i skužim:danas sam u kurcu...ma ja sam već duže vrijeme u kurcu...pričam sama sebi.I prestanem.
i napokon je pala kiša.
raširim oči u snu i pogledam svoju nestalnu sjenu na zidu.
imam samo identične grimase otprije...
tko je boja kose, znanje za matiš?
Niko. I ništa.
zaboravila sam da sam sada na ovom mjestu, ja sam ništa samoj sebi.
i onda se neko smije i ja sam u smijehu.
smijemo se nečem glupom, nepotrebnom.
neznam je li ludo ili dosadno.
i ne zanima me.
svako je u nečem povodljiv, jebiga.
Pala je jesen na ovaj mali grad
preliven jeftinim tračevima
napokon će nas zaliti kiša
za sebe ću si nabaviti nešto što me prekrije.
naslov je posvećen jednoj jedinoj vrsti-ljudskoj gdje se rađaju staleži, rodovi i uspjesi.
svi smo jednaki, htjeli mi to ili ne.
bili jedinstveni ili ne bili. pametni ili glupani.
ista pašta-drugo pakovanje. koga briga za pjesmu dok ona ne svira, ko vadi mudrosti iz pravila?
na kraju nepravde izližu se sve kosti i izjednače u svima jednako.
što podcjenjujemo sravna se sa zemljom manje nego mali ljudi, veliki i golemi.
vrijednost kraljeva je pala nakog careva, a i precjednici su lagali na reklamama.
tako ni face nisu veće face od luzera. kako jadno.
besmislene su nam pobune, buntovi i postignuti uspjesi.
smrtni neprijatelj, otkačeni prijatelj, bogati starci, svećenici i bikeri svi završe kao od majke rođeni, bez ičeg svog jer sve je što su znali i umijeli(tablicu množenja ili jurcati na motori)bilo bezvrijedno sranje nazvano zanat, talent, hobi ili općenito podcijenjen posao krcat stotinam podataka čija je vrijednost pala.
i to ostaje meni, tebi, našim starcima i profesorima i susjedima i narkićima i celebritisima.
Post je objavljen 19.10.2006. u 22:49 sati.