Nikada posebno nije voljela kišu
štoviše moglo bi se reći da je ne podnosi..
No, kiša joj je u jednom posve neobičnom
smislu nosila utjehu..
Kada bi vani kišilo smatrala je da ne plače
sama....
Da netko/nešto suosjeća s njom...
Kuckale su kapi po oknu njenog prozora...
tup...tup........tup..tup...
smatrala je da bi mogla svoju bol
izreći kišom...
Kišom kakvu svijet nije vidio...
Kišom koja bi bila razarajuće snage...
baš kao i bol koja je razdirala nju...
Kišom koja bi padala u velikim, ogromnim
količinama...baš kao i suze
iz njenih očiju...
Drhturilo je njeno tijelo pod tankim
slojem mokre odjeće...
usnice su drhtale u ritmu otkucaja srca...
No, nije se željela skloniti u suho i toplo...
Željela se stopiti s kapima...
Kapima koje su je udarale po licu i tijelu.,...
Spuštenog pogleda nastavila je hodati
po mokroj ulici..
Osjetila je optužujuće poglede...
Kao da su je pekli na zatiljku...
Ali nije stala, nije ni usporila...
Željela je potrčati..
Otrčati u njegov grad, njegovu ulicu,
njegovu kući...
Otrčati u njegov zagrljaj...
Ali znala je da ondje nije dobrodošla...
Više nije dobrodošla u njegov svijet...
A onda kada je davno odlazila od njega
u njoj se sve bunilo " ne, ne želim".
ali riječi i glas koji je izašao iz nje
kao da joj uopće nije pripadao...
Hladan.. kao da nije njen...
I od tada sve je krenulo u krivom smjeru.
Počeli su se buditi njeni strahovi;
upleli su se u njene/nekada njihove
snove i vukli su ju na dno. Strah
od budućnosti govorio je umjesto nje...
Kao da je život stao za nju...
Shvatila je što joj je to ON značio
no, bilo je kasno... prekasno
Zato se povukla u sebe.
Lutala je labirintima prošlosti
Ondje je tražila toliko potrebnu utjehu
ondje je tražila samo trenutke izgubljene
u izmaglici sjećanja...






Toliko toga želim reći u istom trenutku...
Toliko toga želim opsovati.. izvikati..želim plakati
ne želim nikada prestati plakati...želim... da
sutra ne svane novi dan za mene...
Držala sam se gore...
glavu izvan vode kako bi se reklo...
ali nemogu više..ne ovo nisam ja
moje suze su postale more...
ocean..u kojemu sam se utopila...
proklet bio anđele..proklet...
da saznat ćeš prije ili kasnije što
sam napravila u subotu i mrzit ćeš me još
više..i mrzi meeee... mrzi me onoliko koliko
ja tebe volim... dođi do mene šutni me nogom
lupi mi šamarčinu... radi što god poželiš
sa mojim tijelom i umom..ionako ti sve
pripada... prestala sam se boriti...
pala sam..pogazila sam ponos
i ništa više ne ostaje samo trag ovih
slova, ovih napisanih riječi...
samo trag..i uspomene..samo prošlost
kako si rekao...ali ta prošlost će
te progoniti...i pitat ćeš se što bi bilo da je bilo.,..
i mrzit ćeš me..i nećeš prestati misliti o meni
baš onako kako ja tebe volim i ne prestajem misliti
o tebi...to će biti tvoje prokletstvo
nećeš prestati misliti na mene...
što god radio i gdje god bio
progonit će te ono što sam si napravila...
i ono zašto...
bio si moj anđeo..
anđele gdje su ti sada krila...
gdje su krila da spasiš
ovog vraga od pada...
ne treba ti više
vrag pa si ga pustio da pane...
anđele, anđele... razočarao si me...
znam, i ja sam tebe... ali onaj sav bijes
što ga osjećam prema tebi
prema sebi, prema nama...
polako dolazi
do površine i izbija...
toliko me boli.. želim u ovom trenu uzeti
nož i zabiti ga ravno u srce...nemogu
više podnijeti ovakav život
nemogu... ovo sve što pišem nema
nikakva smisla..i nije lijepa pjesmica, tekst
ili nešto treće ali je kao i sve ostalo od srca
sjetila sam se upravo kako si mi rekao
kada prvi puta budem htjela probati .......
da ćeš
mi TI nabaviti i da ćeš TI biti uz mene..
pa gdje si bio...??? GDJEEEE??
davno je bio prvi puta, i drugi, i treći...i........
možda bi bilo vrijeme da prestanem..
ali čemu? Zašto..? Ionako... nema nekoga
razloga...nikakvog posebnog razloga
zašto bih se trebala prestati uništavati...
ionako u današnjem svijetu svatko
gleda sebe pa nema vremena
obratiti pozornost na nekoga drugog...
ionako na ovome svijetu nema
smisla truditi se, nema smisla pokušavati...
Jer, uvijek postoji netko bolji, netko ljepši
netko pametniji od tebe..netko
sa malo više samopouzdanja..
netko bez srca...
ali taj netko će uspjeti a ti?
Ti draga djevojčice ostati ćeš gdje si i sada
kao posljednja jadnica u nekom davnom
sjećanju... u njegovom zagrljaju
čak i nakon toliko vremena
još maštaš o tome djevojčice
probudi se..otvori oči nikada neće biti tvoj
nikada više..
dođe mi trenutaka kada bih ga
uhvatila za ruku i odvukla daleko..
da čujem njegovu priču...
dođe mi trenutaka kada bih došla
do njega i lupila ga...tako snažno
i bezobrazno..dođe mi trenutaka
kao sada da uzmem nož i
zabijem ga ravno pravocrtno u svoje
srce da više ne osjećam ovu bol i nemoć
gore je nego ikada... teže je izdržati
nego ikada...
ova nemoć me ubija..ova samoća
ovaj osjećaj da ću zauvijek ostati
sama čekajući njega... njega
koji nikada neće doći.......
ali mislit ćeš na mene...
o hoćeš...dat ću ti već razloga za to...
ne znam zašto ali mislit ćeš...
a ja ću smisliti način...
mrzit ćeš me a ja ću te voljeti
i sada vidim taj prezir u tvoji očima
i vidim kako me gledaš kada prođem
pokraj tebe..ali to nije ništa...
tek slijedi ona prava mržnja...
želim da me mrziš kao neprijatelja
napokon to sam i zaslužila...