BILA SAM
Vidjela sam neke zaštitare. Vidjela sam ljude koji bez misli klize pokretnim stepenicama. Ali nisam vidjela tebe. Tebe tu nije bilo. Nema ga, prostruji mi glavom. Vidjela sam sunce na istoku, vidjela ga kao užarenu kuglu na zapadu. Doduše, ne baš kao kuglu. Iz nijedne meni dostupne perspektive ne mogu ga sagledati cijeloga. Možda je u tome bit. Da ga nikad ne vidimo cijeloga. To valjda tako mora biti. Vidjela sam užurbane ljude, užurbanih pokreta i tijela u gibanju. Vidjela sam nemir na njihovim licima. Čekala sam. Ili možda nisam. Možda je dovoljno to što sam ovdje. Možda nije potrebno ništa više. Tek toliko da sjedim ovdje. Da budem. Biti, a ne imati. To je važno. Samo to je uistinu važno za ovaj moj, samo moj trenutak postojanja. Bivanja. Vidjela sam uznemirenu djecu. Djecu čije je nestrpljenje izazvalo nemir njihovih roditelja čuvara. Čuvara njihovog svijeta i života u kojem nema mjesta brigama, strahu, panici. Nema mjesta svemu onome što njihovi roditelji osjećaju. Vidjela sam konobaricu na čijoj je majici pisalo: You cant scare me. I have a children. Pored sličice Garfielda. I shvatila sam. I poklopilo se. Užasno se dobro poklopilo ono o čemu pišem sa natpisom na majici. A naišla je samo na trenutak koji je potrajao dovoljno dugo da to uočim. Shvatila sam kasnije. Ali bio je dovoljan taj trenutak. Iako nisam bila pripravna (a kada i jesam) na to poklapanje, nisam ga propustila. I to je dobro. Bila sam dovoljno opuštena i otvorena za to. Za taj ili bilo koji drugi događaj koji se tada mogao dogoditi. Podijelimo naše uspomene zajedno. Uživajmo u različitosti doživljaja istih. Pogledajmo što im je vrijeme učinilo. Koliko ih je promijenilo. Da li su narasle i dobile na težini. Ili su se smanjile i izgubile svaki smisao za važnošću. Da li su važne jer su dio našeg prošlog života ili su nevažne već samim tim što su prošlost? Koje smo od njih uveličali a koje umanjili? Vidjela sam i jedno vedro lice. Mladića koji čita SMS poruku. Osmjeh. Taj čudnovati titraj radosne duše. Toliko rijedak. A proporcionalno tome i vrijedan. Dragocjen. A tako očajno jednostavan. U ovom vremenu, ponekad tako smušenom, ponekad tako bezvremenom, u ovom vremenu ti želim pripasti. Želim biti tvoja, nečija. Tvoj netko. Želim biti trajni dio tvojega života. Stabilan dio. I više od toga. Želim ne imati tijelo, ne imati oblik. Želim biti dio tvoje biti. Želim pustiti korijenje duboko u tebi, želim te prožeti do kraja. Želim biti tvoja ljubav, tvoja dubina, tvoj smisao, tvoja radost, tvoj osmijeh, tvoja sudbina. Želim da sa mnom na licu hodaš kroz život, da prvo mene ujutro vidiš, da me vidiš dok se gledaš u ogledalo, da me vidiš kad zatvoriš oči, da ustaješ i liježeš sa mnom. Kao ja. Da budem ti. Da budem dio tebe koji ne možeš otrgnuti, iščupati, odbaciti. U sjenama, u venama, u očima, u noćima. Danima, godinama, satima i treptajima u ritmu tvoga bila. Bila sam tamo, čekala (ili možda nisam), vidjela sam.... Važno je da sam bila. I ostavila trag. Kojeg ću se ja sjećati. Nositi ću ga sa sobom. Pridodati ću i to sjećanje svojoj zbirci sjećanja na tebe, na nas. Jer to je jedino važno. Mi. Mi smo važni. Važno je ono: nas, mi. Mi to možemo. Čekaju nas naša čuda. Da ih stvaramo, da pričamo s njima, da ih sanjamo, da ih tražimo i nalazimo, da uživamo u njima i nama, da budemo ponosni na njih, da im se predajemo, da ih uzimamo jer imamo na njih pravo. Jer ona su naša. Mi ih trebamo. Mi smo ih stvorili. Mi ih stvaramo, njima težimo, zbog njih živimo, njima se predajemo. Ona su dio nas. I tako.. uzela sam sat. Uzela sam jedan sat od vremena. Jedan sat svojega života. Dobro sam ga iskoristila. Carpe diem. Ili, iskoristi sat. On mi je darovan i ja sam ga iskoristila. A bez ikakve nakane da ga uzmem. Da ga otmem životu. Bio je tu. Jednostavno moj. Samo meni darovan. Vidjela sam ljude kako se daruju jedni drugima osmjehujući se. Vidjela sam kako pretaču svoje energije. Baš tu i baš sada daruju se. Daruju ono što žele dati. Daruju koliko mogu i stignu dati, ali se daruju. I to je bilo dobro. Dobro je bilo to vidjeti. Dobro je bilo to osjetiti. Dobro je imati tu moć: vidjeti. Vidjela sam ozbiljna (možda zabrinuta) lica poslovnih partnera. Kroz otvorena vrata lokala vidjela sam nezainteresirane prodavače koji su čekali (a možda i nisu) neku isto tako nezaintersiranu mušteriju, da joj sa lažnom udvornošću pokušaju prodati nedovoljno kvalitetnu robu. Znajući da time lažu i sebe i njih. Ali cijene su bile vrtoglavo visoke za plitki džep, pa su barem budile nadu u trajniju kvalitetu bezvrijedne robe. Platila sam svoju kavu, skupila krpice i otišla.
16.05.2007. u 11:45 | K | 1 | P | # | ^
