*uhvati ritam*

Ma ja sam zapravo jaka. I ne može mi nitko ništa. To sam tek danas shvatila.
Zapravo, znala sam i prije da se iz svega mogu i znam izvući ako za to imam dovoljno volje.
Ali danas sam shvatila da me samo velike stvari mogu slomiti. E one stvarno mogu! A koga ne mogu?!
Ako pogledam iza sebe vidim puno toga...i dobrog i lošeg.
Vidim suze i smijeh, vidim drage i one manje drage ljude, posrtanja i padove, upornost ali i odustajanje.
Ako pogledam malo bolje vidim da sam ustala svaki put kad sam pala,
vidim da je svaku suzu s vremenom zamijenio osmijeh.
Prije ili kasnije. Većinom kasnije. Ali to i nije važno.
I neću sada lagati da nema dana kad cmoljim ko ranjeno štene, kad sam napuštena, povrijeđena, tužna. Svi ih imamo.
Ali priberem se, ne sama, pomognu mi ljudi koje volim, cijenim, oni koje ne dam nikome.
I onda krenem dalje! Jača nego prije.
Znam se povremeno ponašati ko najgora plačipizda....zanovijetati, plakati, vikati...bez ili s razlogom.
Ali znam i to priznati, ispričati se i vratiti tuđe povjerenje ako sam ga slučajno izgubila. Ponosna sam na to.
Znam da nisam ništa bolja ali ni gora od ostataka ljudi s kojima dijelim ovaj život. I to smatram velikom kvalitetom.
Svi smo tu s jednim ciljem, jednom svrhom, samo jednim razlogom...da živimo i pustimo druge da rade isto.
Mislim da sam to naučila i sve što tražim od onih do kojih mi je stalo je da nauče i oni. To je sve. Ništa drugo mi ne treba.
Šaka ljubavi, malo prijateljstva, tu i tamo malo iskrenog smijeha i možeš reći da imaš sve. Prezirem svakoga tko traži više.
Dobro dođe i malo samosvijesti, pokoji trenutak vjernosti samome sebi. Jer, ako sebe ne cijeniš, zašto to isto poštovanje tražiti od drugih?! Volem kad se osjećam snažnom, jakom, dostojnom. Baš kao sada.
Volem pa volem i šta mogu! Volite i vi!;)
Draže mi je znati da me može usrećiti smijeh samo jednog dijeteta nego išta na ovome svijetu. I neka je tako.
S nikim se mijenjala ne bi. Takva sam kakva sam. Neki me vole, neki ne. Tako nam je svima, tko tvrdi suprotno...laže!
Ne postoji osoba koju svi vole, kao ni ona koju ne voli nitko.
Ako se netko tako osjeća, neka mi javi. Ja ću ga voljeti. Može?
I šta mi može jedan neuspjeh kad mogu pokušati tisuću puta nakon njega?
Čemu mrziti kišu kad znaš da će opet sjati sunce? Jednom mora.
Zašto se nervirati zbog računa od struje, vode, telefona kad će cifra ostati ista i ako ga primimo s osmijehom...pa makar ironičnim? Možda ti netko uzvrati taj osmijeh. Nikad ne znaš!;)
Šta mi može nekoliko suza kad, ako želim, mogu isplakati potok? I opet mi neće pomoći. Nikome neće.
Predug je ovo post, a samo sam željela reći da se voljom i snagom mogu pomicati planine. A volja je u nama i nije je teško pronaći ako dovoljno želiš uspjeti. A svi želimo. Znam da jesmo.
Kad sve zbrojim i oduzmem, vidim da nikada nikome nisam dopustila da uništi ono što pokušavam izgraditi ma koliko se uništenim činilo. Nikada i neću. Iznenađena sam koliko toga se krije u meni, a ne pokazujem to tako često.
Možda je ova želja za životom, nakon dugog traženja i napornog lutanja, napokon isplivala.
I sada je spremna da me prati, da ostane?! Nadam se, bilo je i vrijeme. Kažu da je u nadi spas.
Slažem se, ali bi ipak još nešto dodala; u osmijehu je još puno, puno više!;)
Osmijeh. Svima. Od uha do uha. Eto vam sad!

Danas, po stoti put uzimam mobitel u ruke i prelazim prstima po zaslonu.
Zašto je nekim ljudima tako teško nazvati ili poslati samo jednu običnu, kratku poruku i tako pokazati da im je još uvijek stalo, da nisu zaboravili i da su još tu? Svi ljudi koje poznajem imaju neku svoju priču...neke od njih sam upoznala sasvim slučajno, a za druge sam se borila. Neki su mi samo poznanici, a za ove druge bi učinila sve.
Nekih se sjetim samo ponekad, a neki su moja prva misao kad ujutro otvorim oči. Svejedno, svi su mi na neki svoj način važni i sve ih želim imati pored sebe, nikoga ne želim pustiti iz svog života bez riječi i jednostavno zaboraviti da smo se nekada davno poznavali ili možda bili nešto više.
Nedostaju mi ljudi s kojima sam nekada bila tako bliska, a sada me se tako rijetko sjete.
Nedostaju mi oni koje poznajem godinama, s kojima sam prošla sve i svašta, a ipak mogu bez mene.
Zapravo ne oni nego on.
Primjetila sam da čovjeku puno toga može nedostajati. Pa čak i uspomena. Znam da zvuči pomalo čudno ali dogodi se da neku uspomenu čuvaš dovoljno dugo, a onda odjednom samo ostaneš bez nje.
Prije toga je želiš zaboraviti ali ti ne ide, sve dok jednog dana ne shvatiš da ti je napokon uspjelo, da postaješ svoj i slobodan, da popuštaju oni okovi kojima si bio vezan toliko vremena. I u jednom trenutku shvatiš da ne osjećaš onu radost koju si očekivao, samo neku neobičnu prazninu...kao da tek sada nemaš ništa što te čini čovjekom.
Svjesna sam toga da je ovo možda teško razumjeti pa ću samo reći da je još teže tako živjeti...biti sretan, a nesretan. Tužan, a s omjehom na licu. Sam, a okružen mnoštvom.
Napokon mi je uspjelo pobijediti nešto s čime se već dugo borim...samu sebe.
Uspjelo mi je riješiti se prošlosti, ostaviti je tamo gdje i pripada i više se ne osvrtati za njom. A opet nešto nedostaje.
Zašto ne mogu biti sretna sada kad više ne vučem za sobom sva ona sjećanja koja su svi drugi odavno zaboravili, koja su me gušila svojom snagom i budila se onda kada sam ih najmanje trebala?
Zašto mi se sada čini da je bolje osjećati bol nego ne osjećati ništa?! Nakon toliko vremena, toliko suza, neprospavanih noći, nemira i uzaludnih nadanja, ja ne osjećam ništa. I sada vidim da to nije ono što želim. Nisam sretna zbog toga. Ne znam zašto...
Sve što sam željela, čemu sam se nadala, od trenutka kada sam prolila svoju prvu suzu zbog svega, bilo je; zaboraviti, postati ravnodušna i nastaviti dalje. Sada sam to postigla i čini mi se kao da je gore nego prije.
Možda sam navikla na onu čudnu bol i sada ne znam bez nje. Možda sam prevarila samu sebe da i meni može biti svejedno, a možda će za neko vrijeme sve biti u redu. Kažu da čovjek ne može dugo biti ravnodušan.
Ako to vrijedi za prosječnog čovjeka onda valjda znači da ću ja već sutra osjećati nešto drugo za nekoga drugoga. Sumnjam.
Iako bi to možda bilo i bolje.
Svejedno.
Koga lažem, znam da nije!;)

Prvo sam mislila o tome kako bi bilo ovo preskočiti.
Zapravo, odlučila sam ovo preskočiti jer mrzim raditi nešto što svi rade i to u isto vrijeme kad i svi ostali;)
Ali...vi ste, izgleda, mislili drugačije, a moji dragi;
Darla, južnjačka utjeha, portret ljeta i pokisli svijet odlučili su suprotno, prosljedili mi štafetu i tako sam i ja ipak malo razmislila o tih 5 stvari koje ne znate o meni. Well...let's get started;


1. Pričam u snu. Ne uvijek, samo kad me nešto jako muči, kad zaspem nervozna, uplašena ili tužna. Nisam uopće znala za to do prije godinu dana kada mi je najbolja prijateljica rekla da cijelu noć nije mogla zaspati jer sam ja do jutra mrmljala i plakala u snu. Iskreno, pomalo se plašim toga jer...kažu da te dok pričaš u snu ljudi mogu pitati što god požele i da ćeš im odgovoriti iskreno, a ujutro se toga nećeš ni sjećati. Imam blagi feeling da će me ova navika koštati ako je se ne riješim na vrijeme!;)

2. Kada gledam TV moram držati daljinski u ruci.Čudno? Znam da je. Ali ne mogu drugačije. Svejedno s kim, kako i kad gledam televiziju, moram imati daljinski u ruci. To mi ponekad pravi probleme jer izgleda kao da želim nešto kontrolirati, biti glavna time što držim taj vražji daljinski, a nije tako. Ja jednostavno....ma moram imati daljinski u ruci kad sjedim ispred tv-a i to je to!

3. Poljubila sam se s curom. I ne vidim u tome ništa tako strašno. Iako, to je bilo iz oklade i samo jednom u životu. Nije da mi se svidjelo ali nisam o tome poslje puno razmišljala. Nekim ljudima je to nezamislivo dok neke ženske osobe stalno ljubakaju jedna drugu kad nemaju nikoga drugoga pri ruci. E to mi je već užasno. A ovako...to je ispala samo još jedna sitnica koju sigurno niste znali o meni!;)

4. Na muškarcima prvo primjetim oči, osmijeh i ruke (dlanove). I to baš ovim redosljedom. Nemam pojma zašto je tako ali svaki put se uhvatim da prvo gledam u oči (koje me najprije i privuku), zatim osmijeh i na kraju, što je mnogima neobično, obavezno pogledam kakve dlanove ima. Nisam sigurna zašto mi je to tako važno ali moram vidjeti čiste i uredne ruke i nokte.

5. Neostvareni san mi je biti profesionalna plesačica. Vrući ritmovi, drski pokreti, vrtoglave potpetice, kratke haljinice i zgodni partneri....mljac!:) Kada gledam neki par kako pleše svaki put ostanem bez teksta, a i daha...


Eto, sada kad sam krenila mogla bi ja napisati još dosta toga ali dogovor je bio 5 stvari.
I tako... to su vam tih vam 5 čudnih sitnica o meni...what you ask is what you get!
Ja bi sada ovo trebala prosljediti dalje koliko sam razumjela. Ali pošto je ova štafeta na blogu već 10-ak dana i mislim da su je već svi ''odradili'' neću je prosljediti nikome. Zapravo, neka je napišu svi koji dosada nisu, a iz nekog čudnog razloga bi željeli!
Toliko. Za sada!;)

I'm not afraid
Of anything in this world
There's nothing you can throw at me
That I haven't already heard

I'm just trying to find
A decent melody
A song that I can sing
In my own company

I never thought you were a fool
But darling look at you
You gotta stand up straight
Carry your own weight
These tears are going nowhere baby

You've got to get yourself together
You've got stuck in a moment
And now you can't get out of it

Don't say that later will be better
Now you're stuck in a moment
And you can't get out of it

I will not forsake
The colors that you bring
The nights you filled with fireworks
They left you with nothing

I am still enchanted
By the light you brought to me
I listen through your ears
Through your eyes I can see

And you are such a fool
To worry like you do
I know it's tough
And you can never get enough
Of what you don't really need now
My, oh my

You've got to get yourself together
You've got stuck in a moment
And you can't get out of it

Oh love, look at you now
You've got yourself stuck in a moment
And you can't get out of it

I was unconscious, half asleep
The water is warm 'til you discover how deep

I wasn't jumping, for me it was a fall
It's a long way down to nothing at all

You've got to get yourself together
You've got stuck in a moment
And you can't get out of it

Don't say that later will be better
Now you're stuck in a moment
And you can't get out of it

And if the night runs over
And if the day won't last
And if our way should falter
Along the stony pass

And if the night runs over
And if the day won't last
And if your way should falter
Along this stony pass

It's just a moment
This time will pass

Svi znate tu pjesmu od U2. Znate? Ma znate! Pa ipak je to U2!;)
E, pa ta je pjesma sve što netko treba znati o meni, barem zasad! Yes, I get myself stuck in the moment...i pojma nemam kako to promijeniti. Iskreno, pokušala sam sve i svašta, pa i svakoga (heh...), da se izbavim ali ne ide!
Jednostavno se čini da nema načina da napokon krenem dalje i odustanem od prokletog trenutka koji je sad već daleko iza mene. Dođe mi plakati kad se sjetim koliko će mi za nekih 20 godina biti žao što nisam sada znala živjeti kako sam željela, biti uvijek samo svoja i slobodna od svega i svakoga tko ne zaslužuje da se za njega vežem.
Kad dođe to vrijeme možda me utješi barem to da sam dala sve od sebe, trudila se svim srcem. Uvijek sam bila takva.
Ali to nije uvijek dobro, zapravo...nekada je bolje zažmiriti i pustiti da sve ide samo od sebe.
Volim se voziti i promatrati kako ostavljam cestu iza sebe, možda baš zato što nemam snage duboko udahnuti i napraviti isto sa svojim životom. Ostaviti iza sebe. Napustiti one koji nisu vrijedni toga da budem uz njih, a možda to i ne žele.
Prestati vjerovati u to da mogu vratiti nekoga tko je davno krenuo dalje, tko je sada sretan uz drugu osobu.
Možda je vrijeme da priznam sebi da mi ovog puta ne preostaje ništa drugo nego priznati poraz i
pokušati dobiti neku drugu bitku. Ova je ionako gotova.


P.S. znam da me nije bilo par dana, ali nisam kriva zbog toga i svima vama obećajem da ću se popraviti i neću više griješiti...ovaj...nestajati iznenada...hm...da...
I obećajem ovima koji su mi zadali onaj ''post po naredbi'' da ću ga napisati jako, jako brzo!
Da ne bude sve tako crno možda bi morala napomenuti da sam večeras sasvim slučajno upoznala jedne oči (i ništa manje dojmljiv osmijeh) koje su unjele malo svijetlosti u ovo moje more tuge (ili prije ocean) u kojemu se utapam...blesava ja.
Neobično je kako te život ponekad ugodno iznenadi onda kada to najmanje očekuješ!;)
Samo...vlasnik tih očiju me zbunio toliko da smo zaboravili jedno drugome dati broj tako da nemam pojma hoću li ga ikada više vidjeti...nadam se da hoću...da barem....
Ovo je odjednom postao puno vedriji post nego se činilo na početku, ne čini vam se?