Marketing
Izgubljeni sin
Kažu kako život piše najljepše i najtužnije priče, možda najneobičnije, najsmješnije, najtragičnije...
Fiktivne priče, filmovi, ništa se od toga ne može uspoređivati sa životnim pričama koje mogu biti jedne nalik na druge, ali su ipak jedinstvene i diraju kao što niti jedna druga fiktivna ne može. Što drugo reći nego čudna je sudbina, čudan je život…
Nekidan sam čula priču o obitelji koja se 90-ih našla u jednoj nezgodnoj situaciji. Naime, radilo se o hrvatsko-srpskoj obitelji koja je živjela u malenom slavonskom selu, otac Hrvat, majka Srpkinja i dijete kršteno s hrvatskim imenom i prezimenom.
Rat je okrutan sam po sebi, ali posebno nezgodan miješanim obiteljima jer one su te koje u ratu trpe više nego druge. Nije lako izabrati pravu stranu ako ta strana uopće postoji, a pojedinci se ne znaju nositi sa stvarima koje su im drugi nametnuli i jednostavno ne znaju naći pravi izlaz iz svega.
Tako je tih ratnih godina majka uzela svog jednogodišnjeg sina i pobjegla s njim u Srbiju, bez ikakve obavijesti ocu kamo ide, trebalo je spasiti živu glavu. Rat je bio takav kakav je bio, obitelj se razišla bez pozdrava, godine su prolazile, a svaki kontakt je bio izgubljen, barem što se tiče očeve strane…
Otac je i dalje nastavio živjeti u Slavoniji, dok je majka odgajala svoga sina u Srbiji i nije se javljala mužu. Oboje su nastavili živjeti kao da su samci, našli su druge partnere, dobili djecu…
A onda je njihov sin nakon što je napunio 18 godina odlučio pronaći svog oca, može se slobodno reći da ga je krv vukla. Želio je vidjeti otkud je, tko mu je otac. Nije mu bilo teško pronaći oca s obzirom da je čitavo vrijeme bio tamo gdje su ga ostavili, ali bilo je teško doći do njega. Dečko je bio bez prihoda, bez pomoći majke, posudio je novce od prijatelja i ugovorio sastanak sa svojim ocem na željezničkom kolodvoru u Slavoniji. Bio je to susret nakon 18 godina, dirljiv za sve koji su tog dana čekali na kolodvoru i svjedočili susretu davno izgubljenog sina i oca, bilo je suza, smijeha... Mali je došao u Slavoniju, upoznao svoga oca, polusestru, maćehu, svidjelo mu se. Čak je pokušao izbaciti svoju ekavicu, bilo mu je neugodno što priča drugačije, ali koga je to uopće briga. Nije mu bilo lako ni u Srbiji, za neke je bio Ustaša, upadao u kojekakve svađe radi svoga imena i prezimena. Ali sve je to bilo pa prošlo. Polusestra je plakala kad je morao natrag u Srbiju, no vratit će se bratko opet. Možda će ostati u Slavoniji zauvijek. U kratkom vremenu našao je jednu malu Slavonku. Možda će krenuti u Zagreb na fakultet. Možda će mu davno izgubljena tetka iznajmiti stan u Zagrebu, vratio se davno izgubljeni nećak, plemenit, radišan, jedinac i u oca i u majke, tri polusestre…
Eh što ti je život, nikad ne znaš što nosi, možda je u tome njegova čar, toliko toga ti uzme lijepoga, a onda ti vrati…
O ovoj priči su se zanimali neki mediji, navodno je i Zuber tražio da sve to snimi, dokumentira, no obitelj nije željela medije, pa neka sve ostane u malom selu, kako Škoro pjeva: "Pitomom slavonskom."
Post je objavljen 15.04.2009. u 00:40 sati.