mrzim sve što vidim na njoj.
ona zapravo ne razumije ništa.
pravi se da ne grize kožicu oko noktiju, a usta su joj puna i guta vlastitu odkinutu kožu.
pravi se da nije prosta, a sjećam se vremena kad me neprestano dirala, gotovo luđački.
niti se ne oslanjam više na nju jer ta ne kopča stvari.
ne sviđa mi se ništa na njoj i gadi mi se kad je blizu mene.
kreće se istim ritmom kao ja.
Ona živi
oko mene!
prati me, prekopira me.
pa je ružno znati da ti se gadi netko tako blizu, da mrziš sebi jednakog.
kad liježe kraj mene uvečer i sjeti se oprati zube baš mojom četkicom(uh, kako ne volim njene zube!)
kad mi zauzima mjesto u busu...
kad ispiša moje hlače iza grma.
stalno je mrzim.
kad ljubi mog dečka. kad oblači i širi moju odjeću.
kad se pravi da me nema...počinjem je ignorirati i sama.
tad ne znam gdje je i prestanem se zanimati za nju.
kad sanjam otvara mi oči i uporno ih širi, češka mi stopalo drugim stopalom.
ne volim ju kad je gledam pred sobom, kad me njene ruke češljaju i naslanjuju me na zid.
ono što priča nikad ne razumijem, a k tome još ružno zvuči.
mrzim je iz dna duše!!!
ne da mi mira
ona je moja najgora prijateljica.
iz ogledala, kasnije mi se ulizuje i govori mi kako sam ljepa.