U svijetu knjiga i tišine

MOJ GRAD

Malo tko još da i vidi
Oblake što plove
Malo tko još da i sanja
Neke mirne snove.

Malo tko se dotakne
Svih ljepota grada
Parkova i ulica
Cvjetnih svih nasada.

Malo će tko povjerovat'
Da ljepote ima
I oaza punih cvijeća
Sred svog smoga, dima.

Tu još možeš ćut' ponekad
Zagrebački KAJ
Tu za svakog ima mjesta
Kao mali raj.

Nema mira, ni odmora
Tu je uvijek strka
Tu te prožme ritam ceste
I svih ljudi trka.

Ljudi naviru ko valovi
Auti samo prolaze
Tek poneki zastane
I tom smije se.

U školama vrve djeca
U vrtićima dječica
Na klupama po parkovima
Mnoga lica nasmijana.

To je grad moj jedini
I meni je svet.
Svu ljepotu njegovu
Ocjenjujem sa 5.

18.05.2007. u 12:54 | K | 7 | P | # | ^

OVIH DANA U ZAGREBU

U Zagrebu se smjenjuju ljeto i jesen.
Kao da pretrčavaju ulicu.

U Zagrebu se prožimaju ljudi i ptice
Kao da se stapaju.

U Zagrebu se utrkuju auti i tramvaji
Kuda baš svi žure?

U Zagrebu se dovikuju
Susjedi sa prozora.

U Zagrebu se izmjenjuju gužva i strka
Kao da je posljednji dan.

U Zagrebu ponekad čezneš
Za bijegom u divljinu.

17.05.2007. u 12:53 | K | 5 | P | # | ^

BILA SAM

Vidjela sam neke zaštitare. Vidjela sam ljude koji bez misli klize pokretnim stepenicama. Ali nisam vidjela tebe. Tebe tu nije bilo. Nema ga, prostruji mi glavom. Vidjela sam sunce na istoku, vidjela ga kao užarenu kuglu na zapadu. Doduše, ne baš kao kuglu. Iz nijedne meni dostupne perspektive ne mogu ga sagledati cijeloga. Možda je u tome bit. Da ga nikad ne vidimo cijeloga. To valjda tako mora biti. Vidjela sam užurbane ljude, užurbanih pokreta i tijela u gibanju. Vidjela sam nemir na njihovim licima. Čekala sam. Ili možda nisam. Možda je dovoljno to što sam ovdje. Možda nije potrebno ništa više. Tek toliko da sjedim ovdje. Da budem. Biti, a ne imati. To je važno. Samo to je uistinu važno za ovaj moj, samo moj trenutak postojanja. Bivanja. Vidjela sam uznemirenu djecu. Djecu čije je nestrpljenje izazvalo nemir njihovih roditelja čuvara. Čuvara njihovog svijeta i života u kojem nema mjesta brigama, strahu, panici. Nema mjesta svemu onome što njihovi roditelji osjećaju. Vidjela sam konobaricu na čijoj je majici pisalo: You cant scare me. I have a children. Pored sličice Garfielda. I shvatila sam. I poklopilo se. Užasno se dobro poklopilo ono o čemu pišem sa natpisom na majici. A naišla je samo na trenutak koji je potrajao dovoljno dugo da to uočim. Shvatila sam kasnije. Ali bio je dovoljan taj trenutak. Iako nisam bila pripravna (a kada i jesam) na to poklapanje, nisam ga propustila. I to je dobro. Bila sam dovoljno opuštena i otvorena za to. Za taj ili bilo koji drugi događaj koji se tada mogao dogoditi. Podijelimo naše uspomene zajedno. Uživajmo u različitosti doživljaja istih. Pogledajmo što im je vrijeme učinilo. Koliko ih je promijenilo. Da li su narasle i dobile na težini. Ili su se smanjile i izgubile svaki smisao za važnošću. Da li su važne jer su dio našeg prošlog života ili su nevažne već samim tim što su prošlost? Koje smo od njih uveličali a koje umanjili? Vidjela sam i jedno vedro lice. Mladića koji čita SMS poruku. Osmjeh. Taj čudnovati titraj radosne duše. Toliko rijedak. A proporcionalno tome i vrijedan. Dragocjen. A tako očajno jednostavan. U ovom vremenu, ponekad tako smušenom, ponekad tako bezvremenom, u ovom vremenu ti želim pripasti. Želim biti tvoja, nečija. Tvoj netko. Želim biti trajni dio tvojega života. Stabilan dio. I više od toga. Želim ne imati tijelo, ne imati oblik. Želim biti dio tvoje biti. Želim pustiti korijenje duboko u tebi, želim te prožeti do kraja. Želim biti tvoja ljubav, tvoja dubina, tvoj smisao, tvoja radost, tvoj osmijeh, tvoja sudbina. Želim da sa mnom na licu hodaš kroz život, da prvo mene ujutro vidiš, da me vidiš dok se gledaš u ogledalo, da me vidiš kad zatvoriš oči, da ustaješ i liježeš sa mnom. Kao ja. Da budem ti. Da budem dio tebe koji ne možeš otrgnuti, iščupati, odbaciti. U sjenama, u venama, u očima, u noćima. Danima, godinama, satima i treptajima u ritmu tvoga bila. Bila sam tamo, čekala (ili možda nisam), vidjela sam.... Važno je da sam bila. I ostavila trag. Kojeg ću se ja sjećati. Nositi ću ga sa sobom. Pridodati ću i to sjećanje svojoj zbirci sjećanja na tebe, na nas. Jer to je jedino važno. Mi. Mi smo važni. Važno je ono: nas, mi. Mi to možemo. Čekaju nas naša čuda. Da ih stvaramo, da pričamo s njima, da ih sanjamo, da ih tražimo i nalazimo, da uživamo u njima i nama, da budemo ponosni na njih, da im se predajemo, da ih uzimamo jer imamo na njih pravo. Jer ona su naša. Mi ih trebamo. Mi smo ih stvorili. Mi ih stvaramo, njima težimo, zbog njih živimo, njima se predajemo. Ona su dio nas. I tako.. uzela sam sat. Uzela sam jedan sat od vremena. Jedan sat svojega života. Dobro sam ga iskoristila. Carpe diem. Ili, iskoristi sat. On mi je darovan i ja sam ga iskoristila. A bez ikakve nakane da ga uzmem. Da ga otmem životu. Bio je tu. Jednostavno moj. Samo meni darovan. Vidjela sam ljude kako se daruju jedni drugima osmjehujući se. Vidjela sam kako pretaču svoje energije. Baš tu i baš sada daruju se. Daruju ono što žele dati. Daruju koliko mogu i stignu dati, ali se daruju. I to je bilo dobro. Dobro je bilo to vidjeti. Dobro je bilo to osjetiti. Dobro je imati tu moć: vidjeti. Vidjela sam ozbiljna (možda zabrinuta) lica poslovnih partnera. Kroz otvorena vrata lokala vidjela sam nezainteresirane prodavače koji su čekali (a možda i nisu) neku isto tako nezaintersiranu mušteriju, da joj sa lažnom udvornošću pokušaju prodati nedovoljno kvalitetnu robu. Znajući da time lažu i sebe i njih. Ali cijene su bile vrtoglavo visoke za plitki džep, pa su barem budile nadu u trajniju kvalitetu bezvrijedne robe. Platila sam svoju kavu, skupila krpice i otišla.

16.05.2007. u 11:45 | K | 1 | P | # | ^

LOPOČI

U predvorju sna, u finom i nježnom smiraju svijesti riječi protiču kroz mene strelovitom brzinom. Odjednom me prožme slika jezera mirne površine s tisućama cvjetova lopoča koji plutaju. Oni su slova, oni su riječi koje samo čekaju da ih uberem. Ako ih uberem uzet ću im život. Ja to ne želim. Želim još malo uživati u njima. Dok ne postanu samo «mrtva slova na papiru». Da me odvedu na pusti otok njih bih povela sa sobom. Olovku i papir. Svijet napreduje, tehnologija dan za danom, munjevito juri ka savršenstvu koje to već sutra prestaje biti. Toj se utrci ne vidi kraja. Ali ja trebam samo olovku i papir. Jer ja želim brati svoje lopoče, jer znam, ako ih uberem i ubijem, spasiti ću ih, ostati će u vječnosti. Prerađeni mojom rukom, obrađeni mojim darom, ugrađeni u moju misao. Prijatelji moji, dođite, dozvolite mi da vas uberem. Evo obećajem, nastojati ću pri tome, barem biti nježna. Nastojati ću utisnuti vas u povijest. Budite moja vječnost. Ne bojte se plahi, vi ste moja sudbina, riječi su moje igračke. I kada volim služim se vama, i kada prenosim poruku koristim vas. Vi ste moje oruđe u bitkama koje vodim svakoga dana. I sa sobom i sa drugima. I dok sanjam i dok pjevam, i u zoru i u smiraj. Ja znam kada uberem jednoga od vas; na tom istom mjestu niknuti će nova dva. Tako je pisano. Tako mi se daruje. I ja sam za to zahvalna. Ja ne znam za nedostatak inspiracije, ja uvijek imam nešto rreći, pomisliti, sanjati. Ja sa vama drugujem, ja vas ljubim, ja se s vama radujem, vi ste moj izražaj, vi ste moj dar ovome svijetu. Nježno i bez mnogo buke svakoga za sebe, vrlo pažljivo i tiho uzeti ću i staviti u dno svoga srca točno tamo gdje mu je i mjesto. Jer vi ste i prije bili dio mene. Kako bih vas inače mogla ubrati? Vi ste oduvijek tamo. U tom finom trenutku između sna i jave, dok su sva čula opuštena i mirna, dok se spremaju nadolazećem preseljenju u neki drugi dio svijesti. Vi ste i tada bili sa mnom. Vidjela sam vas, mogla sam vas dotaći. Vi ste bili moji i prije svih. Vi ste mi darovani. Slova moja, riječi moje, tajne moje duše. Vi ste dio mojega uma kako to nitko nije. Utjeho i nadahnuće, ma što god treba. Nikada presušeni izvor mojih nada, utjehe, inspiracije i radosti. U skrovitom kutku moga srca leži livada puna cvijeća, leži jezero i more mojih lopoča. Ležite vi. Tu vas čuvam, za vas rastem, zbog vas vrijedim. I kada volim, volim kroz vas, i kad molim, molim sa vama a sve je ostalo manje važno. Važni smo mi. Važna je naša sveza, ta čudna simbioza vas, koji ste mi davno darovani, vas koje u određenom trenutku života berem i koristim da izrazim sebe. A zato sam tu. Mislim da me Stvoritelj poslao da vam prenesem sve te svoje riječi. Da izrazim upravo to što oduvijek nosim u sebi. Kako rastem, sazrijevam, razvijam se, te riječi dobivaju pravi oblik, one se mijenjaju, kao i ja, one sa mnom rastu. Kada pišem dnevnik iz dana u dan, iz godine u godinu vidim u njima sebe. Zrcale me, opisuju me kakva sam bila tada. Uspoređujem sebe tada i sebe sada. I to vrijedi. To je ono što ostaje. To darujem sebi. Time darujem sebe. Hvala vam, slova moja, hvala vam riječi moje, misli moje, utjehe, radosti moje, ljubavi moje, hvala vam lopoči moji. Toliko lijepih misli, toliko divnih djela, taklo me u posljednje vrijeme, ne mogu prestati pisati. Dajem boju svom životu, dajem oblik svojoj težnji. Da izbacim to iz sebe, da sve shvatim, da prestanem patiti. Da ojačam, da budem još spremnija na nove izazove. Izazivam te živote, nudim ti se riječima, ljubim te u snovima, sanjam te u mislima. S tragovima panike ne prestajem pisati. Ne usuđujem se. Bojim se da ne izgubim riječi koje mi sada dolaze bez reda i strelovito. Osjećam da ih moram zapisati jer one su moji gosti koji dolaze samo jednom. Samo sada. Moram ih dočekati i ugostiti. Dočekati s olovkom i papirom. Sada sam spremna za njih. Sada oni vode mene. Sada moje riječi mrze i iskorištavaju. O ljubavi, kako ti želim pokazati ovo što sada pišem. Da vidiš koliko sam napredovala. Da osjetiš koliko je duboko. Da dotakneš moju dušu protkanu ovim riječima. Jer jaka je čežnja, ti to razumiješ. Topi me bol, ti me ohrabruješ. Toliko je daleko, ja to ne dokučujem. Ti si i sada tu u meni. Ja te ne zaslužujem. Da li je inspiraciji potrebna bol ili bol treba inspiraciju. Tko je nastao prvi. Iz koje je krenula druga. Zašto su uopće obje ženskoga roda. Slučajno? Ili možda ipak nije. Ljubavi svevišnja, Ljubavi moćna, mi tvoji podanici klanjamo ti se i u trenutku kada nam se čini da nas napuštaš. Iako ti to nikada ne bi mogla učiniti. Ne nama. Ne nikome. Ti si nam nadahnuće, radost i inspiracija za život. Ti rađaš moju strast, ti hraniš moju strast. Mene. Prožimaš me. Ja te trebam. Uvijek i isponova. Na koricama ove bilježnice piše: Želim uzeti svoj trenutak u vremenu. Ja ovaj sada, svoj, neću sigurno zaboraviti. Neću moći. On će ostati zapisan ovdje. Ipak, poznato je da; čovjek zaboravlja ako može, a sjeća se ako hoće. Neću da me pokoleba gadost bilo kojeg čovjeka. Ja imam svoj život, svoju sreću i svoje snove. Ja imam viziju života koji želim živjeti. I nitko i ništa me neće pokolebati i ne može me natjerati da se predomislim. Ja idem tamo praćena jezerom lopoča. Ljepote u veličanstvenosti i jednostavnosti svijeta što me okružuje. Začuđujuće je da je temelj i ono prvo što uočimo u novoj situaciji, upravo ono na čemu gradimo i ono na čemu se spotaknemo i srušimo ono što smo sagradili. Ono što nas prvo privuče i ostavi bez daha, upravo je ono što izazove raspad i ostavi nas bez daha, po drugi puta, ali i posljednji puta, jer shvaćamo da je upravo to ono što oduvijek nije ni valjalo. Neka bude tako. Uostalom o čemu li mi uopće i odlučujemo? Koliki je postotak naše sudbine u našim rukama? Na koliko toga u našem životu uopće možemo utjecati? Bojim se na malo toga. Uistinu malo.

15.05.2007. u 11:45 | K | 8 | P | # | ^

KAD BIH MOGLA PONOVNO PROŽIVJETI ŽIVOT

od Erme Bombeck
(napisano kad je otkrila da umire od raka)

Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.
Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.
Manje bih pričala i više slušala.
Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.
Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.
Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanju kroz njegovu mladost.
Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.
Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.
Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).
Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.
Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.
Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.
Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka." Bilo bi puno više Volim te umjesto Žao mi je.
Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.
Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.
Prestani brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi.
Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.
Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio.
I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno.
Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.