Postoje posebni prijatelji i posebni ljubavnici.

Posebni prijatelji su oni s kojima smo dobri godinama, ali se ne viđamo često ili obično jako rijetko, a komuniciramo malo češće od toga, ali definitivno ni mjesečno...ipak prijateljstvo čvrsto stoji i svaki puta kada se sretnemo kao da nije prošao niti jedan dan, razgovor glatko teče bez prisile, nema neugodnih šutnji i izmišljanj tema za razgovor. To što se nećemo opet sresti mjesecima ne udaljuje nas jedne od drugih. Sve teme su otvorene, nema lažnog stida ni tabua, a nema ni jala jer ne komuniciramo često i jer se ne sjetimo javiti. I traje godinama i ne vidim zašto bi prestalo trajati.
A opet s nekim drugim prijateljima iako se vidimo češće razgovor zapinje i postaje težak, treba razmisliti da li je nešto pametno reći ili je bolje prešutiti. Ne znam da li su oni prvi praviji prijatelji od ovih drugih, ali s njima se ugodnije osjećam, opuštenija sam i ispunjenija nakon susreta.
Možda te trenutke više cijenim jer su rjeđi...ipak mislim da to nije razlog. S nekim prijateljima sam ja više ja, otvorenija i sretnija i definitivno oslobođena nekog okvira.
A postoje i oni treći s kojima komuniciramo stalno i koji nose cijelo naše breme i dijele svakodnevne nebuloze u dobru i zlu!

Posebni ljubavnici imaju tu istu sposobnost zaustavljanja vremena. Mogu proći i godine između susreta, ali tijela pamte i reagiraju prirodno, opušteno i spontano. I iako je prošlo toliko vremena, osobe se promijenile, možda čak i oblik nečijeg tijela sve je ugodno i poznato i nije čak ni vezano uz emocije ili mišljenje o toj osobi. Bilo je dobro od početka i nakon 3 mjeseca i nakon 2 godine i nakon 6 godina. Ti susreti su kao otoci u vremenu, ništa se nije promijenilo. Da se razumijemo, tu nema ljubavi, samo ugodan osjećaj poznatog, kao kad dođete u svoju sobu gdje ste odrasli. Uhvati vas lagana nostalgija, ali ne želite se tu vratiti za stalno, samo ponekada doći u posjet. Sa novim partnerom tu je uvijek pitanje da ili ne ili kad i kako će biti. Ovdje nema nikakvih dvojbi ni srama ni žaljenja, a i ni pitanja da li ćete se čuti sutra... naravno da ne jer čemu kvariri nešto lijepo komunikacijom koja ne vodi nikuda i samo kvari ono što imamo.
I kao što je moj prijatelj rekao: s nekima kliknemo svaki puta, a s nekima nikada.