Pregled posta

Stuck in the moment

I'm not afraid
Of anything in this world
There's nothing you can throw at me
That I haven't already heard

I'm just trying to find
A decent melody
A song that I can sing
In my own company

I never thought you were a fool
But darling look at you
You gotta stand up straight
Carry your own weight
These tears are going nowhere baby

You've got to get yourself together
You've got stuck in a moment
And now you can't get out of it

Don't say that later will be better
Now you're stuck in a moment
And you can't get out of it

I will not forsake
The colors that you bring
The nights you filled with fireworks
They left you with nothing

I am still enchanted
By the light you brought to me
I listen through your ears
Through your eyes I can see

And you are such a fool
To worry like you do
I know it's tough
And you can never get enough
Of what you don't really need now
My, oh my

You've got to get yourself together
You've got stuck in a moment
And you can't get out of it

Oh love, look at you now
You've got yourself stuck in a moment
And you can't get out of it

I was unconscious, half asleep
The water is warm 'til you discover how deep

I wasn't jumping, for me it was a fall
It's a long way down to nothing at all

You've got to get yourself together
You've got stuck in a moment
And you can't get out of it

Don't say that later will be better
Now you're stuck in a moment
And you can't get out of it

And if the night runs over
And if the day won't last
And if our way should falter
Along the stony pass

And if the night runs over
And if the day won't last
And if your way should falter
Along this stony pass

It's just a moment
This time will pass

Svi znate tu pjesmu od U2. Znate? Ma znate! Pa ipak je to U2!;)
E, pa ta je pjesma sve što netko treba znati o meni, barem zasad! Yes, I get myself stuck in the moment...i pojma nemam kako to promijeniti. Iskreno, pokušala sam sve i svašta, pa i svakoga (heh...), da se izbavim ali ne ide!
Jednostavno se čini da nema načina da napokon krenem dalje i odustanem od prokletog trenutka koji je sad već daleko iza mene. Dođe mi plakati kad se sjetim koliko će mi za nekih 20 godina biti žao što nisam sada znala živjeti kako sam željela, biti uvijek samo svoja i slobodna od svega i svakoga tko ne zaslužuje da se za njega vežem.
Kad dođe to vrijeme možda me utješi barem to da sam dala sve od sebe, trudila se svim srcem. Uvijek sam bila takva.
Ali to nije uvijek dobro, zapravo...nekada je bolje zažmiriti i pustiti da sve ide samo od sebe.
Volim se voziti i promatrati kako ostavljam cestu iza sebe, možda baš zato što nemam snage duboko udahnuti i napraviti isto sa svojim životom. Ostaviti iza sebe. Napustiti one koji nisu vrijedni toga da budem uz njih, a možda to i ne žele.
Prestati vjerovati u to da mogu vratiti nekoga tko je davno krenuo dalje, tko je sada sretan uz drugu osobu.
Možda je vrijeme da priznam sebi da mi ovog puta ne preostaje ništa drugo nego priznati poraz i
pokušati dobiti neku drugu bitku. Ova je ionako gotova.


P.S. znam da me nije bilo par dana, ali nisam kriva zbog toga i svima vama obećajem da ću se popraviti i neću više griješiti...ovaj...nestajati iznenada...hm...da...
I obećajem ovima koji su mi zadali onaj ''post po naredbi'' da ću ga napisati jako, jako brzo!
Da ne bude sve tako crno možda bi morala napomenuti da sam večeras sasvim slučajno upoznala jedne oči (i ništa manje dojmljiv osmijeh) koje su unjele malo svijetlosti u ovo moje more tuge (ili prije ocean) u kojemu se utapam...blesava ja.
Neobično je kako te život ponekad ugodno iznenadi onda kada to najmanje očekuješ!;)
Samo...vlasnik tih očiju me zbunio toliko da smo zaboravili jedno drugome dati broj tako da nemam pojma hoću li ga ikada više vidjeti...nadam se da hoću...da barem....
Ovo je odjednom postao puno vedriji post nego se činilo na početku, ne čini vam se?

Post je objavljen 12.01.2007. u 22:45 sati.