prijatelji svađaju.
PRIZNAJEM da se lako naljutim.
PRIZNAJEM da mi je onda žao.
PRIZNAJEM da se onda ispričam tim osobama.
PRIZNAJEM da me strah hoću li se probuditi ujutro....
PRIZNAJEM da me strah hoću li uspjeti ostvariti svoje ciljeve...
PRIZNAJEM da volim to što mogu sa župnikom pričat o svemu...
PRIZNAJEM da mi je jako drag...
PRIZNAJEM da mi je jako drago što nas nije ostavio...
PRIZNAJEM....
PRIZNAJEM...da sad slušam Tošu...
PRIZNAJEM da sam tužna...
~a sad naslov...to je stih iz jedne Tošine pjesme...a ta pjesma mi je jako lijepa...i da....treba mi jako malo da sada budem sretna...a to je da se prestanem opterećivat sa lošim stvarima i da budem malo manje pesimistična...i najvažnije...
PRIZNAJEM DA SAM SRETNA ŠTO SAM SVAKIM DANOM STRAIJA, ZATO ŠTO SA SVAKIM NOVIM DANOM SHVAĆAM ONAJ PRAVI SMISAO ŽIVOTA...
Toše je poginuo, kao što svi znate...ali mene je to jako pogodilo...pogodilo me najviše zato što je bio jako mlad..život je bio pred njim...par sati prije nesreće je pričao kako mu je želja završiti Glazbenu akademiju...a par sati poslije, to je prestalo....
ima li onda smisla nešto željeti? ima li smisla nečemu se nadati kada ovaj naš zemaljski život može prestati u svakom trenu? ima li smisla boriti se za ljubav nekih ljudi kad ćeš ih i ovako i onako izgubiti? samo je pitanje vremena...samo je pitanje trena kada ćemo prestati postojati kao osobe...On, Toše, bio je mlada osoba...imao je želju za životom...no, ni to nije dosta...što je potrebno?? ništa!! jer takva je sudbina....ta sudbina će svima pokucati na vrata...samo je pitanje kada...što ako se to dogodi prerano, kao njemu? što ako ne uspijemo ostvariti ono o čemu maštamo? što ako ne naučimo dovoljno? što ako ne izvučemo pouku za ovaj svijet? to mene sve zanima...što ako ne uspijem pokazati nekim, meni dragim osobama da ih jako volim?
postoji li onda uopće razlog zašto smo ovdje? po meni; ovo je jedan mali test prije onog velikog što nas čeka...
mama mi je rekla da nije dobro razmišljati o smrti, da je život veoma nepravedan...to da je svijet nepravedan, to sam i sama znala...prije smo mi to izgovarali kada bi netko dobio 4, ali sada...sve što sam starija, sve više me muče ta pitanja...kako se pomiriti sa time da ćemo jednoga dana ostaviti sve ovo dole...ok, nije meni to problem...mene je strah da se to ne dogodi prerano...jer imam snove, za koje bih sve dala da se ostvare...da jednog dana sa svojim frendicama upišem na fakultet, da si unajmimo neki stančić...na kraju krajeva da kao bakice sjedimo i čuvamo unučiće...samo želim živjet toliko dugo da shvatim sve ono što me sada muči....i još jedna stvar što me muči....danas sam baš sa Lelom pričala...ponekad mi se poljulja vjera u da Gore postoji nešto....ponekad...ali onda sjednem i razmišljam...kako, zašto...a najviše me muči jedno....to je baš župnik spomenuo jedne nedjelje u propovjedi... jednostavno ne mogu zamisliti da tamo Gore budem odijeljena od meni dragih osoba...da oni budu sa jedne strane neba, a ja druge...ali to se da sredit...zao ću se ja početi mijenjati radi svojeg dobrog...ali ću i svojim bližnjima pokušat pomoć da se i oni promijene....ne znam...mislim da nas On jednog dana ne će pitat koje smo vjere bili ovdje dolje, nego da će nas pitat kakvi smo bili, jesmo li osuđivali, mrzili ili voljeli...
ne znam..previše sam opterećena sa time...ali zanima me sve to...želim znat odgovore!!
svaki put dok si pustim Tošinu pjesmu, čujem taj glas...ne znam...počnem plakat
...jadan..što ga je snašlo....ni kriv ni dužan....eto...takva je sudbina...ništa ne pita...
...nisi slomio vjeru u ljubav...mislila sam da jesi, ali nisi...i to sa ponosom izjavljujem...dođe mi da počnem vrištat kako se vraća ona stara marija...ona koja vjeruje u ljubav, u sve lijepo na ovome svijetu....upravo sam čitala marinin post, i skoro sam počela plakat...pisala je o tome kako joj je jedna osoba slomila srce...shvatila sam da sam taj post mogla i ja napisat...jer prošle smo isto...zahvajuljući toj osobi za mene ljubav više nije postojala...nisam vjerovala u nju...čim bi netko spomenuo tu riječ, došlo mi je da se rasplačem...vrištim na sav glas kako ga mrzim....kako ga mrzim zbog toga što mi je napravio...voljela sam ga svim srcem svojim, samo onako kako se prvi put zna voljeti...sjećam se svakog trena...svake njegove riječi...ali za njega je to ništa...trebalo mi je jako dugo da se potpuno oporavim...da ne mislim na njega...na onu ljubav što sam mu dala, a on je odbacio...nakon dugo mjeseci sam shvatila da sam mu bila samo zabava...da mu nije stalo...i one njegove riječi "mrzim te" srce su mi parale mjesecima..ali bih mu sad to isto mogla reći bez trunke razmišljanja i žaljenja...on misli kako je savršen...istina, lijep je i sve..ali izgled nije savršenstvo....on misli kako sam izgubila vjeru u sve...nisam...nisam...niti ne ću...jer sam shvatila da on toga nije vrijedan...nije on slomio tu vjeru u meni, nego sam si ja sama to dopustila...dopustila sam si da mi netko slomi srce...nisam vjerovala da ću poslije njega ikoga moći voljeti, onako kao njega...al prevarila sam se...shvatila sam da imam vjere...da još uvijek vjerujem kako će jednog dana netko znati čuvati moje srce....da će me znati voljeti...kao što sam ja njega voljela...znam da će jednog dana doći netko zbog koga će mi srce kucati....jednog dana...ali uvijek će u meni biti onaj tamni dio...onaj dio koji se boji da ga opet netko ne povrijedi...onaj dio koji voli i želi biti voljen, ali ne želi patiti...maštam o tome da mi se sve to jednoga dana vrati...ali se istog trena i bojim...bojim se da se ti moji snovi jednog dana ne počnu ostvarivati...ne znam zašto, ali se bojim...jer sam navikla da moji snovi ostaju samo u mojoj glavi...ali sve ide u svoje vrijeme...ovoga trena sam shvatila da sam sretna osoba...koliko se god u nekim trenucima osjećala usamljeno, tu su uvijek moji prijatelji...moji prijatelji...za koje bih sve dala..jer sam naučila da će oni uvijek bit pored tebe...i u dobru i u zlu...i hvala im što su ovdje pored mene...što skupa sa mnom proživljavaju sve dobro i loše...hvala im što postoje...što mi vjeruju i što me vole...
dragi moj, ipak nisi slomio sve u meni....
Fotografija je grana umjetnosti u kojoj fotograf uz pomoć fotoaparata zaustavlja trenutak realnog života. Fotografija obuhvaća samo isječak i trenutak beskrajnog prostora i vremena, zaustavlja sliku života i stvarnosti što su u neprekinutom kretanju i trajno se mijenjaju.
href="http://img210.imageshack.us/my.php?image=00124thumb640ev0.jpg" target="_blank">
mene osobno, fasciniraju fotografije, a i sam fotograf...ne mogu shvatit kako on može odabrat pravi trenutak...za to stvarno trebaš bit maher...svi misle kako je to lako, smao uslikaš i gotovo...ali ako hoćeš poštenu sliku, trebaš ti i naučit kako uslikat da bude lijepo...
meni su najljepše slike kao ova gore...tak neke ljubavne...imam ih brdo na kompu, i stalno ih skidam...
Fotograf je čovjek koji snima fotoaparatom stvari kakve jesu, niti svijet kakav jest, nego samo onaj dio što ga zanima, kako ga on vidi i kako ga vrednuje.
i za kraj, evo vam jedna sličkica...da vam sline cure..
evo...već smo u 10.danu 10 mjeseca
...hihi....u subotu je bio Marinin rođendan
...slavili smo ga u time-u
...bilo je super...meni je bilo najbolje što mi je tamo bio bratić, pa smo cijelo vrijeme plesali
..baš ga obožavam
...u školi je sve super...sad su nam počeli testove redat
...da se pohvalim, dobila sam 5 iz povijesti
...i tak..sve u svemu, uživamo...ipak, sad smo 8.razred....tak da nam ne ostaje još puno...moram spomenut Krešimira (baturinu..ako tko želi broj, javite se
)...on je vrhunski plesač bečkog valcera...učili smo ga pod tjelesnim, al on...on pleše bolje od profesionalca..i da, ide mu super i brzo hodanje...a i dodo super pleše valcer
...on sad ide na plesne tečajeve ("H8"), i pleše sa Mijom...u subotu imamo vjeronauk za krizmu
...tj.svetu potvrdu....tada postajemo kršćanski punoljetni...dogovorili smo se da idemo pješke, i to svi mi iz našeg malog sela
...bit će spaljenoo...jedva čekam..no, idem ja sada...vi mi uživajte...pozz
: kumovima, danny-u, kiki, kermendki, tini, janji, teji, emi, leji, ostatku 8.a, paljarki mojoj, ninici...i pozz
onom tipu koji me komentarima javno iznosi kako puno volim jest
...
dragi moji...evo mene...sad upravo slušam Lukinu pjesmu "ponekad poželim"...i došlo mi je da napišem novi post...hvala vam za lijepi broj komentara pod prošlim postom... stvarno su lijepi komentari...samo jedna stvar za onog "spajdera": dragi moj, nisam ja nikoga potplatila!! hihi...
a što se tiče naslova...dragi moji..znate ono da su brige vaših prijatelja i vaše brige...eto...mene jedna stvar kolje...samo želim da mi jedna frendica bude sretna...jer vidim da joj nije lako..mislim, ja sam već tak neš slično prošla, al svejedno...ne želim da ona plače zbog nekog kretena koji je ne zaslužuje!!ali on se ponaša tako odurno...ne znam...već sam joj sto puta to rekla, al više ne ću...ne želim da se opet posvađamo...jedna osoba mi je rekla, ako ju stvarno volim da joj kažem da on nije za nju, i napravila sam to...al bilo je još samo gore...kak bi meni moj tata reko "ne moraš ti sve iskušat na svojoj koži.slušaj malo i druge"...al nea veze...shvatit će ona to sama sa vremenom...samo mi je drago da smo se pomirile, i da je sad sve super....što se tiče škole; a dobro je...ocjene su super, nastavnici su ok...raska i nastvanica iz glazbenog će nas vodit u zagreb na operu...i to još ovaj mjesec...bit će zakon....raska je ovaj tjedan imala rođendan, pa smo joj kupili buketu, giotte (neam blage kak se to piše) i jednu prekrasnu čestitku...i tak, slikali smo se...tak mi je grozno što smo 8 razred....ne mogu vjerovat da je ovo zadnja godina...tak smo se sad svi zbližili....8.a i 8.b se baš druže svi, al niko se od nas ne druži sa 8.c....tak da će i 8.b ić sa nama u zagreb...ubt, ovu zadnju godinu ćemo se zabavit najbolje što možemo... a što se tiče ova tri dana bez škole...napokon ću se moć pošteno naspavat...sutra idem na rođendan Marini (u time), u nedjelju mi baka slavi rođendan, a u ponedjeljak mi teta i tetak iz Zagreba dolaze....jedva čekam da vidim malog borisa i sebastijana...mali sebastijan ima tako lijepu kosicuu, mala a frčkava...baš volim tu malu dječicu...hihi...ajde, dosta sam tu nadrobila...mislim, ovaj post nije ko ovi prije, al ne mogu ja uvijek pisat takve neke...ozbiljne...hihi...idem ja sad...a vi si poslušajte ovu pjesmu...
dragi moji...evo mene...ovoga puta niste trebali čekati dugo da Spaljena post napiše...htjela sam još u subotu, al nisam imala temu..al sad sam ju našla..i to zahvaljujući današnjem satu povijesti...u 8.razredu volim povijest, i danas sam to svečano izjavila Leli koja me pogledala ispod oka i preokrenula očima...no, da ne duljim...učili smo o svačemu, ali smo spomenuli Sufražetkinje...za one koji ne znaju;
Sufražetkinja (engleski suffragette) je naziv koji se krajem 19. i početkom 20. vijeka u anglosaksonskim zemljama, a pogotovo u Velikoj Britaniji koristio za pripadnice pokreta za jednako pravo glasa muškaraca i žena, odnosno uvođenje ženskog prava glasa. Izraz suffragette dolazi od engleske riječ suffrage za pravo glasa.
eto..sigurno se pitate kakve veze imaju sufražetkinje sa ovim mojim postom i nazivom posta i svime ovime...e, pa ovako...te žene su se borile za pravo glasa...zato što su za vrijeme Prvog svj. rata uvidjele da su sposobne same brinuti o sebi, da nisu stvorene samo da rađaju djecu, ugađaju muževima, i čiste po kući. a to su one uvidjele kada je sve ostalo na njima.njihovi muževi su otišli na bojišta i neko se morao pobrinuti da djeca imaju doma što za jest..i tako su u tvornicama zaposlene žene. i tako su se žene izborile za ovo što imaju i danas...jer, hvala Bogu, svi ljudi su jednaki...svi su sposobni raditi, svi su dobili neke darove, ali većina nas to ne zna iskoristit...sufražetkinje su svojom borbom dokazale da su i muškarci i žene jednaki. i to smo shvatili..no zašto onda ne možemo shvatiti i da su ljudi i danas svi jednaki? svi smo jednaki...istina; različito izgledamo, različito se ponašamo, no svi imamo dušu, osjećaje, nešto po čemu smo posebni...na ovaj post me potaknula pjesma pjevačice Pink, "dear mr.president"...stvarno je lijepa...
-
jer kako bi ona u pjesmi rekla(a ta pjesma je posvećena predsjedniku Bushu): "What do you feel when you see all the homeless on the street
Who do you pray for at night before you go to sleep
What do you feel when you look in the mirror
Are you proud."...(kako se osjećaš kada vidiš sve one beskućnike na cesti? kome se navečer moliš prije nego odeš spavati? što osjećaš kada se pogledaš u ogledalo? jesi li ponosan?)..svi smo jednaki...nije važno kakvi smo po izgledu, svi imamo dušu, osjećaje i razum.istina, neki ljudi su uspješniji od drugih, ali to je samo dokaz da su ti ljudi na najbolji mogući način iskoristili ono što su im je dano (naravno, na pošten način).eto...to je to..ovaj post se možda ne će nekima svidjeti, ali meni je drago što sam baš takav post napisala, i baš na tu temu...istina, nisam puno pisala, al oprostit će te mi..ipak, danas sam imala 6 sati, boli me želudac i tak...isprika imam brdo...hihi...
pozz: Braceku (Stranjaku, Messiu, Debelom...), mom bratu, Lei, Marini, Dannyu, Kristy, Vacky, Tini, Leli,Emi, Mateji, Nini iz classa, i drugoj Nini, Tei, Brođi, Jozi, Dodi...ma, svim ljudima dobre volje...voli vas vaša Mare...
p.s. Tea i Janjo, ne brinite, maknula sam vaše slike..i ne ću više stavljat, niti jednu...ubt, ne ću vas više ni spominjat na blogu, JER VIDIM DA VAS TO JAAKO LJUTI...
