Wish You Weren´t Here

slušsj ovo:očajavanjem kupujemo nadu, uz nadu besplatno primamo naviku i imunost, imunošću dobivamo lakoću, lakoćom podmazujemo rad, radom kupujemo uspjeh uz koji nam dolazi sreće veselje radost kako ćeš...
smijemo se iz kreveta i zato sam sretna kao čovjek.
osjećam vas i vaše ručice i rječice,male slatke, koje se deru subotom po gradu.
i gledam vas kako sam htjela moći gledati vas što ste samo vi imali pravo na.
tako i čovjek ima pravo gledati! prelijepo mi je bez obzira i s obzirom na sve.
i želim te zvati i reći da sam zaljubljena u tebe,ipak. i onda bih se zaljubila u njega ponedjeljkom.
to je tako lijepo moći znati, moći uspjeti i živjeti ljudski.
i malo više uz tebe, tebe, tebe i tebe. sve je zbog vas.
hvala što ste mi dali ono najljepše, i kad izađe iz trenda mi ćemo tako raditi.
hvala što se ne protivite. pa prihvatili ste ono sve kako ovo ne biste?
valjda smo neki kurac doznali, jesmo jesmo.
bojim se malčice ako budemo trebali slati ga daleko u tropsku klimu, naše malo biće nepostojeće.
ne bojim se više.
više se ne bojim.
pružim ti naše ruke i ne boli me više ništa.
ne boli me niti ovo niti ono.
kako smo uspjeli doći do svega toga?
mislila sam da ništa nije moguće
sad shvaćam da nije sve nemoguće
da ništa nije nemoguće u našem životu
kako je dug bio jučer. a kako danas već traje godinama. Lijepo kad znamo kako ćemo.
idemo?
Ideš?
Volim te neopisivo i ništa nije teško i ništa me ne mori i sviđa mi se sve što vidim.

subota je dan za vragove.ugodan i meni mio.
najgora stvar je slušati sve loše o tebi i to je to.
u tako sićušno-malom gradu.
nemate ništa bolje, nekad ih pitam u sebi?
hladnokrvnost, flegmatičnost dvije su mi urođene mane,
osjećam ih na vrhu jezika,mmmm opet su se vratile da mi olakšaju stvar.
bile su nestale i ostavile me u agoniji, depresiji, zaluđenosti...
ovog trena me tako nešto najmanje zabrinjava.
izvući dobro iz stanja je dar ili slučajnost. a neda mi se petljati u to.
izabrali smo slobodu. nekad si ti, pa je došlo na mene izjednačivši nas.
i imamo svoje riječi,sada. i šta sada?
nismo sposobni moje zlato. barem ne zasad. kamoli sad! u 23:58 u ponedjeljak.
sad sigurno ništa, ali mislim da me spralo do zemlje i neću više ni pokušati s tobom.
baš smo mi tako romantični da ja budem princeza iz kule a ti princ ili vilenjak.
tako bi bilo dosadno, zar ne my darling?
My darling, za mene te nema više.
Moja volja se pretočila u želju za subotama, u upornost, u ludost, ali ne i u strpljenje.
Nikad ne u strpljenje...Ne da mi se više, my precious, nisam ja takva.
Nakratko je bilo, ali taj dio nije iz mene kad sagledam.
haha, dušo, haha, iz dna tvoje duše izmigoljila se strast u vezi mene, a sad, aj bok, ne da mi se siliti krevet, nedjelje ni sebe, a ni tebe. A iznad svega, nisam to više ja. Taj dio nije bio moj.
Sam to pojasnila? jesam ovo ja i ovo novo ali onaj dio lud za tobom više ne bio je na kratki tren.
sve je ko prije osim svega novog što je tako lijepo i dobro.
baš smo mi kadri na toliko dugo?
baš smo mi tako romantični pa da se još gledamo i osjećamo.
baš smo mi više od ovoga što je prošlo i snašlo nas pa neću valjda u 0:05 misliti o tebi u utorak tako rano ranooo.
Nisam tako luda a ni ti, znam unaprijed.
i unaprijed hvala za dane u tjednima iz mjeseca unatrag dosta vremena.
I toliko od mene, baš sam ja toliko romantičana...

i skužim:danas sam u kurcu...ma ja sam već duže vrijeme u kurcu...pričam sama sebi.I prestanem.
i napokon je pala kiša.
raširim oči u snu i pogledam svoju nestalnu sjenu na zidu.
imam samo identične grimase otprije...
tko je boja kose, znanje za matiš?
Niko. I ništa.
zaboravila sam da sam sada na ovom mjestu, ja sam ništa samoj sebi.
i onda se neko smije i ja sam u smijehu.
smijemo se nečem glupom, nepotrebnom.
neznam je li ludo ili dosadno.
i ne zanima me.
svako je u nečem povodljiv, jebiga.
Pala je jesen na ovaj mali grad
preliven jeftinim tračevima
napokon će nas zaliti kiša
za sebe ću si nabaviti nešto što me prekrije.


naslov je posvećen jednoj jedinoj vrsti-ljudskoj gdje se rađaju staleži, rodovi i uspjesi.
svi smo jednaki, htjeli mi to ili ne.
bili jedinstveni ili ne bili. pametni ili glupani.
ista pašta-drugo pakovanje. koga briga za pjesmu dok ona ne svira, ko vadi mudrosti iz pravila?
na kraju nepravde izližu se sve kosti i izjednače u svima jednako.
što podcjenjujemo sravna se sa zemljom manje nego mali ljudi, veliki i golemi.
vrijednost kraljeva je pala nakog careva, a i precjednici su lagali na reklamama.
tako ni face nisu veće face od luzera. kako jadno.
besmislene su nam pobune, buntovi i postignuti uspjesi.
smrtni neprijatelj, otkačeni prijatelj, bogati starci, svećenici i bikeri svi završe kao od majke rođeni, bez ičeg svog jer sve je što su znali i umijeli(tablicu množenja ili jurcati na motori)bilo bezvrijedno sranje nazvano zanat, talent, hobi ili općenito podcijenjen posao krcat stotinam podataka čija je vrijednost pala.
i to ostaje meni, tebi, našim starcima i profesorima i susjedima i narkićima i celebritisima.