Biti sam
to je moje trenutno stanje
i potpuno je neobično
jer se inače veže s usamljenosti , tugom, neželjenim stanjem, nepoželjnim stanjem...
a ja sam sretna,
zadovoljna,
opuštena
u biti potpuno nezainteresirana za muški rod već neko vrijeme.
Pri tome ne mislim na tjedne već mjesece, puno mjeseci.
I ne znam kako je to samo vrijeme prošlo, a da ni u jednom trenutku nisam poželjela imati partnera za druženje, kavu, kino, šetanje po parku...
i dalje nemam želju.
Nije ništa pokvareno u mom emotivnom sustavu.
Nisam u fazi mržnje prema muškarcima, jednostavno kao da ih nema, ne primjećujem ih duže od 30 sekundi do maximum minutu i to je to.
Jedino kada sam prije bila u toj fazi je duboko u vezi i dobrano zaljubljena.
Razmišljam koliko je vremena prošlo od kada se nisam ljubila...ima već...da li mi nedostaje...ne.
Još je čudnije što prije nisam bila ni blizu ovoj izolaciji, ali eto to je trenutno najbolje što mi se događa.
Zadovoljna sam sama sa sobom
i vremenom koje tako provodim,
nemam potrebe za druženjem s ljudima osim par dobrih prijatelja s kojima idem na kavu.
Neki dan sam čak probala ovako s nekim drugim, muškim otići na kavu, bilo je dobro, ali ne i privlačno da bi prekinula očito dobrovoljno izabranu apstinenciju.
Jedna prijateljica mi je rekla da se moram pokrenuti, da ne mogu zauvijek biti sama.
I razmislila sam o njezinim riječima i zaključila:
neću biti zauvijek, ali sada hoću
jer želim,
osjećam se sretno u ovom stanju,
onako smireno,
optimistično,
zadovoljno,
ispunjeno,
ženstveno,
poželjno,
moćno.
Uživam u svojoj koži,
tijelu,
mislima,
duhu,
optimizmu,
vedrini...i
nema potrebu dijeliti to s nekim.
Trenutno za nekoga drugoga tu nema mjesta
ni milimetar.
Mislim da sam u procesu izgradnje.
One koja se vidno događa svakih par godina kada osjetiš da se nešto mijenja i događa unutar duha.
Kada proces bude gotov i ja ću biti otvorena za upoznavanje i otkrivanje novih ljudi.
Ovako bi to bilo siljenje, a to mi ne pada na pamet.
Ne vidim zašto bih mijenjala situaciju u kojoj sam savršeno sretna,
a sretna sam kako jako dugo nisam bila.
A mislim da sam otkrila i još jednu stvar koja je jako bitna i koju moram završiti da bi krenula dalje.
Sva energija koju imam je usmjerena meni.
Nema vremena za isprazne i površne razgovore,
prazne flertove,
nedorečene situacije,
moguće komplikacije i
lažne likove,
uzastopna nalaženja i
promašena očekivanja svih vrsta.
Nemam vremena za to,
a iskreno ne želim ni razmišljati tko što želi od mene
jer ne dajem ništa, ne rasipam osmjehe na
tamo neke, da tamo neke...
Ljudi uživaju u izlasku sunca u lijehama cvijeća,
ja uživam u otkrivanju sebe dok gledam to cvijeće.
Bitni su postali još bitniji,
dragi još draži, a nebitni nikada nisu bili tako daleko.
Ovo je najsretnija samoća u mom životu i
želim si da svaka sljedeća bude ovako šarolika i ugodna.