Ovi sjeverni psi bili su temelj za nekoliko pasmina
koje su se kasnije razvile u Europi. Neki su
zadržali pastirski karakter, a drugi su se
prilagodili za vuču saonica. Drevno nomadsko
pleme centralnog dijela sjevernog Sibira -
Samojedi ili Neneci oduvijek su se oslanjali
na svoje pse. Ovaj pas nikada nije postao
lovac, ali se zato ubrzo prilagodio za vuču,
postao čuvar i vjerni suputnik.* Samojed
nije tipičan pas čuvar, on jednostavno veselo
najavi dolazak svakog gosta. Samojedi su
bili jedinstveni među eskimskim plemenima
po osobnom i radnom kontaktu sa psima.
Često su članovi obitelji uzimali pse da s
njima spavaju u velikim šatorima od sobove
kože (Chooms) pod pokrivačima od topla
sobova krzna jer su ih psi dodatno utopljivali.
Djeci su dopuštali da se igraju sa štencima,
a ako su kuje iz nekog razloga bile
nesposobne ili nepodobne za dojenje,
žene su osobno hranile i podizale mladunčad.
Ta činjenica najbolje pokazuje koliko je pleme
Samojeda cijenilo i ustrajno socijaliziralo
svoje pse.Samojed je pas vučjeg tipa.
Dojmljivom i raskošnom nastupu značajno
pridonosi to što je samojed snažan, aktivan,
graciozan pas s nevjerojatnom izdržljivošću.
On je srednje velik pas s bogatim krznenim
ogrtačem i karakterističnom grivom. Prvo što
se uočava na glavi samojeda jesu njegove
tamnosmeđe, tople i vesele oči, crni nos i uši
koje su uspravne, trokutaste, zaobljene na
vrhovima, relativno male i potpuno prekrivene
dlakom. Tipičan rep je bogato odlakan, nošen
savijeno prema naprijed preko leđa ili uz bok.
Visine su 50-60 cm i težine 23-30 kg. Crna
boja krzna selekcijom je eliminirana, a čista,
blistavo bijela danas je gotovo univerzalna.
Dopuštene su još i bijela s kremastom i
potpuno kremastom bojom, koja se na
izložbama baš i ne preferira, ali je važna
kod uzgoja zbog pravilne pigmentacije.
Vanjska dlaka je gruba i ravna, ne smije
biti čupava, svilena ili valovita, a duža je nego
u drugih arktičkih pasmina. Unutarnja dlaka tzv.
poddlaka je gusta i mekana. Takva struktura
dlake daje tom psu maksimalnu zaštitu od
vanjskih utjecaja, a zahtijeva minimum brige.
Iako bijelo, njegovo krzno uvijek izgleda vrlo
čisto, a blato se nakon sušenja jednostavno
iščetka. Besprijekorno krzno ima blistav
srebrnasti sjaj. Vrlo gusta dvostruka dlaka
traži redovito češljanje, posebno u proljeće i
ljeti. Mrtva dlaka iz poddlake, ako se ne odstranjuje,
može se zamrsiti i izazvati probleme s kožom.
Iščešljana dlaka može se sakupljati i kasnije korisno
upotrijebiti tako da se isprede u finu vunu.Iz davne
prošlosti potječe čak i legenda o toj pasmini. Postoji
legenda da su Samojedi, pleme koje je nekada
naseljavalo centralnu Aziju, živjeli sa svojim psima
još i prije nego što su napustili svoju postojbinu.
Legenda govori o pustinjskim ljudima koji su prije
više od 35000 godina, bježeći od neprijatelja
prema sjeveru kroz Mongoliju, došli do ledem
okovanog Arktika. Legenda dalje priča o psima
krem boje, čije je krzno izblijedjelo na arktičkom
suncu kada su jednom zauvijek napustili pustinju,
poprimivši srebrni odsjaj teritorija okovanog
ledem koji su naselili. Oni nisu agresivni psi, a
to možemo uvelike zahvaliti istoimenom plemenu
koje je, zbog zajedničkog suživota, bilo koji oblik
agresivnosti prema ljudima ili drugim psima kažnjavalo smrću.
Višestoljetnim bliskim i neprekidnim kontaktom
čovjeka i psa razvila se pasmina koja je radila
ukorak s njim, odmarala se u toplini njegova doma,
žestoko se borila uz njega u životnim bitkama, radeći
marljivo i ustrajno imala je samo jednu želju -
da ugodi čovjeku. Ali samojed nikad nije postao
ponizan pas. On je veliki veseljak, koji je zadržao mnoge
nonšalantne osobine svojih primitivnih predaka. Danas su
prihvaćeni kao prekrasni i izrazito ljupki psi za društvo.
Sa zadovoljstvom prihvaćaju svaki zadatak ili igru s
bezbrižnim izrazom lica i uz tipičnu radosnu opuštenost.
Smiješak samojeda je zaštitni znak pasmine i njegove vesele osobnosti.
Post je objavljen 28.03.2007. u 17:59 sati.