Bio je ovo grozan tjedan, toliko toga što me rasteglo kao žvakaću gumu do granica pucanja i nazad. Toliko truda da zadržim mir i prisebnost, da me ne ponese val očaja i dubokog razočaranja s pitanjem što i kako sad.
Dala sam sve od sebe, postavila se i na glavu i na trepavice i na vrh nosa, doslovno sam napravila sve što je u mojoj moći i pomirila se s oba ishoda i da ostanem na poslu i da ga izgubim, jer nikada i nije bilo do mene.
Upala sam u ralje birokracije, bezumne, ogromne i nimalo racionalne, s takvom zvijeri se možeš boriti, ali pobijediti ne. Pravilnici od prije 15 godina koji su toliko zastarjeli da 60% novih zvanja i fakulteta ne postoji u njima, ali ipak oni su na snazi i tu se ne može ništa napraviti. Neki od birokrata imaju razumijevanja, neki u osnovi i nisu ljudi, više dijaloga bi se moglo ostvariti sa strojem, ali mi to ništa ne vrijedi jer tamo negdje piše nešto i to je to - Pravilnik i mali čovjek se doslovno može jebat, u mozak mislim. Dok za neke druge očito taj isti Pravilnika ne vrijedi i nema veze što se to zna, jer ipak su neki jednakiji od drugih.
I sada čekam sutra da se stvar riješi, da se napokon riješi.