utorak, 12.02.2008.
Pomakni Se Malo, Past Ce Nesto
Ljudi su autodestruktivni.
Imaju tendenciju da ubiju ono najbolje.
Da ubiju sebe i druge.
Jer su sebichni.
Jer nemogu podnjeti chinjenicu da ostaju samo oni povrijedeni.
Da samo oni ostaju sami.
Da samo oni ostaju razocharani.
I zato uvijek igraju na najprljavije karte.
Koje vade tek na kraju,
Kada nishta drugo ne preostaje
Podli um izvlachi taj zadnji udarac koji razdire dushu na pola.
Srce biva rasprsheno u milijun malih komadicha koje je moguche provuchi kroz ushicu igle.
Suze se kotrljaju niz lice. Usna drhti. Cijeli svijet stane na trenutak.
Mi padamo porazheni. Slomljeni.
A oni ostaju hladni.
Slavodobitan osmjeh se javlja na licu. Ali samo na trenutak obraz zatitra.
Okrechu se i odlaze.
Tishina.
petak, 01.02.2008.
Tko Sam Ja!?
Zapravo… Nikad vam nisam rekla da jako volim plesati. I nije me briga koliko to lose izgleda, bitno je samo da se smijem i da uzivam u svakome trenutku. I ako me jako jako dobro pogledate, mozda cete i primjetiti da dopustam glazbi da me potpuno obuzme i zavede.
Volim jos i citati puno. Mogu satima prolaziti po knjiznici, naginjuci se nad hrpe, zavlaciti medu police, stajati na prstima kako bi dohvatila one ne najvisoj polici, i to sve samo kako bi pronasla onu pravu koja ce zadovoljiti moju zivotinjesku glad za pisanom rijeci.
Ponekad volim kisu. I to samo u one dane kada sam sama i sjedim u pidami zamotana u debeli pokrivac pokraj prozora. Onda slusam jazz i zatvorenih ociju lupkam ritam. Prepustim se trenutku i poluosmjeh se pojavi na mom licu.
Ponekad se volim smijati glasno. Stovise, uvijek se smijem glasno. Razlog moze biti beznacajan, nije bitno. Volim se smijati.
Volim jos i pisati. Izraziti se i na taj nacin, preko slova, grafitne olovke i komada obicnog papira kada osjetim potrebu za time.
Ali najvise od svega volim crtati. Slikati, bojati, skicirati, stilizirati, teksturirati, igrati se bojom, papirima, kistovima, olovkama…
Svejedno je sto je, jer bilosto sto dospije u moje ruke biva iskoristeno. Svaki papir donije svoju pricu, svoj osjecaj, svoj dio mene… Svaka boja postane vise od samo boje. Ona postane aktivni sudionik meni velikog i znacajnog projekta koji samo moja masta moze zamisliti. I svaki je papir drugaciji, svaki sa svojom pricom koja zazivi upravo tu pred mojim i vasim ocima. I to me usrecuje.
Zbog toga sam ono sto jesam. Zbog toga sam ono tko sam.
I nije mi zao. Ni u jednom trenutku se nebi mijenjala, jer znam da kada nemogu plesati, kada je vani ruzan kisni dan, kada nemogu pronaci bas tu knjigu, ostaju mi moje olovke i moja masta. Linije i plohe. Perspektive i kompizicije.
I svaki put dam dio sebe u zamjenu za utjehu duse i smirenje uma.
Meni nece nedostajati taj maleni dio moje osobnosti jer znam da je tu uvijek i smjesak na mom licu koji oznacava moju malu pobjedu na svijetom.
