U što starimo?
15.04.2009., srijeda
Izgubljeni sin
|
Kažu kako život piše najljepše i najtužnije priče, možda najneobičnije, najsmješnije, najtragičnije... Fiktivne priče, filmovi, ništa se od toga ne može uspoređivati sa životnim pričama koje mogu biti jedne nalik na druge, ali su ipak jedinstvene i diraju kao što niti jedna druga fiktivna ne može. Što drugo reći nego čudna je sudbina, čudan je život… Nekidan sam čula priču o obitelji koja se 90-ih našla u jednoj nezgodnoj situaciji. Naime, radilo se o hrvatsko-srpskoj obitelji koja je živjela u malenom slavonskom selu, otac Hrvat, majka Srpkinja i dijete kršteno s hrvatskim imenom i prezimenom. Rat je okrutan sam po sebi, ali posebno nezgodan miješanim obiteljima jer one su te koje u ratu trpe više nego druge. Nije lako izabrati pravu stranu ako ta strana uopće postoji, a pojedinci se ne znaju nositi sa stvarima koje su im drugi nametnuli i jednostavno ne znaju naći pravi izlaz iz svega. Tako je tih ratnih godina majka uzela svog jednogodišnjeg sina i pobjegla s njim u Srbiju, bez ikakve obavijesti ocu kamo ide, trebalo je spasiti živu glavu. Rat je bio takav kakav je bio, obitelj se razišla bez pozdrava, godine su prolazile, a svaki kontakt je bio izgubljen, barem što se tiče očeve strane… Otac je i dalje nastavio živjeti u Slavoniji, dok je majka odgajala svoga sina u Srbiji i nije se javljala mužu. Oboje su nastavili živjeti kao da su samci, našli su druge partnere, dobili djecu… A onda je njihov sin nakon što je napunio 18 godina odlučio pronaći svog oca, može se slobodno reći da ga je krv vukla. Želio je vidjeti otkud je, tko mu je otac. Nije mu bilo teško pronaći oca s obzirom da je čitavo vrijeme bio tamo gdje su ga ostavili, ali bilo je teško doći do njega. Dečko je bio bez prihoda, bez pomoći majke, posudio je novce od prijatelja i ugovorio sastanak sa svojim ocem na željezničkom kolodvoru u Slavoniji. Bio je to susret nakon 18 godina, dirljiv za sve koji su tog dana čekali na kolodvoru i svjedočili susretu davno izgubljenog sina i oca, bilo je suza, smijeha... Mali je došao u Slavoniju, upoznao svoga oca, polusestru, maćehu, svidjelo mu se. Čak je pokušao izbaciti svoju ekavicu, bilo mu je neugodno što priča drugačije, ali koga je to uopće briga. Nije mu bilo lako ni u Srbiji, za neke je bio Ustaša, upadao u kojekakve svađe radi svoga imena i prezimena. Ali sve je to bilo pa prošlo. Polusestra je plakala kad je morao natrag u Srbiju, no vratit će se bratko opet. Možda će ostati u Slavoniji zauvijek. U kratkom vremenu našao je jednu malu Slavonku. Možda će krenuti u Zagreb na fakultet. Možda će mu davno izgubljena tetka iznajmiti stan u Zagrebu, vratio se davno izgubljeni nećak, plemenit, radišan, jedinac i u oca i u majke, tri polusestre… Eh što ti je život, nikad ne znaš što nosi, možda je u tome njegova čar, toliko toga ti uzme lijepoga, a onda ti vrati… O ovoj priči su se zanimali neki mediji, navodno je i Zuber tražio da sve to snimi, dokumentira, no obitelj nije željela medije, pa neka sve ostane u malom selu, kako Škoro pjeva: "Pitomom slavonskom."  |
03.04.2009., petak
Biti svjedok
|
Biti svjedok nekome na sudu, da ili ne? Naravno ovisi o čemu se radi… Prije nekoliko mjeseci, neki "klinjo" je pokušao obiti ili je obio trgovinu i kafić koji se nalaze ispred moje zgrade. No, igrom slučaju tu večer se moj brat vratio kasno iz grada i čim je parkirao auto ispred zgrade ugledao je nekog dečka kako se mota oko trgovine i kafića. Ušao je u stan i nastavio gledati s balkona klinju kako provaljuje. Nazvao je svog prijatelja policajca, no kad je ovaj došao provalnika nije bilo. I onako, gotovo pa filmski, brat je sjeo u policijski auto i negdje su sreli provalnika i brat ga je identificirao i tako je mali uhićen. Možda je brat bio naivan pa vjerovao svom prijatelju policajcu jer je maloga prijavio i to je to, nije znao da će ga zvati sa suda ali što je tu je... Ne znam koju je štetu napravio u kafiću ni što je dalje bilo, ali ajmo reći da moji roditelji nisu bili oduševljeni bratovim činom. Svi uokolo su pričali kako je netko provalio tu večer u kafić, a moji su šutjeli o svemu bojeći se reći bilo što. Roditelji su gotovo pa "ukorili" brata jer zašto bi se on kome zamjerio, zašto nije samo nazvao policiju, a ne išao s njima okolo tražiti provalnika itd. Naravno, boje se da se ne zamjeri krivim ljudima radi neke, ajmo reći, sitnice. No, je li sitnica kad netko provaljuje tuđu imovina pa takvog, navodno "malog lopova" pustiti tek tako? Jednom će provaliti susjedu, a drugi put ako ga ne prijaviš može doći i k tebi... Navodno se radi o nekom mlađem dečku, no tako od maloga lopova nastane veliki lopov. Pa šta bismo trebali pustiti svaku ribicu da okolo radi što zaželi?. S obzirom što se sve danas događa zaista se nije šaliti ni sa čime, ali ne možemo pustiti svakog lopova da radi što želi. Ne učimo li da uvijek sve treba prijaviti policiji, makar se ježili svaki put kad prođemo kraj nekog policajca…  I tako su prošli mjeseci, više nitko nije spominjao lopova koji je zapravo jedan u nizu koji su pokušali obiti lokalne kafiće i trgovine, kad jutros bratu stiže preporučena plava kuverta sa suda. Frka je bila još jučer kad brat nije znao o čemu se radi pa je posumnjao na neki prometni prekršaj, a toga se valjda svi bojimo. Nitko ne voli kad mu doma dođe neki prekršajni nalog o prekoračenju brzine ili tome slično, jer nekad ih i ne vidimo kad nas uslikaju, nažalost;) Radi se zapravo o pozivu sa suda na ročište u kojem je brat svjedok protiv ovog okrivljenika iz gore navedenog… E sad, ni njemu nije svejedno što mora na sud, ali mora, sud kaže dobit će kazne 20 000kn ako se neopravdano ne pojavi. Vjerujem da je sad i njemu nezgodno svjedočiti protiv nekoga tko će i tako dobiti možda neku najmanju kaznu ako će je uopće dobiti i sutra će ga sresti na ulici ali što se mora, mora se. Najgore su te priče o nekakvim osvetama svjedocima jer zaista svašta se događa pa opreza nikad dosta. Pitam se, trebamo li se bojati svakakve budale, da će sutra doći i napraviti još neku glupost ili je dobro posvjedočiti protiv nekoga tko će se sutra svojega ponašanja zastidjeti pa možda postati bolji građanin ove zemlje, svijeta... Eh, to bi bio pravi put, to je ono u nešto što bih ja vjerovala da se ne događa sve što se događa… Danas za nekoga ne postoje zakoni, ne postoji moral, ali zašto ne pokušati se boriti protiv takvih, zašto ne otići na sud i reći:- Da, on je provalnik. Možda ga trebamo staviti na stup srama, na oglasnu ploču pa mu više neće pasti na pamet da provaljuje, a kamo li da netko prijeti nekome svjedoku ili traži neku osvetu. E pa iskreno se nadam da se ovdje radi o slučaju gdje će se dečko dovesti malo u red i da taj isti mali neće opet pokušati provaliti. A što bi bilo da ga ovaj put ne vidi moj brat već tata koji će mu reći:-Halo mali, što radiš, bježi kući da te više tu ne vidim. Jer on bi možda to napravio ne znajući ima li mali pištolj, a brat je napravio po svome. Pa neka policija radi svoj posao, moj tata je možda ipak pogledao previše westerna gdje se John Wayne obračunava sam na svoj način. Šalu na stranu, situacija može biti jednostavna, a i ne mora. Ali ipak sam dojma da ne možemo samo šutjeti i praviti se slijepima. Neka sud radi svoj posao, a neka svjedok obavi svoju dužnost i neka okrivljenik snosi posljedice. Zvuči opet tako jednostavno, nadam se da je… p.s. pa zar sam ja to na almost cool listi? Upravo sad vidjela, kako ja mogu biti almost? Hehe, ajde nekon 4 godine bloganja možda počasno i jesam;) |
