U što starimo?
31.05.2006., srijeda
Sjećanje, stvarnost itd...
|
Htjela sam započeti igricu, a onda na spavanje, no baš sad sam se sjetila nje. Nije ništa novo da mi je pala na pamet, ali kako sam ju nedavno srela jednostavno mi je ostala njena slika u glavi. Promijenila se, i to dosta, bar mi se tako čini. Razišli su se naši putovi a samim time i moj neki pogled na sve to. Upoznale smo se u sedmom razredu osnovne, generacija, starija sam od nje 7 mjeseci. Družile smo se tokom osnovne, početak srednje, prvi izlasci, možda čak zvuči idilično, ali bilo je tu i neugodnih situacija, koje ipak ostanu u sjeni onih lijepih trenutaka. Uglavnom, prošla sam štošta s njom, možda čak nije ni zaslužila da uvijek budem tu, i to ne samo ja, ali što se može… Prvi srednje smo se i dalje družile, no mislim da se početkom drugog veza počela gubiti. Jednostavno smo imale drukčije interese, druge ljude oko sebe, sve se svodilo na usputne pozdrave. A onda u trećem srednje odjednom pozivnica za vjenčanje. Vijest sam čula od alkemicharke i to na maturalcu, vau vau, bez teksta... Mogla sam to i očekivati ali ipak?, tako brzo, naglo, iznenada, još i trudnoća... Poslije maturalca odlazak k njoj, upoznavanje s njenim dragim, spoznaja da od svih njenih «frendica» na vjenčanje dolazimo samo alkemicharka i ja, a još moramo kititi i svatove (o tome bih mogla pisati novi post ali bolje ne). Sve u čast starih dobrih vremena. I tako, nekoliko dana je trajala "obnova"prijateljstva, posjet njenom domu, naši bezbrižni razgovori i onda opet zatišje. Rodila je sina, izašle smo jednom na kavu, koji put sam ju srela, a za Božić saznam da čeka i drugo dijete. I baš neki dan ju sretnem kako se šeće s mužem i sinom, onako prolazimo jedna kraj druge s nekim blagim osmjehom… I dok sam s milejn guštala u nekom bircu eto ti nje sa sinom k nama. Gledam ju, nemam pojma jel opet rodila, a što ću nego počnem s nekim pitanjima, saznam da je dobila i curicu. Naravno da sam se zamislila, kako taj dan tako i danas. Čudno mi je sve to, ali opet razumljivo, pa onda opet čudno i tako u beskonačnost. Povučem neku crtu, sjetim se našeg razgovora (dok sam ja pričala o školskim brigama ona je o carskom rezu) i opet nemam zaključka. Pa zar je to ona? Ona i ja, ona i njih troje, ja i ja, ja ću se sad bacit na igrice, a ona?, možda hvata san prije nego što ju djeca ne probude… Jednom sam joj rekla nešto što i danas mislim, bez obzira u kakvom god odnosu bile, iako sumnjam da se toga sjeća, možda ju jednom budem i pitala, tko zna… Kao što sam rekla- nemam nekog zaključka, danas sam popila previše kave, malo i odspavala što nije ni čudno s obzirom na predavanje i kišu i to je to. Imam još snage za igricu, a njoj želim laku noć, miran san…  |
28.05.2006., nedjelja
|
Ajmo sad svi. Započela je akcija objavljivanja fotografija radnog kutka a kako mi se sviđa ideja normalno da moram staviti i svoje fotke. Mislim, ipak je ovo kutak u mojoj sobi koji najviše volim, pa čak više i od kreveta tak da sam ovakvu «akciju» jedva dočekala, a za vraga se nisam prva sjetila… Pogledala sam stranicu gdje su ostale fotke drugih blogera, ma prekrašno. A prava je sreća što ne fotkam ostatak sobe, eeee to je već đumbus (preuzeto iz maminog rječnika)…    |
26.05.2006., petak
"Pamet u glavu"
|
Dragi moji, Već 8 meseca je prošlo kako sam na fakultetu a još vam nisam pisala. Stidim se zbog toga, ali vam obećavam da ću sada sve nadoknaditi! Ali pre nego što nastavim sa pisanjem ovog pisma, molim vas da sijednete. Nikako nemojte dalje citati ovo pismo ako stojite. Sjednite. Vec su mi se skoro potpuno zacijelile opekotine i vec sam se skoro potpuno oporavila od šoka što sam morala skakati sa cetvrtog kata . Provela sam samo dva tjedna u bolnici, vid mi se vec skoro u potpunosti vratio a i povracam jedva jednomtjedno. Pošto sam požar izazvala sama, moracemo Fakultetu platiti 350.000 kn odštete, ali to nije ništa, jer je glavno da sam ostala živa. Imala sam srecu, jer je cojvek, koji stanuje preko puta primjetio šta se dešava i pozvao vatrogasce i hitnu pomoc. I posjetio me je u bolnici, a pošto nisam imala gdje da odem (moja soba je u potpunosti izgorjela), bio je tako ljubazan i ponudio mi da predem kod njega. Ima jednosoban stan, ali nam je zato sjajno. Inace, on je dvaput stariji od mene, ali ludo smo se zaljubili jedno u drugo i planiramo se vjencati . Nismo se još dogovorili kada, ali hjteli bismo da se vjencanje održi prije nego što se na meni primjete znaci trudnoce. Uistinu, dragi moji, bicu majka! Znam, da jedva cekate trenutak kada cete postati baba i deda i potpuno sam uzbudena da cete bebice (jer cekamo trojke) primiti sa onoliko ljubavi sa koliko ste mene okruživali kada sam bila mala. Jedina stvar koja trenutno odlaže našu svadbu, je ta što je moj vjerenik pokupio negde neku odvratnu infekciju. Zbog toga smo oboje opet u bolnici, jer sam i ja to dobila, ali sada nam je mnogo bolje zahvaljujuci antibioticima, koje dobijamo intravenozno. Doktori ovu bolest nazivaju sifilis ili tako nekako. Znam, da cete mog supruga docekati širom raširenih ruku, i uskoro ce on postati dio naše porodice. To je veoma drag covek, i uprkos tome što nema završenu ni osnovnu školu veoma je ambiciozan. Naravno, on je druge vjeroispovijesti, ali znam da ste vrlo tolerantni, pa vam nece smetati ni to što je tamnije puti. Sigurna sam da cete ga voljeti barem onoliko koliko ga ja volim! Pošto je približno vaših godina, slagat cete se vrlo dobro, narocito kada se preselimo kod vas (jer je naš stan suviše mali za toliko ljudi). Cini mi se da su i njegovi roditelji cestiti ljudi, njegov otac je poznati prizvodac narkotika iz Afrike, odakle je porijeklom i moj buduci... Sada, kada sam vam sve opširno opisala, mislim da je vreme da vam priznam da mi nije izgorjeo stan, tako da mi nije ništa, nisam ni bila u bolnici, nemam ni crnca-verenika, ni sifilis niti sam trudna. Istina je da sam pala iz matematicke analize, knjigovodstva i makroekonomije, a iz informatike sam se provukla, pa sam htjela da vam pokažem da na ovom svijetu postoje i gore stvari od ovih! Ljubim vas... Vaša kcer p.s. kopirano s urnebesno nepoznate stranice |
24.05.2006., srijeda
 |
13.05.2006., subota
Na put s roditeljima- nije baš najbolja ideja, ali nekad se i to mora. Zbrka oko spremanja, galama, put u poznato, skup familije nakon duuugo vremena, sve će to ok proći… Iskreno se nadam p.s. Diskete su ti ispod mog praga…dobro pazi kako ćeš ih upotrijebiti! |
05.05.2006., petak
Godišnjica i "muda na panj"
Na današnji dan prošle godine vrijeme sam provodila po običaju kod susjeda. Sjedili smo i dosađivali se, brbljali o stvarima o kojima vjerojatno i danas brbljamo … Ništa posebno, otišla sam doma i otvorila ovaj blog koji me danas podsjeća na taj prošlogodišnji dan, s tim da sam ipak prvi post izbrisala. Prošla je godina i nevjerojatno kako je sve ostalo po starom. Prijan Lovro kojeg sam spomenula u prvom postu je još uvijek tu, proširio je svoju obitelj, promijenio nekoliko imena do sada, no kod mene je blog ostao kao prijanlovro. Dakle, u vrijeme nastajanja bloga "naša" mačka se zvala Prijan Lovro i tak je nastalo ime bloga. Kod naziva sam postavila jedno uobičajeno pitanje koje je upućeno samo meni od strane moje mame. Dakle, skoro svakodnevno slušam:"U što stariš?" (čitajte to kao da slušate svoju mamu, tim tonom, tom jačinom) pa sam se eto zapitala u što starim? Nisam još dobila odgovor, nisam ga dala niti mami, no još uvijek će ona mene ispitivat:"U što stariš?"  Na neka pitanja je jednostavno teško odgovoriti i dokučiti odgovor. A slika u lijevom kutku bloga ocrtava moju osobnost-tvdoglava i lijena. Što se tiče Prijana Lovre ili ti ga Dunstona, Penzelića, Penisa itd. o njemu (zapravo je on ona ali mi je već prešlo u naviku da ga zovemo mudanom) bih mogla reći štošta.  Kad sam mu potrebna dovuče se pred vrata i čeka… On je takva ulizica da nisam ni primijetila kako se dovukao u našu zgradu. Svakodnevno se ulizivao dok ga susjedi nisu prisvojili i počeli puštati u stan, hraniti ga onako kako se ni Unicef ne bi posramio pri pomoći gladnoj djeci. Ušuljao se u njihov stan malo po malo, bolna je činjenica što tamo provodi više vremena od mene (s tim da njega i puno više vole). No najgore je od svega što zna da i ja znam popustiti. Pa kad nema susjeda došulja se pred moja vrata i mijauče. Zna taj za svoju trticu, a što mogu kad mi dođe tak ulizivački. Uzmem salame, ili pak slanine (neki bi rekli da ne jede slaninu, ne jede kad su ga razmazili no kad je gladan uzme on od mene i slanine).  Za razliku od susjeda, ja ga hranim u konobi Ali zbilja mrzim kako se taj ulizuje, dođe onak pred vrata, kruži oko mene i samo gleda kako bi ušao u stan  , nekad je ulazio i bez pitanja, no jednako brzo bi i izašao. Cijelu zimu je proveo grijući se kod susjeda, zavirujući u njihov frižider (baš je nepristojan), a kad bih ja glumila da ću ga malo «izlemati» Cruelio bi mi vratio dvostruko, zato ga ne diram.  Njegova uobičajena poza Oko zgrade se mota i jedan ogroman mačak (neki kažu silovatelj) koji je uzrok što Prijan svako malo donosi mačiće na ovaj svijet. Tužan je bio prizor kad smo našli dva mačića mrtva, nismo otkrili kako se to dogodilo, no jedan je preživio i navodno je sretan kod bake u Janjačkoj Kosi.  Michi pozdrav Ove trbušine više nema, samo dokad? Odnedavno imamo opet nove stanare, nisam ih još vidjela no navodno su cakani i bolesni zbog propuha na ratom oštećenom tavanu. Ne znam kakva je njihova budućnost, no da se to ne bi ponavljalo CRUELIO je odlučio napraviti humanitarnu akciju:"muda na panj". Situacija je takva da bi Prijana trebalo kastrirati (sterilizirati). Možda to loše zvuči, ali kamo s tim mačićima???, udomitelji javite se. U Janjačkoj više nema mjesta, a ostali susjedi nisu baš za to da se mačke motaju po zgradi-što je uostalom razumljivo.  Katkad zaglibi na tavanu. Nisam bila ni svjesna što se sve gore nalazi, a vidjela sam tek djelić dok smo spašavali Prijana. Zasad su mačići na «sigurnom», no vjerujem da se Prijan neće zaustaviti, a niti njegov silovatelj. Stoga bi mu trebalo omogućiti kastriranje, Prijatelji životinja bi rekli u prošlogodišnjoj akciji:"kastrirati, a ne ubijati". Akcija "muda na panj" je u tijeku, ako tko želi pomoći neka se slobodno javi CRUELIU na njegov blog (bez obzira na sadržaj njegova bloga garantiram da će lovu uplatiti za ovu svrhu). Tužno je što se za ovako plemenitu akciju nema novaca, cijena je oko 400kn. Preko udruge "Noina arka" kastriranje (steriliziranje) je besplatno, no u našem gradu je situacija sigurno drugačija. Ako je tko voljan -neka pomogne,kladionica zasad nije upalila…  A kad mu nisam potrebna, okreće mi leđa… Bez obzira na sve, tko shvatio ovo ozbiljno, neozbiljno, činjenica je da se bez Prijana ne može, a za ovo drugo će se već naći nekakvo rješenje...  |
01.05.2006., ponedjeljak
U trenu se sve promijenilo...
14 je sati, pravo vrijeme za ručak, pogotovo kad preskočiš doručak. Prije 5 minuta uzela sam zalogajčić, stavim ga u usta i netko kuca na vrata  . Ima li išta gore nego kad vam netko pokuca na vrata a vi biste jeli. Joj meni, ovakve stvari me totalno izbace iz takta. Mislim ne bi meni to smetalo da nije došla osoba u čijoj nazočnosti jednostavno ne mogu jesti. Jedan kuc kuc i već je unutra, ja zalijevam obrok vodom i odlazim u sobu, mama ostaje s «gošćom». Strašno sam «ljubazna» u ovakvim situacijama. Da živim sama vjerojatno bih stavila na vrata znak: «jedem, niste dobrodošli»… Uh, di me nađe?, i sad tako bijesna dok pišem ovo ulazi mama u sobu i donosi vruće kiflice tobože da se ohlade kod mene. To mama, napokon prava stvar, nisam više ljuta, samo da ovo kliknem i bacam se na posao…Yes  prije 10 min  poslije 10 minuta bolje da ne vidite... |
