Wish You Weren´t Here

htjela bih nešto prepuno strasti...a opet, daleko od tijela...nešto što grli osjećaje...al bez požude...bez odraslih djela...

...netko je napisao

...Brzo se sakrij u mene
Ja ću se u tebe sakriti
Da ne znam tko sam ja
Da ne znaš tko si ti.
Sva se u mene zavuci,
Vani se zima sprema,
To smrt nas naša traži,
i vidi da nas nema...

mnogi ljudi znaju što žele reći. ne mucaju prije nego što nešto priznaju. priznali su to i sebi upravo dva i pol sata ranije...razmišljali su, mrštili čelo, rezimirali...filozofirali...znaju i što im je činiti. nitko ih ne podsjeća kada nešto treba uraditi. naučili su biti odgovorni za svoje postupke. neki ostaju djeca. kao mala pijala djeca. zaboravljaju što su radili malo prije. smiju se. klimavim nestabilnim korčićima padaju na mekano tlo, na livadu prepunu cvijeća, gdje i tisuće krvavih makova ima primamljiv miris. putuju iz mjesta u mjesto. i kroz plač se smiju. nije ih sram. ne odgovaraju na glupa pitanja. radosni su na blesav način. ne zamaraju se odgovorima. radije su goli nego zamaskirani. ne brinu ih poteškoće. neki ljudi su navikli analizirati. ili ignorirati nekog tko se sramoti. neki se ljudi vole poštediti od suvišne djece koja slinavo gmižu dok ona zapravo otvorenih srca pužu prema njima.

ponavljaju se poznati horizonti
puni naslikanih osmijeha
i stvaraju nam sliku vremena
koje je samo preletjelo
koje je bilo brže od nas

izoštravajući se,
oštrina slike ipak stigne
bljedjeti
ne može se sve zaboraviti

goli razoreni obzori
gube se među izgubljenim snagama
i moćnijim osjećajima
baš kad se želimo okrenuti
i proviriti u sve slike
kad se od brige polu-ludi probudimo iz sna
tihi nas glasić pokušava pokrenuti,
zastane na tren
da se ne isprekida
da ne shvati sve za ozbiljno
kao zbilju
da nastavimo onako sanjati

kad namjerno nagazimo
u tople jučerašnje kapi
i udišemo današnje tako ponosno
i radosno
preveći se da ih sutra nećemo zaboraviti

to je samo igra
a mi zaigrani
shvaćamo što gubimo
ali još ne povlačimo usne
iz blagog smješka
ne ostavljamo ni tihi glasić
koji nas sad tjera da zaboravimo

dogodilo se
neće se ponoviti
šarene će treperave slike
zajedno s
ružnima gorjeti
jer sve iza horizonta sprema se
na isto
pobjedničko mjesto
a igra završava
kada sami pređemo u vječnost

...bojite se kiše... bojite se sunca...kao klinci gnječite mrava...ali se u plaču trudite oprostiti si što ste ga ubili...trudite se naći smisao svega...ali ne odustajete od filozofiranja...
učite sve više i više...ali imate zdrav razum sve manje i manje...
vi...
...ljudi...

forši se tribalo pensati jušto ka i svi ma meni se pera da bi murala već pensati o lipemu.pišem 2 dnevnika; svoj i sa prijateljicom(nazovimo je Plava prijateljica iz djetinjstva iz prve klupe), pišem blog preko ramena, pisati ću jedan još sa svojim prijateljicama(nazovimo nas Tobože banda).sve se odvija baš kako je i bilo planirano, presuđeno i kako su zvijezde sjale prije nego sam ih ja išla pipkati...fala bogu da san se stornala!orko de Bog, san se prenula!!!ma ča ih još škekeda po Puli?tih spodobih?beštija?ma ča vone kušeljaju, ma ča hi ne more ki uškopiti?ma anke da nji ki reče:ste se zgubile?ma ste se,forši,najile arije da ste tako muršave?su se ubukle ki da gredu ki zna ki?da njin stareš facu z fačolićen bi vidle da nisu vajka najlipše...nisu vajka najboje...nisu vajka najbogatije...su kapace niš ne delati...su kapace jisti šolo ko njin niki nariže život na tanke fetine...ku njin niki vajka stori uno ča vone žele aš nisu KAPACE,ti rečen: Vone nis kapace živiti ka normalni judi.vone su ka muha na tovaru.vonjaju in beside po frižken dreku ka sam vrag.forši su une lipe!!!da jih se gledi,da jih se pipje.ma bolje jin je da mučidu...ninemu neće biti ža.
Svim djevojkama koje su samo lijepe.
(gromoglasno)
moj prvi ali ne i posljednji post o posebnim osobama

inspiracija u malom bezglavom tulipanu. hvala dileru,mom dečku.

carpe diem.be happy.soridi.mach nicht.

jako sam sretna!moje su ocijene gotovo neočekivano dobre.nekad uspijem biti 100% pametna.mislim da bolje ne bih mogla.a sad,s obzirom da me neki test da li sam pametna bacio u kut,stalno provjeravam koliko sam,hmmm...PaMeTnA...ma jesam, jesam.dovoljno da bih znala biti šeprtljava, da bih se znala bez srama smijati, da bih se opet nasmijala ako neko zabrije i pogrešno dodijeli kompliment mom osmijehu.oh,my God...pa imam krive zube...pa smijem se kao malo dijete koje još nije naučilo kako se pristojno smije, a opet nekad se smijem kao žena u pedesetima, šezdesetima godina...zlatne godine? yeah, right!!!!!ali ne znam...na neki način ih volim......volim engleski jezik, zapravo,sa mojom patkicom i idem, na dodatni tečaj. ići ćemo u Brighton!nešto me tata zabrinuo za ručkom. kakva švicarska?neću puno o tome, jer, možda je samo sanjao...ali ako nije.što ako je meni stvarno javljeno bi li mogla biti zamjena za jednu plesačicu?danas idem van...raspitat ću se kod sekice koja je sigurno upućena.dugo me ne bude van.kad dođem neško zeznem as usual.changes se javlja na msn-u...stavila je neku new pozadinu i sad mene traže da nešto instaliram.ja i kompjuter(kompjutor,računalo???-ma nazovimo ga komp)smo dva različita svijeta!
u susjedstvu nema više nekog prolaza za skratit do pekare, do dućana(ja bi rekla nil,ali više ni sam vlasnik nezna kako se zove)i roditelji(u daljnjem tekstu:"stariji od prosijeka")se pitaju:"Kćeri, (nazovimo me-očerupana djevojčica)kako će tvoj dečko (U daljnjem tekstu-diler)sada dolaziti?" On je taj koji mi je dao cvijet. neki crni.taj bezglavi. i još neke za koje je odmah zapeo;neke roze i bijele. stariji od prosijeka komentiraju nekog tipa: kako se spotija!(na istarskom:kako se oznojio)...Ma kakove bičve ima?!...Pere ih neka sreća.baš kao mene.htjela bi reć još samo da se onaj tko čita moj blog,dakle nitko,nikad više ne uzruja...ako ga pokradu...ako ga istuku...ako ga prevare...ako ga pokvare...ako ga ocrne...jer kad-tad će doći netko,ili ćete ostati sami,ili će doći cijelo selo ljudi,iz inozemstva,iz druge galaksije,iz drugog vremena,putem nečeg posve trećeg i razvući onaj skriveni osmijeh na Vašem licu...možda baš Vaš najveći suparnik/tobožni neprijatelj i učiniti Vas sretnim.
E da, i stvarno,počnite ići na more...dijete i sram svoga tijela više nisu u modi...ljudi će se smijati s Vama, a ne Vama...sve dok ste sretni...zato,za inat medijima i konkurenciji,budite sretni i zadovoljini!::

mojoj Mami

Bilo je jako malo djece s podočnjacima. Često bi zakasnila. Nekad ne bi stigla. Kao mala nisam shvaćala zašto je noću nema. Zar ne spava? Često je znala reći da dolazi i ja bi je čekala, nekad satima, dugo u noć. Na vrhu stuba, gdje mi je glasna televizija probijala uši. Zapravo ne znam zašto je u našoj kući sve glasnije nego drugdje. Mala su djeca već spavala kad sam ja razmišljala. Nisam znala na sat, nisam bila jako pametna. Nisam voljela jesti, pogotovo ne Nutellu. Trudili su se prilagoditi me nekoj drugoj dimenziji, pod nekim svojim, a opet tuđinskim zvonom. Bila sam lijepa, to znam. I jako jako dobra. Bilo je malo djece sa granicama koje su im bile postavljene. Malo strpljive djece. Češće bi se čula djeca u plaču. U vrisku. Prestrašena. Znala su biti bezobrazna. Takva djeca su bila oko mene. Sve što sam ikad započela bilo je zbog nekog drugog. U školi sam počela konstantno plakati. Djeca su znala da sam takva, oni su mislili da sam takva zbog sebe. Ali zbog sebe nikad nisam bila tužna. Zapravo mene često nema. Ja postojim, Ja baš ja samo s njom. Promjenila me, smijala sam joj se bezbroj puta, a opet, uvijek me samo ona rastuži, pa se smiri zbog naše ljubavi, pa mi zadaje rane, pa ih zacjeljuje. To sam naslijedila od nje. Uvijek se sve dogodi posve neočekivano. Dosta me ljudi znalo, ali nisu me pamtili. Više nije tako. Znam i zašto.Kriv je krug. Svijet je okrugao. Često sklizak. Možda drugi ne bi posrnuli kada bi imali glavu kao ja, možda su jači. Znaju se snaći. A opet, nisu kao ja otpočetka. A opet, možda nisam ni ja.

HTJELA BI DA SE OVAJ POST NE KOMENTIRA: