Kao i svakih blagdana putujem na selo, ne baš nešto svojom voljom, ali eto da se zadovolji obiteljska forma.
I tako krenuh u srijedu i putujem i putujem. Nije da je to mjesto gdje idem nešto posebno daleko, ali naše autobusne linije to znaju napraviti pravom spravom za mučenje obilazeći okolo i naokolo, po svakom selu i zaseoku, uglavnom spajajući dvije linije u jednu rutu.
U busu je naravno sve krcato i klimatizacija ne radi. Nisam nešto problematična za vrijeme vožnje, ali lagano mi se grčio želudac od nedostatka kisika.
A onda je nekom od priključnih članova koji idu iz jednog sela u drugo - srednjoškolac - palo na pamet da bi mogao prdnuti...
bože, kao da je pojeo sva ona jaja prije Uskrsa. Nije mi jasno kako ljudi nemaju osnovnu kulturu, ali o tome sam već pisala. Stiže i stanica, mali izađe van, a mi se svi grupno naginjemo prema vratima da uhvatimo zraka.
Nakon autobusa slijedio je auto i još vožnje. Uglavnom ono što bi trajalo nekih 1.15 minuta, potrajalo je više od 3 sata.
Putem sam slušala Willie Nelsona, On The Road Again je upotpunio doživljaj i onda sam vidjela nešto što mi je zasuzilo oči.
Jedan deda koji se ukrcao na početnoj stanici je na jednom od kolodvora izašao i počeo se spremati. Sav lijepo i pristojno obučen u košulju, u odijelo, smeđe i sa smeđim šeširom i onom kožnom torbom što stari ljudi zovu taška koja je isto bila smeđa, kožna i stara, ali dobro očuvana jer stari ljudi paze na svoje stvari i imaju drugačije predodžbe o tome.
Nema veze što je vani bilo jako vruće, košulja je dugih rukava, on obrijan, uredan i onako gospodin na starinski način. I tako je stajao vani i puževom brzinom pretraživao džepove, okretao, prevrtao, slagao sako i namještao na ruku, uzeo svoju torbu i gegajućim korakom krenuo dalje. Ipak je star, blizu 80, a možda i koja više. I na kraju zamakao iza ugla.
I mislim se kako njemu nije svijet globalno selo i da je podvig otići tako star i usporen u veći grad iz njegovog malog mjesta i snaći se u gradu gdje se skoro svaki dan nešto mijenja i gdje građani ostanu zatečeni promjenama. Svijet nije isto mjesto u kojem je on živio u naponu snage i da se pretvara u neko užurbano čudovište u kojem svi jure namrštenih lica.
Niti je taj čovjek manje pametan iako se vjerojatno ne razumije u puno stvari koje su nama pod normalno, ali njegova znanja više nisu dovoljna. Gledam ga i mislim kako njega nije vrijeme pregazilo, ali tijelo je ostarjelo i svijet se promijenio. Vidi se da je duh živ, ali noge su slabe i drhtave. On bi htio i želio obavljati stvari samostalno, samo što sve to traje puno duže nego prije.
Duh ne stari, ali ga tijelo više ne može pratiti.
I bilo mi je žao jer me podsjetio na mog pokojnog djeda koji je umjesto šešira nosio francusku kapicu i imao odijelo i tašku i nikuda nije išao neobrijan.
I bilo mi je žao jer ljudi kad ostare ostaju sami, gurnuti u zapećak, nevidljivi, i samo zato što izgledaju staro ne znači da ne shvaćaju što se događa i da su dobačeni i suvišni...nepotrebni, ne znači da ne osjećaju bol i poniženje.
I bilo mi je žao jer me podsjetio na sve to, na stvarnost.
Ali putovanje je ipak bilo dobro jer sam se ponovno prisjetila života i na to da se mogu povezati s drugom osobom na cesti i da u meni živi empatija.
To je poklon koji sam dobila za blagdane.