Pretpostavimo samo da je istinita tvrdnja da se sve događa s razlogom...
Recimo to ovako razlog ponekad nije dobar. Razlog ponekad nije dovoljan. Razlozi se mijenjaju a meni se loše stvari događaju. Bez prestanka bez smisla. To mi govori da se ništa kod mene ne događa s razlogom možda zato jer sam ja takva kakva jesam, možda samo zato jer nisam dovoljno pametna ili jaka da pronađem neke razloge. U posljednje vrijeme gubim i samu sebe. Postajem neka emo cura...Neka nepoznata djevojka koja počinje neku glupu igru... Neka neznanka koja odbija hranu, neznanka koja već dosta vremena živi na deset kava dnevno... Ona koja leži satima u mraku na podu sa slušalicama u ušima..I onda se na trenutak vratim u svoje tijelo i razmišljam o moj Bože u što sam se to pretvorila..nemožete zamisliti kako mi život izgleda...
Kad mi majka stavi nešto za jelo pred mene...kako čekam da ode pa to spremim u savletu i skrivam dok ne bacim psu... ili ako me baš natjera na jelo nakon samo nekoliko minuta zateknem samu sebe u wc-u sa prstom u grlu... sve ide van iz mene...
samo kava, cigara i eventualno alkohol...
zar je to život u 4 zida moje male sobe...(i wc-a) da, to je život za mene
tako se učim nositi sa nekim stvarima u životu..tj. sa svim lošim stvarima u životu....sve me je razočaralo i slomilo..škola više nije ono što je bila
nekoliko sati utjehe daleko od ludnice koju sam prisiljena zvati dom...
i to je postalo mučenje...i ne samo sati njemački koji sam pala u 3. mjesecu već i odmori..kada napokon s curama izađem van... vidim njega.... i iz slušalica čujem riječi
Hajde Bože budi drug pa okreni jedan krug unazad planetu,noć je kratko trajala a nama je trebala najduža na svetu!
spustim pogled...i nastojim ne misliti na to koliko mi je blizu a koliko daleko
a onda završi i tih 10 minuta muke..prolazim pokraj njegove ekipe i čujem komentare.zar je to htio? to odgovara njegovom egu zar ne...?kad nabace nešto a on onako hladno ma de odjebite...fuj.. da odgovara mu to njegov ego raste..kada mene ponižavaju... neka..ako ga to veseli neka mu bude...
što je meni još jedno poniženje..?? Ništaa.....
samo da ne mislim toliko na njega..samo da ne boli toliko pomisao na njega
svaki dan gotovo po cjeli dan mi je u mislima...
i zašto noćas opet plačem pred monitorom računala...?? hoće li to nešto promjeniti...?? Hoće li ova tupa bol nestati...? neće, nikada nije...!! I tu se gubi smisao...Žao mi je vas, svi ostali koji ste željeli biti dio moga života...
lagala sam vas varala... a zapravo svo to vrijeme čekala sam njega...
čekala...čekala...čekala..uzalud......
Sjeti li se ikada mene, moga imena, moga izgleda...
Sjeti li se one noći.... One noći kada smo sjedili
na klupi u parku...One posljednje noći...?
One noći kada je vrijeme stalo za nas...
Zna li da me je ondje ostavio..
Ondje gdje smo se prvi puta zapravo upoznali...
čula sam nedavno rečenicu.... pravda je spora ali neizbježna...da to sam već utvrdila.... samo da sam tada imala ovu pamet...
da nisam otišla..da se nisam uplašila..prekasno je riječ koja bi se savršeno uklopila...prekasno, za mene, za nas, za moj život.. što mi ostaje...? obitelj se savršeno raspada...on je otišao zauvijek....već u 3. mjesecu pala sam jedan predmet u školi..prijatelji gotovo svi pričaju jedni drugima iza leđa...
zar se još isplati uopće biti ovdje...? Ne, ali bit ću..iako ne još dugo...
jer, stvarno nemam više snage za opstanak nemam snage hodati...
znate onaj osjećaj kada vidite da vam noge koračaju..prave korake...ali vi niste svjesni toga.... kao da ne upravljate vlastitim tijelom...
to mi se u posljednje vrijeme stalno događa... i nagle vrtoglavice... i opet moje srce...i tako redom.... no, ne brine me to ni najmanje...
jer, uopće mi nije stalo...
ah, da još nekoliko riječi prijateljima...
tvrdoglava moja najtvrdoglavija josipa...
ti još uvijek nisi svjesna koliko mi značiš u životu... Nikada više da iz tvojih usta nisam čula onu rečenicu ja sam kriva jel ti jasno?? Ja sam bila ta koja je predložila da sjedimo zajedno...očito je to jedina prava stvar koju sam napravila prošle godine... jedino ti i brat ste uvijek i bez obzira na sve tu.. uz mene i šta god ja napravila, kamo god otišla vi ste uvijek tu... nikada me niste ostavili na cjedilu... i kad god sam loše kome prvom trpam poruke u inbox kome ti kad krene loše trpaš poruke u inbox??? i to mi je drago jer, i da me sada nazoveš i kažeš čuj, krenulo mi je užasno želim pobjeći od kuće rekla bih ti sačekaj da zovem brata da me vozi do tebe idemo zajedno... ili bih rekla čekaj dolazim po tebe.. da mi kažeš da si nešto napravila i da ne želiš snositi posljedice mislim da bi ih bez razmišljanja stavila na svoja leđa... eto, toliko mi značiš....
jelena rekla si sve će biti kao prije..nadam se jer nedostajalo mi je to.. previše me pogodilo kada si otišla nadam se da više nećeš otići.. nadam se....
iskreno mislim da vam ovaj put i govorim zbogom ovdje... nemogu više ni ovdje pisati... jedino ovdje mogu reći sve što mislim ili osjećam ali više nemam snage ni tipkati ni plakati pred ekranom satima.. lakše je plakati na podu svoje sobe...sve vas volim i dragi ste mi... i oprostite ako stvarno odem... jednostavno... nemogu ....

Vratit ću se nazad ako umrem sutra
živjet ću u vašim riječima jednog jutra
kada sjetiš se kako bili sretni ste
iz dobre namjere, zapali jednu za mene.....

Pali jednu svijeću ako umrem sutra
i ne vidiš me više sljedećega jutra
Vidjet ćeš me opet kada smisao nađemo
Vratit ću se nazad kao tvoj čuvar anđeo....

Nikada posebno nije voljela kišu
štoviše moglo bi se reći da je ne podnosi..
No, kiša joj je u jednom posve neobičnom
smislu nosila utjehu..
Kada bi vani kišilo smatrala je da ne plače
sama....
Da netko/nešto suosjeća s njom...
Kuckale su kapi po oknu njenog prozora...
tup...tup........tup..tup...
smatrala je da bi mogla svoju bol
izreći kišom...
Kišom kakvu svijet nije vidio...
Kišom koja bi bila razarajuće snage...
baš kao i bol koja je razdirala nju...
Kišom koja bi padala u velikim, ogromnim
količinama...baš kao i suze
iz njenih očiju...
Drhturilo je njeno tijelo pod tankim
slojem mokre odjeće...
usnice su drhtale u ritmu otkucaja srca...
No, nije se željela skloniti u suho i toplo...
Željela se stopiti s kapima...
Kapima koje su je udarale po licu i tijelu.,...
Spuštenog pogleda nastavila je hodati
po mokroj ulici..
Osjetila je optužujuće poglede...
Kao da su je pekli na zatiljku...
Ali nije stala, nije ni usporila...
Željela je potrčati..
Otrčati u njegov grad, njegovu ulicu,
njegovu kući...
Otrčati u njegov zagrljaj...
Ali znala je da ondje nije dobrodošla...
Više nije dobrodošla u njegov svijet...
A onda kada je davno odlazila od njega
u njoj se sve bunilo " ne, ne želim".
ali riječi i glas koji je izašao iz nje
kao da joj uopće nije pripadao...
Hladan.. kao da nije njen...
I od tada sve je krenulo u krivom smjeru.
Počeli su se buditi njeni strahovi;
upleli su se u njene/nekada njihove
snove i vukli su ju na dno. Strah
od budućnosti govorio je umjesto nje...
Kao da je život stao za nju...
Shvatila je što joj je to ON značio
no, bilo je kasno... prekasno
Zato se povukla u sebe.
Lutala je labirintima prošlosti
Ondje je tražila toliko potrebnu utjehu
ondje je tražila samo trenutke izgubljene
u izmaglici sjećanja...






Toliko toga želim reći u istom trenutku...
Toliko toga želim opsovati.. izvikati..želim plakati
ne želim nikada prestati plakati...želim... da
sutra ne svane novi dan za mene...
Držala sam se gore...
glavu izvan vode kako bi se reklo...
ali nemogu više..ne ovo nisam ja
moje suze su postale more...
ocean..u kojemu sam se utopila...
proklet bio anđele..proklet...
da saznat ćeš prije ili kasnije što
sam napravila u subotu i mrzit ćeš me još
više..i mrzi meeee... mrzi me onoliko koliko
ja tebe volim... dođi do mene šutni me nogom
lupi mi šamarčinu... radi što god poželiš
sa mojim tijelom i umom..ionako ti sve
pripada... prestala sam se boriti...
pala sam..pogazila sam ponos
i ništa više ne ostaje samo trag ovih
slova, ovih napisanih riječi...
samo trag..i uspomene..samo prošlost
kako si rekao...ali ta prošlost će
te progoniti...i pitat ćeš se što bi bilo da je bilo.,..
i mrzit ćeš me..i nećeš prestati misliti o meni
baš onako kako ja tebe volim i ne prestajem misliti
o tebi...to će biti tvoje prokletstvo
nećeš prestati misliti na mene...
što god radio i gdje god bio
progonit će te ono što sam si napravila...
i ono zašto...
bio si moj anđeo..
anđele gdje su ti sada krila...
gdje su krila da spasiš
ovog vraga od pada...
ne treba ti više
vrag pa si ga pustio da pane...
anđele, anđele... razočarao si me...
znam, i ja sam tebe... ali onaj sav bijes
što ga osjećam prema tebi
prema sebi, prema nama...
polako dolazi
do površine i izbija...
toliko me boli.. želim u ovom trenu uzeti
nož i zabiti ga ravno u srce...nemogu
više podnijeti ovakav život
nemogu... ovo sve što pišem nema
nikakva smisla..i nije lijepa pjesmica, tekst
ili nešto treće ali je kao i sve ostalo od srca
sjetila sam se upravo kako si mi rekao
kada prvi puta budem htjela probati .......
da ćeš
mi TI nabaviti i da ćeš TI biti uz mene..
pa gdje si bio...??? GDJEEEE??
davno je bio prvi puta, i drugi, i treći...i........
možda bi bilo vrijeme da prestanem..
ali čemu? Zašto..? Ionako... nema nekoga
razloga...nikakvog posebnog razloga
zašto bih se trebala prestati uništavati...
ionako u današnjem svijetu svatko
gleda sebe pa nema vremena
obratiti pozornost na nekoga drugog...
ionako na ovome svijetu nema
smisla truditi se, nema smisla pokušavati...
Jer, uvijek postoji netko bolji, netko ljepši
netko pametniji od tebe..netko
sa malo više samopouzdanja..
netko bez srca...
ali taj netko će uspjeti a ti?
Ti draga djevojčice ostati ćeš gdje si i sada
kao posljednja jadnica u nekom davnom
sjećanju... u njegovom zagrljaju
čak i nakon toliko vremena
još maštaš o tome djevojčice
probudi se..otvori oči nikada neće biti tvoj
nikada više..
dođe mi trenutaka kada bih ga
uhvatila za ruku i odvukla daleko..
da čujem njegovu priču...
dođe mi trenutaka kada bih došla
do njega i lupila ga...tako snažno
i bezobrazno..dođe mi trenutaka
kao sada da uzmem nož i
zabijem ga ravno pravocrtno u svoje
srce da više ne osjećam ovu bol i nemoć
gore je nego ikada... teže je izdržati
nego ikada...
ova nemoć me ubija..ova samoća
ovaj osjećaj da ću zauvijek ostati
sama čekajući njega... njega
koji nikada neće doći.......
ali mislit ćeš na mene...
o hoćeš...dat ću ti već razloga za to...
ne znam zašto ali mislit ćeš...
a ja ću smisliti način...
mrzit ćeš me a ja ću te voljeti
i sada vidim taj prezir u tvoji očima
i vidim kako me gledaš kada prođem
pokraj tebe..ali to nije ništa...
tek slijedi ona prava mržnja...
želim da me mrziš kao neprijatelja
napokon to sam i zaslužila...

Vjerojatno nebi trebala pisati ovaj post, vjerojatno nebih trebala uopće biti ovdje gdje sam sada. No, zar je bitno... Zar je išta više bitno?? U mome svijetu ne, nije. Sve je postalo tako besmisleno. Zapravo sve je besmisleno već neko duže vrijeme. Do nedavno snovi su mi bili utočište.. Zapravo spavanje.. Bez snova.. Samo pusto crnilo... da do nedavno... kada se i to promjenilo..
Zapravo počelo je to ovako... Malo spavanja... sve manje i manje... a onda jedne noći tj. Jednog jutra opet sam zaspala pred zoru kada sam utonula u san.. čula sam vriskove nadljudske oštre vriskove strašna bol koju kao da netko proživljava ali taj vrisak nikako nije mogao biti ljudski nije bilo prostora ni likova samo vriskovi... Skočila sam se u krevetu oblivena znojem.. nisam bila sigurna ali mislim da sam se i sama probudila u vrisku.. ali nakon što sam osluškivala neko vrijeme shvatila sam da me nitko nije mogao čuti jer, nitko se nije digao... samo se čulo kvrckanje i struganje cd-a u dvd uređaju i tarantoo
kako pjevuši crvene makove..legla sam natrag u krevet i po prvi puta u životu počela sam se pitati Zar sam zaista izgubila razum...zar sam luda.. zar bih trebala psihijatru... no, opet pomislila sam samo noćna mora proći će... Naravno da se više nisam usudila zaspati nego sam se otišla otuširati... trljala sam nenormalno spužvu o svoje tijelo kao da želim sprati sa sebe svu nečistoću... vrela voda je klizila niz moje golo tijelo zajedno sa suzama... nakon što je voda počela biti ledena zatvorila sam slavinu i izašla iz kade... tek tada sam shvatila da mi je tijelo gotovo ljubičasto dali od vrele vode ili od žestokog trljanja oštre spužve..nisam bila sigurna.. samo sam se odjenula i otišla po jutarnju dozu kave... upalila sam tv i blijedo gledala u pokretne likove na ekranu..no, ništa mi nije dolazilo do mozga.. u glavi sam čula još uvijek izgubljene krikove... kad je došlo podne odlučila sam se spremiti za školu.. prvi puta nakon duuugo vremena nabacila sam i šminku .. obukla se i nabacila osmjeh na lice.. izgledala sam kao da je sve savršeno.. takav proces traje do danas... svaku noć legnem u krevet sa strahom i slušalicama u ušima... gledam u tv. I borim se sa snom.. ne želim uopće zaspati...
A u tim silnim satima borbe sa snom.. zalutam u ulicama prošlosti tj. Ulicama koje su i dalje moja sadašnjost.. Pretpostavljam da bih trebala krenuti dalje... ali negdje ondje na raskrižju sadašnjosti i prošlosti spustila sam svoj kovčeg pretrpan uspomenama. Sjedim na njemu i nemogu krenuti dalje.. previše sam slaba i iscrpljena.. ipak, pustila sam svoje tijelo da krene dalje onu vanjsku ljušturu.. nije ona kriva za ništa..jednostavno plaćala je previsoku cijenu za sve greške koje je počinilo ovo biće unutar ljušture... moje tijelo je na to reagiralo pozitinvo valjda..ljudi su to primijetili..često pohvaljuju to kako izgledam i «blistam».... kada bi samo znali da je jedan dio mene zauvijek odlučio ostati u prošlosti.. ondje gdje je sve mirno i spokojno ondje gdje je moje biće voljeno.. gdje je imalo neku podršku.. gdje se osjećalo kao da pripada nekoj cjelini....ondje je ostalo ono biće koje je bilo voljeno...ali također i ono biće koje je strahovito pogriješilo... to je kazna..valjda.. sjene i uspomene su ono što hrani to onemoćalo biće.. ne želi krenuti dalje...što je u redu pretpostavljam...
U posljednje vrijeme imam osjećaj da sam kriva i za sve druge nevolje..
Josipa.. ah koliko me samo boli kada te vidim kako toneš..toliko se osjećam krivom.. sigurno si sada zinula i nije ti jasno zašto.. pa sjeti se samo tko je prvi spomenuo njega(medu) tko ti je usadio ideju o tome u glavu.. vjerovala sam da je to tvoj put ka sreći ali očito te taj put samo vodi dublje u ponor.. to me toliko boli nenormalno...... oprosti mi ako ikada uspiješ... osjećam se tako krivom za tvoj pad...oprosti mi..to sam napravila iz ljubavi..ali očito nisam sposobna voljeti.. ili ne znam ništa napraviti kako treba....
Valenitna.. koliko sam nepravde tebi nanijela.. čuvala sam ti leđa cjelo vrijeme ali onda odjednom sam posustala.. i kad su drugi pričali o tebi više nisam samo ostala nijema... i ja sam ponekad rekla nešto ružno.. izdaja? Zar je to riječ koju tražim? Zar sam te izdala...?
Oprosti mi... nastojim se iskupiti... nastojat ću....
Jelena... sestra.. koju nikada nisam imala.. ponekad se zapitam čime sam zaslužila nekoga poput tebe.. nekada imam osjećaj da te nekim svojim riječima/činom povrijedim.. Ne znam čime sam te ovaj put povrijedila ali shvatila sam da sam nešto skrivila jer, očito više ništa nije isto.. mislim da se naš odnos jako promjenio. Zahladio ili tako nešto ...pa što god da sam ovaj puta učinila oprosti mi molim te...
Zalutala je moja duša između dva svijeta...Između prošlosti i sadašnjosti nisam sigurna uopće hoću li je ikada uspjeti vratiti..no, kao da sam se pomirila s time.. možda moja duša ondje i pripada...možda joj nikada nije bilo suđeno doći u ovu okrutnu sadašnjost..nisam sigurna..
kako god, prošla je godina dana od početka moga kraja točno prije tri dana.. Početak kraja.. da usudila bi se to tako nazvati.. imam li hrabrosti sučiti se s pitanjem gdje je bio kraj toga kraja ... vjerojatno nemam... nikada se nisam gledala kao neku određeno hrabru osobu..uvijek sam bježala od stvarnosti.. od svega što me očekuje .. ili jednostavnije rečeno uvijek sam bila kukavica.... Zanosila sam se onime što je za mene nedostižno.. ono što je prošlo.. ono što se nikada ne vraća... kao na primjer mir u moju kuću.. u moje srce..takva sam uvijek bila...težila sam za neostvarivim..i uvijek bivala nesretna... Mislila sam da bi odlaskom povrijedila neke ljude strašno sam se bojala reakcija..no, u posljednje vrijeme počela sam shvaćati da bi se ti ljudi lako snašli i bez mene. Možda i bolje. I sada kada mi ništa ne stoji na putu da odem. Zaključila sam u očaju da nemam kamo otići.... Smislit ću već nešto..moram mislim da je vrijeme da spasim sebe i svoje psihičko zdravlje... ovdje je ovaj put riječ o meni. Ne o nikome drugome. Kada je netko mene stavio na prvo mjesto u svome životu. Nikada.. a meni su svi uvijek važniji od mene same.. eh, pa mislim da bi konačno bilo vrijeme da se i to promijeni. Iako znam da neće ali ljepo je misliti o tome. Bar na tren razmišljati... Ova bol nikada neće prestati zar ne???!

Look after My Heart, I Have Left It with You