"Tvoje pjesme, Jadranka, nisu mi dale do kraja ostati budan, običan, svakodnevan, vraćale su me u san studentskih dana kada sam lakše hodao sa pjesmama, doticao bremenitu realnost uspinjanja strmim životnim stazama. Naši blogovi traju desetak godina otkako si zasjala u blogosferi svojim čudesnim koloritom riječi i slika samo sam čekao taj trenutak mira i on se ukazao početkom 2018.
pjesme iza kojih su se skrilvale i zrcalile čitave zbirke pjesama, desetak, danas već petnestak i nakon svake pjesme svojim stihovima otkrivala si biserje novih neopjevanih pjesama kojima si me tjerala, da zavirim dublje u dubinu srca i da se susretnem sa tim labirintom nepreglednih želja koje si obasipala sjenom svoje duše.
Iskrena duša rađa iskrenu poeziju, a ovo je u biti prijateljstvo nepoznatih ljudi, jer pjesnici se prepoznaju po pjesmama, cijene po pjesmama, žive sa pjesmama i u pjesmama i ne žele o drugima sve znati, jer im pjesma sve daje, govori, otkriva i vodi i onda kada je svjetlo ugašeno, pokazuje im put i u sjeni.
Uzdizala si moje pjesme svojim riječima i sad su/sam tu, pored tebe, jer sam se usudio svakoj tvojoj pjesmi dodati još jednu i barem još jednu koja je ostala nedorađena, a ti... nisi se bunila, nisi htjela brisati ni one moje nedorađene pjesme pa su ostale na onom povlaštenom mjestu između komentara.
Znam, voljela si pročitati i čuti eho svoje pjesme, a za to je trebalo razumijevanje sa stepenice iznad uobičajene stvarnosti na povišenom mjestu gdje je mogao doprijeti samo eho, a ti si ga prihvatila, znala pripitomiti pa čak i uspjela ukoričiti, uvezati, a ono što nije stalo u ovu neobičnu, rekao bih jedinstvenu zbirku „Eho poezije“, oni koji te znaju, znaju da se tvoje zbirke poezije svojim pogovorom ne dovršavaju, nego se one kao ova naša po svom ehu nastavljaju.
Draga prijateljice, suradnice, ostajem ti zahvalan na uloženom trudu po kojem je ova zbirka izašla iz sjene na svjetlo dana.
Ivan Dragičević, Opatija, 09.05.2019."
i ja sam dodala:
Dragi moji čitatelji,
ova 3. zajednička zbirka poezije, „Eho poezije“ nastala je spontano kao i dosadašnje zbirke:
1. „Poezija svemira“ (autori: Željka Košarić Safiris, Jadranka Varga i dr Zlatan Gavrilović Kovač) i
2. „Kapi rose“ (autori: Anđa Jotanović, Željka Košarić Safiris, Tanja Repinac, Jadranka Varga i dr Zlatan Gavrilović Kovač).
U ovoj zajedničkoj zbirci isprepliću se slične teme kao u mojim do sada izdanim knjigama čineći period zapisivanja nekih mojih razmišljanja iz dosadašnjih knjiga o raznim životnim temama.
Moje pjesme je slijedio naš poznati pjesnik duhovno-refleksivne poezije gospodin Ivan Dragičević koji ima svoj blog:
... na blogu sam objavljivala moje pjesme koje se već nalaze u svim mojim do sada izdanim knjigama, a u komentarima je gospodin Ivan Dragičević obradio tu istu moju pjesmu i to na njegov način pišući u komentaru mog posta svoje viđenje te moje pjesme pa je takva pjesma kao eho odzvanjala i tako smo došli na ideju, da izdamo zajedničku zbirku poezije pod nazivom „Eho poezije“, jer to i je eho poezije: moja pjesma obrađena od strane drugog pjesnika.
To je nešto neobično što se do sad nije događalo na internetskim portalima i to na način na koji je gospodin Ivan Dragičević počeo obrađivati svaku moju pjesmu prije godinu i pol dana pa smo, kako sam već ranije navela, oboje došli na ideju, da objavimo ovu zajedničku zbirku poezije pod naslovom „Eho poezije“.
U ovoj 3. zajedničkoj zbirci predstavljam pjesme koje se već nalaze u mojim do sada izdanim knjigama, a koje stavljam na moj blog i u kojima su teme o životu, snovima, ulasku u moj tajni svijet mašte i snova pa mislim, da ću i tim poetskim mislima uspjeti doći do srca i duše mojih dragih čitatelja.
Jadranka Varga, Zagreb, 09.05.2019.
''Zbirku poezije “Eho poezije”, Jadranke Varge i Ivana Dragičevića, predstavit ćemo vam uz pomoć predgovora knjige:
RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE “EHO POEZIJE” JADRANKE VARGA I IVANA DRAGIČEVIĆA
napisao: Z L A T A N
Nalazimo se pred novom zbirkom poezije hrvatskih pjesnika Jadranke Varga i Ivana Dragičevića kojoj je naslov ”Eho poezije” i kao što sam naslov upućuje, riječ je o zbirci gdje pjesnici ispredaju svoju poeziju kao eho jednoga i drugoga i po tome svakako predstavljaju novum u novijoj hrvatskoj poeziji. To je pretežito poezija protkana pitanjima o smislu i zagonetnosti života, ali život nije ovdje shvaćen apstraktno i uopćeno.
Pjesnici hoće shvatiti život u njegovoj punoj konkretnosti, oni kao da ne žele pretočiti život u čistu misaonu stvar kao da bi bio ens rationis. Naprotiv, ovdje se radi o tome, da se život shvati, misli i predstavi u njegovoj punoj konkretnosti i iz njega samoga, a život se u punoj konkrenosti očituje i shvaća u živom i iz živoga. To živo je u svakom trenutku nešto individualno i određeno pa uvijek je stvarno u konkretno.
Znači, ono što je ispoljavanje onoga što se u sferi ljudskog svijeta svagda događai što kao takvo omogućuje prostorno vremenski određeno zbivanje je ispoljavanje strukture mogućnosti čitavog zbivanja u ljudskom svijetu, a to znači razložiti ili predstaviti život u njegovoj punoj konkretnosti iz njega samoga, a u takvoj punoj konkretnosti nalazimo život samo u onome živom, a što je to živo, što je dato u punoj konkretnosti i što je očevidno i razotkriveno kao život.
To je samo čovjek i to je individualno konkretno određeni čovjek u svojim faktičkim vremensko-prostornim određenim odnosima prema drugim ljudima i prema stvarima.To je, dakle čovjek, u životnome tijeku, on obrazuje jedan sklop čije su granice rođenje i smrt i tom postojanju pripada svojstvo neprekidnog trajanja.
U životnom tijeku sadržana je i odredba vremenitosti života. Izraz “tijek” upravo i izražava i označava samo vremenitost života. Međutim, vrijeme nije samo uzastopnost ili istovremenost trajanja, to nije samo protok vremena.
Konkretno, vrijeme se sastoji u neumornom odmicanju sadašnjosti u kome sadašnje neprestano postaje prošlost, a buduće sadašnjost, ali je ono realno, to je ispunjenost realnošću i ono postoji kontinuirao i za svagda, dok se ono što sadržava sadržaj doživljenog stalno mijenja
“Brod našega života nosi, da tako kažemo neka bujica koja stalno nadire, a sadašnjost postoji uvijek tamo gdje mi na tim valovima živimo, patimo, hoćemo, sjećamo se, ukratko tamo gdje doživljavamo u punom opsegu naše stvarnosti, ali ta nas bujica stalno nosi dalje i u istom ovom trenutku u kome buduće postaje sadasnje, sadašnje već tone u prošlost.” (Dilthey, Izgradnja povijesnog svijeta u duhovnim znanostima, str.142)
Tako je kod naših pjesnika riječ o životu i njegovom tijeku i kako doživljavamo taj protok vremena i što on za nas znači. Prema tome, ova bi zbirka poezije bila i zbirka refleksivnih pjesama o fundamentalnim našim životnim pitanjima, a koliko se uspjelo vjerno u predstavljanju tih fundamentalnih pitanja, koliko se ta slika doživljenog čini prezentnom, tu ocjenu prepuštamo samom cijenjenom čitateljstvu.
U svakom slučaju riječje o jako zanimljivom pokušaju, da se na jednom mjestu saberu i predstave najzanimljivija pitanja poezije koja je ovdje shvaćena kao eho života samoga.
Dr Zlatan Gavrilović Kovač, književnik. Adelaide, 12.05.2019.
OSVRT NA KNJIGU „EHO POEZIJE“ JADRANKE VARGA I IVANA DRAGIČEVIĆA
napisala je blogerica ANGELIJA - Anđa Jotanović, Anđa Jotanović
„Kad se bratska srca slože i olovo plivati može.“, prva mi je misao koja tako zorno oslikava pjesme koje sam pročitala, a kad se slože jedna pjesnikinja i jedan pjesnik, dogodi se nešto tako lijepo, praiskonsko, spojeno riječima sjete, ideja, velikodušnosti koji u čovjeku čekaju u nekom svom latentnom stanju snova, da bi se iskazali kroz ovakvo pisano djelo što svojom ljepotom i jednostavnošću posloženih riječi zrači i privlači pogled čitatelja željnog osobnog nadahnuća koje se kao odnikuda rađa iz njegove duše kad pročita ovakve lijepe stihove.
U ovim stihovima se zrcali ona ljepota poezije koja spaja prošlost i budućnost, dan i noć, nebo i zemlju i koja nam daje nadu, da će sva tama ugledati svjetlost dana u ljudskim iskustvima protkanim zajedništvom, povjerenjem, poštovanjem, prihvaćanjem u poetičnosti pisane riječi, a što ostaje kao trajno svjedočanstvo poznatih pjesnika po duši i nepoznatih čitatelja koje će nadahnuti svojim postojanjem.
Zahvalna sam pjesnicima koji su napisali ovako lijepu poeziju i Bogu što imam čast pročitati ove lijepe stihove i što mi providnost daje sposobnost, da čitam ono što piše: sve će biti dobro u ovom svijetu.
Ljudske duše prepoznaju se po ljepoti, inteligenciji i mudrosti i koračaju iskustvima koja plijene spoznajom pisane riječi koja trajno ostaje. Ta ljepota pisane riječi putuje od čovjeka do čovjeka i svjedoči o skladu i harmoniji prirode i svijeta koji se ogledaju u ljudskom djelovanju u svoj svojoj veličanstvenosti.
Glad za istinom ljepote uvijek nađe sitost srca u trenucima kad se nađu sukladne pjesničke duše koje prepoznaju ljepotu poezije, da bi tako prepoznali snove i vizije onog drugog. Lijek umu, duhu i duši uvijek je ljubav koja kreira životnost i balansira na žici iznad ponora gdje se život rađa i umire iz dana u dan iz noći u noć, da bi kroz tamu umiranja spoznao svjetlo života.
Čitala sam mnogo knjiga pjesama, ali nešto ovako lijepo što se zrcali kao povratna informacija pjesnika pjesnikinji, nisam čitala. Pjesnikinjino JA u njoj i pjesnikovo JA u njemu svjedoče o rečenom i nedorečenom koje se zrcale u iskrenim pogledima na istu pjesmu dviju duša.
Jadranka pita:
„Na ovom globusu starijem od mog postojanja gori još uvijek to mjesto gdje stojim pa mi reci, pjesmo moja mogu li dva oka jednako gledati, mogu li dvije duše isto sanjati, može li to jedno biti na suprotnim polaritetima kaleidoskopske svjetlosti.“
Ivan odgovara:
„Ostaju mi prazni odgovori bez pitanja
i to malo srce bačeno, da u tišini sanja
tko li se to tamo igra sa ljudskim sudbinama
taj ne zna za pjesmu u ljepoti dana.“
Stojim nijema zagledana u tišinu noći, naslućujem buđenje dana i ovaj globus plavi obasjan sunčevim zrakama na kojem između redova piše: sukladnosti među ljudima je sve više i više.
Iz dubine moje duše ove riječi hoće van, zato, hvala vam, pjesnici Jadranka Varga i Ivan Dragičević, na ovim divnim stihovima.
„Eho poezije“, koji ste vi ostvarili ovim zajedničkim sustvaranjem dugo će odjekivati među ljudskim naraštajima.
Anđa Jotanović, književnica, Rijeka, 12.05.2019.
''Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub i PDF formatu (formati namijenjeni čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).
Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).
Time se te knjige i pravno izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu www.digitalne-knjige.com, priznaju kao objavljena djela.
Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.