Uzela sam u knjižnici jednu knjigu od Agathe Christie koju do sada nisam pročitala, a takvih je stvarno jako malo i ovo mi je bila takva poslastica.
Jedva sam čekala da dođem kući i počnem čitati.

Prema takvim knjigama koje isčekujem ponašam se na stanoviti način.
Ne navalim kao svinja na kukuruze već ju prvo gledam, okrećem sa svih strana, promatram i pomno biram trenutak kada ću okrenuti prvu stranicu i početi čitati... čitam polako, ne brzajući, upijam svaki riječ, ponekad kad zbrzam, natjeram se da spustim pogled i udahnem, vratim se u početnu brzinu.
Isto vrijedi i za knjige koje sam već pročitala, ali ih čitam ponovno zbog toga što su mi jako dobre i u meni izazivaju ono lagano treperenje duha prije početka. To su knjige kod kojih se isključim od ostatka svijeta, ne čujem okolinu, i živim unutar njih, one knjige koje se čitaju satima, ponekada i do 12 h dnevno, tako me obuzmu i uživam u svakom trenu, slovu, crtici.
A onda se dogodila ova...
Agata piše krimiće u kojima su u većini slučajeva glavni likovi moj omiljeni detektiv oblika jajeta i stanovita stara gospođa koja promatra svijet kroz prizmu ljudi svog malog sela sa predivnim engleskim vrtovima.
Otvaram knjigu i počinjem čitati, sve je nešto čudno, kad gle čuda nema ni jednog ni drugog??? Mom razočarenju nije bilo kraja. Čitam dalje i gunđam...koja bez veze knjiga.
Nastavljam očekujući nešto, jer ja ne napuštam knjige, držim se junački uz njih.
Knjiga je "ono", vjerojatno dobra. Tj. bila bi da ju nisam uništila očekivanjima i da ju je napisao netko drugi. Jer ovo nikako nije bio njezin nivo.
Agatha, stara moja, razočarala sam se.. pak, draga nije stvar u tebi već u meni. Bila sam spremna zagristi u jagodu kad ono čaj od lipe.

Očekivanje je jedna od najgorih stvari koje si netko može napraviti, očekivanje upropasti sve, čak i ono što bi moglo biti jako dobro ili lijepo propadne jer nije onako kao smo očekivali ili zamišljali.
Inače se čuvam toga, ali me sada opalilo punom snagom.