Pripadan tebi

NEKAD BILO......

Suncokretica me sa svojim postom podsjetila na ditinjstvo.

Gledan priko balkona…. vanka cika, vriska, dernjava, arlaukanje.

Pokušan se sitit kako smo se mi igrali.
Uobičajene dičje igre, kukalo, vatalo, laštik, balun, graničari.
Vatanje ribe. Briškula i trešeta.
Subota i nedilja, obavezno u Balan. Skakanje po kamenjaru, klizanje, paranje nogavic.








Kako su se moja dica igrala?
I to su bile normalne dičje igre.
Kad su bile manje obavezno uz moju pratnju.

Nakon toga kukalo, vatalo.
Pa je došla nared faza bicikle. Kako je cesta bila blizu odlučili smo se za role.
Prve dane su bile ka zvjezde padalice…. sriča nije bilo lomova…kuc,kuc… ovo tučen u glavu.
Kasnije su role služile kao prevozno sredstvo do škole, dvorane, na kupanje.








Blizu kuće smo imali jednu ledinu posutu škljunkom. I naravno, nekome je palo napamet organizirat ragbi utakmice.
Ljudi moji, šta je to bilo. Najmanja šteta je bila kad dođu šporki od glave do pete, pune kose kamenčići i pržine! Bilo je razbijenih kolina, laktova a bogami i slomljenih ruk.

A tek grupa traži grupu.
Naravno muški protiv ženskih.
Bilo je valjanja po salati, kavulima, u kanalima, po plastenicima.
A najluđe je bilo kad su uletili susidu u maslinik i uspentrali se po maslinama.
A on izletija iza kućice! Bilo je skakanja iz maslin, izgrebanih ruk i nog. Padali su po zemlji ka gnjile trišnje!








A graničari!
Naravno, za igranje graničara nije bilo mista nego po ulici.
To su naravno posebni šokovi za roditelje.
Uglavnom, uvik je jedan bija stražar i pratija promet i vika…. Autooooo!!!

Pa nared dolazi faza briškula i trešeta.
Interesantno kako je u svakoj generaciji isto.
Sist isprid kuće, na skale i igrat do besvjesti. Jer… briškula i trešeta se mora znat!








I nakon toga malo ozbiljnija okupljanja.
Još iz vrimena rata isprid kuće nam stoji jedna klupica koja je u to doba služila kao okupljalište.
Tu smo se okupljali poslije uzbuna. Stali. Čekali nove uzbune.
Pili kavu.
Pušači zapalili duvan.
Slavija se jedan rođendan i jile palačinke.
I dalje je klupica na mistu ali sad služi ujutro penzićima za odmorit a navečer dici za čakulu.
Naravno klupu zauzmu domaće cure, a momci s motorićima dolaze u posjetu.
I svi su se ovde okupljali.

I nakon ovoga počinju večernji izlasci.








Gledam sad ove neke nove klince
Nekako mislin da se neznaju baš igrat…. Vani su, u ruci su im mobiteli!
Svaku malo čuješ da im sviraju…. Bocaju , šalju poruke.
Ma i moje su imale mobitel, kompjuter je u kući od malih nogu i rasturaju po njemu ali uvik je bilo prišnije izač vanka igrat na balun nego lupetat po tipkovnici.
Ma sve se meni pari da je zato ovoj dici tjelesni najteži predmet .
A da ne govorin kako su im igre sve agresivnije i svaku malo završe sa tučom.
I za kraj….. moj prvi razred!