UH, KAKVO VRIME!
Kad sam jučer napisala da mi triba vrimena nisan baš mislila da mi triba ovakvo maglovito, nikakvo vrime.
Doduše, nekako se baš uklopilo sa mojim nekakvim sanjarskim i zamagljenim stanjem.
I tako, evo smo i mi doli dobili priliku “ uživat “ u dražima zamagljenosti.
Ovakve guste magle nisu baš uobičajene ali počaste nas svojom pojavom bar jednom godišnje.
Neobičan je osjećaj otvorit ponistru i ne vidit ništa isprid sebe. Ne vidit prst prid nosom. Isto tako znam da se vrlo brzo sve ovo može i raspršit pa kuvan kavu na brzinu, oblačin se i trk u grad.
Stvarno neobičan osjećaj. Dođe mi povremeno da zamahnem, da rastiram ovaj dim oko sebe.
Pogled kroz vrata.
Riva prazna.
Nigdi nikoga.
Jedna jedrilica, brod.
Škver se ne vidi. Kula u izmaglici.
Pogled prema Čiovu.
Most se samo nazire.
Grad kao da lebdi.
Ponovo prolazim pustim gradom. A nije uopće rano.
Svirač, šešir i lunbrela.
Nigdi nikoga.
|