Pripadan tebi

JA BI SAMO......

Jesen nisu samo lipe modre boje mora, vatromet toplih crvenih i narančastih boja, obilje jesenskih plodova. Jesen donosi sa sobom kišu. Donosi sjetu.
Sjeta se provlači svugdje, kad se ide u šetnju, na rivi, u gradu, provlači se kroz riječi.
Sjeta je pružila svoje niti, isplela ih fino, fino.





Jesen čudno i sjetno djeluje i na ljude i na prirodu.
Čudno djeluje i na mene.
Baš se nešto mislim, ma nije to samo od jeseni. Rekla bi da je svašta – ništa – nešto plus umor, zamor. Ne uopće nedostatak inspiracije. Ima u mojoj glavici svašta, puno lipih stvari ( hahaha, samo nesmin kazat!!!! ).
Kasna je ura, moje misli lutaju, moji prsti pokušavaju misli oblikovat, pokušavaju napravit red.
Jesen je.
Ulice moga grada su prazne.
Riva je prazna.
Pišen, brišen…. Ovo je već rečeno…..
Jesen je kraj zelenila. Posvuda okolo nailazimo na suhu travu, cviće, lišće. Smeđe, šuškavo…
Trava, suha, neugledna i ne pogledamo je, nije zanimljiva.








E, da, nije zanimljiva dok kroz livadu ili zaraslo polje ne prošetate u pamučnim hlačama ili đemperu. I te kako onda postaje zanimljiva., onako bockava, šuškava, ljepljiva.











Ljutim se svaki put sama na sebe kad napravim ovakav promašaj, pa moran sist na zid i čistit iglice, sjemenke, raznorazne čičke koji se svugdi zalipe, za gaće, majicu, špigete, bičve. A da ne govorim kad dio svega toga donesem doma.








Ali… jesen je.
I koliko god se mi ljutili, volili ili ne volili ovu travu i koliko god nam pravi probleme ona se samo bori za opstanak. Pa tako i moje patike i špigete dobro posluže. A ovako kad je pogledam kroz objektiv i na slici baš je zanimljiva.





A osmijeh na lice mi je razvukla moja kornjačica. Dočekala me, pokazala se na trenutak. Još uvik je toplo, još se nije zakopala.





I ovaj mali žuti cvitić!