Marketing
NEGATIVNI OSJEĆAJI
ISPOVJED, PSIHOTERAPIJA, IGRE ISTINE I KNJIGE SAMOPOMOĆI
10.12.2007.g.
Ispovjed je najstariji oblik pomoći tjeskobnoj duši ili preopterećanoj psihi. Kršćani su si dali ekskluzivno pravo na ispovijed proglasivši je sakramentom.
No, neka vrsta Ispovijedi je poznata i kod starih naroda (Sirijaca, Frigijaca, Grka…). Postoji i u budizmu. Čovjekova duboka potreba da olakša savjest, da izgovori ono što je, po njemu, loše učinio, je stara koliko i mišljenje i govor.
Još vam prenosim tibetanske misli i svjetonazore, ali u svjetlu tih nama dalekih i egzotičnih misli nastojim i osvijetliti neka gibanja na Zapadu.Većina zapadnjaka osjeća nelagodu kad se moraju suočiti s negativnim osjećajima u sebi, ali Tibetanci tvrde da nisu osjećaji sami po sebi negativni, nego naš odnos naspram njih (krivnja i potiskivanje). Svi osjećaji su potrebni za preživljavanje i svi su bitni za postizanje iskustava. Vezanosti i vezivanja za određene osjećaje donose nevolje..
Osjećaji zapadnjaka su postali prilično opterećujući. O tome svjedoči porast psiho-mentalnih smetnji, izgubljenost između svećenika i psihijatra, jer više nijedan od njih ne uživa potpuno povjerenje depresivnog i nesretnog modernog čovjeka.
Zato cvjeta nova vrsta literature, a pomoć i samopomoć postaju načini života.
Pozorno zavirite u ove nasumično izabrane naslove, svi u sebi sadrže riječ snaga i moć. Može li se čovjek gladan moći još spasiti sam od sebe.
Osjećaji su negativni samo dok smo ulovljeni u njihovu zamku, zbog čega gubimo dodir sa dubljim aspektima sebe.Negativni postaju kad reagiramo na njih vezivanjem ili odbijanjem, jer tada patimo od suženja svijesti i identiteta. Tako se rađa sjeme budućih negativnih stanja što nas baca u kraljevstvo patnje koja se može protezati kroz mnogo života, a iz tog kraljevstva je teško krenuti na duhovno putovanje. Podsjetimo se da su u Kršćanstvu trapljenje i mučeništvo staza koja vodi do svetosti (sam Krist je mučen i razapet, a mnogi se i danas bičuju jer je samokažnjavanje vid velike pokore).Na Tibetu o kraljevstvima razmišljaju ne samo kao o emocijama, već ih shvaćaju i kao šest dimenzija svijesti i iskustva.
U Kršćanstvu je ispovjedaonica Božja čistionica već stoljećima, no prije početka kopanja po nečistim i negativnim mislima i osjećajima postojalo je kolektivno odrješenje bez ispovjedi (sa simboličnim polaganje šibe na rame grešnika), a bilo je i vrijeme javnog ispovijedanja.
Zatim su na Zapadu iznikle nove znanosti psihologija i psihijatrija, sa svojim terapijskim metodama za pomoć kod duševno-mentalnih tegoba. Tvrdnje da je psihoterapija zamjena za ispovjed su posvađale dva suprostavljena tabora.
Farmakoterapija je zasjela na čelno mjesto, pa je čovjek opet pao u drugi plan, a ljudi ni ne vole ići psihićima i tako ponijeti stigmu osobe s kojom nešto nije u redu, pa kad se problemi ipak pojave, oni su i dalje prepušteni vlastitom posrtanju.Nerado idu i u ispovjedaonicu, pa se unutarnja gibanja u čovjeku prijeteći promeću u unutarnjeg neprijatelja u vidu negativnih osjećaja i krivnje s kojima čovjek ne zna šta bi.
Samo još djeca igraju igre istine, odrasli ni zato nemaju hrabrosti…i zato je depresija najrašireniji poremećaj na Zapadu. Možda bi zbilja trebali ponovo postati kao djeca (iskreni i bezazleni), kako je to i Krist preporučio. Možda samo tako krivnja i negativne misli i osječaji mogu nestati.
Kulturološke razlike glede osjećaja uvijek treba uzeti u obzir. Naprimjer, smijeh i tuga se rijetko spominju u religioznim učenjima, a ipak oni tkaju čovjekovu dramu života (samsara). Koncepcija samomržnje je potpuno strana Tibetancima koji nemaju čak ni riječ kojom bi je opisali. „Ja ne volim sebe, ne sviđam se sebi, ne vrijedim, loša sam osoba isl.“ su sve izrazi samomržnje, a ona je u temeljima depresije kod zapadnjaka Mislim da su se bulimija i anoreksija kao izrazi samomržnje mogle pojaviti samo na Zapadu.No, klima (depresija je češća u hladnim zemljama Sjevera negoli toplim zemljama Juga), religija, tradicijai duhovna vjerovanja i stremljenja uvjetuju nas i djeluju na naše iskustvo.
„Ljubite bližnjega svoga kao samoga sebe!“ Veličanstvena zapovjed! U njoj se ljubav prema sebi podrazumijeva. Zašto onda toliki ljudi žele biti netko drugi, nešto drugo? Kako se onda na Zapadu, u kršćanskom svijetu skupilo toliko mržnje, destrukcije i autodestrukcije? Bilo bi zanimljivo usporediti stopu zločina na Zapadu i recimo na Tibetu, iako je dolazak Kineza na Tibet sigurno i tamo uzburkao stvari.
Duhovna vjerovanja su pokleknula pod materijalizmom Zapada, postala su suhoparna i skoro neupotrebljiva, sveto i tajanstveno je pobjeglo pred čudima znanosti i blještavilom materijalizma.
U taj prazan prostor uskače New Age pokret iz kojeg je i izniknula produkcija self knjiga i priručnika. Kako su oni nedovoljno isprofilirani u vlastitim redovima, često odaju sliku izgubljenih duhovnjaka koji ne pripadaju nikamo. Neki zapnu između dva svijeta tjelesnog i duhvnog, optirajući s psihologijom i religijom na jednoj strani i s psihijatrijom i magijom na drugoj strani.
Tibetanci tvrde da kad bi istinski shvatili (i doživjeli) prazninu prirode stvari, ne bi bilo gramzljivosti, pa ni grubljih formi osjećaja. Bez tog poznavanja držimo se umnih (mentalnih) projekcija kao da su stvarne. Razvijamo dualistički odnos s iluzijama, osjećamo ljutnju i pohlepu ili neku drugu emociju kao reakciju na njih. U apsolutnoj stvarnosti ne postoji odvojeni entitet koji bi bio predmet naše ljutnje ili bilo kojeg drugog osjećaja. Nema razloga za ljutnju, čini se da samo mi stvaramo priče, projekcije i ljutnju.
Zapadna psihologija istražuje emocije radi razumijevanja i pomoći kod ljubavnih i drugih međuljudskih odnosa. Na Tibetu nastoje razumjeti osjećaje kako bi se oslobodili skučenih i pogrešnih gledišta, koje nas zadržavaju u emotivnoj vezanosti. Šta znači vezanost? Mi bi to rekli da sve doživljavamo preosobno. I vezanost i odvojenost od vlastitih osjećaja mogu suziti naše vidike, povećati našu patnju, to je ono što bilo koji osjećaj čini negativnim…
Svjedoci smo da Vatikan viče na znanost. Psihići se pak ljute na autore knjiga o pomoći i samopomoći i terapeute koje po njihovim naputcima rade iako su mnogi od tih autora i sami psihići.. Pričaju o placebo učinku neodređenog trajanja , nazivaju takve terapije umijećem obmanjivanja. Tvrde da se ljudima serviraju banalni i iritantni savjeti koji pogoršavaju depresiju i ostale duševne smetnje.
Pa ipak, vjerujte mi self literatura je danas najprodavanija i zlatni rudnik izdavača. Knjige o pomoći i samopomoći su preplavile svijet, barem onaj razvijeni dio. Mora postojati objašnjenje za to. I postoji, čovjekov mentalni prostor je zakrčen i zagađen, a moderni čovjek sve nesretniji i prazniji.
Ispovijed, psihoterapija koja se tendenciozno zamjenjuje farmakoterapijom ili knjige samopomoći, ili je možda zadnji čas da se suočimo i sa negativnim mislima i osjećajima na pravi način? A knjige samopomoći samo, sada već alarmantno upozoravaju da moderni ljudi sve teže nose svoje životne terete...
MOŽDA JE UTJEŠNO JEDINO TO ŠTO VEĆINA TIH KNJIGA, RECIKLIRA STARE ISTINE IZ SVIH VELIKIH DUHOVNIH TRADICIJA PREVODEĆI IH NA NEKI NAČIN NA SUVREMENI JEZIK. NE IZMIŠLJAJU TOPLU VODU, ALI ČUVARI, RIZNIČARI I MONOPOLISTI NA ISTINU IM ZAMJERAJU DA MIJEŠAJU KRUŠKE I JABUKE. (Misli se na miješanje istoka i zapada…mnogima to ne odgovara)
Post je objavljen 10.12.2007. u 15:59 sati.